Krimska kriza: Mjesečar 2014.

Povezani članci

• Šest osoba poginulo u eksploziji u Istanbulu
• EU: Novi grčki prijedlog dobar temelj za napredak u pregovorima
• IFIMES NA 14. VRHU CRANS MONTANA FORUMA O TRANSNACIONALNOM KRIMINALU U ŽENEVI
• U Jemenu u godinu dana od kolere preminulo 2.300 ljudi
• Ešton: Nastavak rada na smirivanju tenzija između Rusije i Ukrajine
• Kongres SAD: Poslati oružje Ukrajini

Ruski soldati na Krimu: Oholost Zapada

 “Sa nama se može razgovarati – ali Rusi šalju vojnike.” Ova slika Zapada o samom sebi je pogrešna i opasna. U stvarnosti mi se od 1989. krećemo na  kursu konfrontacije prema Rusiji – gdje će se to završiti?

Kolumna Jakoba Augsteina
Preveo i odabrao: Ešref Zaimbegović

96,8 procenata? Rusima se ne može pomoći. Oni o izborima još uvijek znaju tako malo da ih ne znaju pristojno ni manipulisati. Ali krimski referendum od nedjelje bio je svakako  jedna zapadno – istočna farsa. Rusi nisu morali lažirati rezultate: niko ne sumnja da je većina krimskog stanovništva proruski orijentisana. Na drugu stranu Zapad je već unaprijed proglasio referendum za ilegalan. “To je pseudo anketa”, rekao je François Hollande, “pravno bezvrijedna”.

Značenje ovoga glasanja je zato jedno drugo: oživljava ponovo konflikt između Istoka i Zapada. Ali ratnici hladnog rata ne sjede u Kremlju. Oni sjede u Washingtonu, u Brüsselu i u Berlinu. Od 1989. Zapad drži kurs konfrontacije prema Rusiji. Lakomislenost ili računica? Politika Zapada začuđujuće zanemaruje istoriju. Mi pozivamo ruskog medvjeda na ples. Ali ne možemo biti sigurni da smo zauvijek izbjegli kontinentalni rat.

Gregor Gysi je prošle nedjelje u Bundestagu održao važan govor. Rekao je da su u ophođenju sa Rusijom Nato i EU uradili loše sve što se loše moglo uraditi. Gorbačovljeva “zajednička kuća Evropa” i plan nove sigurnosne strukture mimo Nato i Varšavskog pakta? Zapad to nije ozbiljno prihvatio. Obećanje da se Nato neće proširivati na ruske granice? Zapad je to porušio. Ruska zabrinutost zbog odbrambenih raketa koje se trebaju stacionirati u istočnoj Evropi? Zapad je to ignorisao. Putinov prijedlog za slobodnu trgovinsku zonu od Lissabona do Vladivostoka? Zapad je reagirao slijeganjem ramena. I onda Barrosov zahtjev na Ukrajinu da se odluči između Rusije i EU… Poslednja, teška diplomatska greška. Njemački ministar vanjskih poslova Steinmeier od tada radi sve što može da ograniči štetu.

Gernot Erler, ovlaštenik njemačke vlade za Rusiju pisao je već u maju 2013.: “Ovo vanjskopolitički nepodnošljivo stanje gradilo se godinama i svi koji su stalno bili u razgovorima sa ruskim partnerima vidjeli su šta se sprema.”

Zašto to Zapad radi? Postoji samo jedan odgovor: oholost. “Vi vjerujete da ćete biti takvi pobjednici u hladnom ratu da za vas sva stara mjerila neće važiti”, povikao je Gysi u pravcu vladinih klupa.

Gysi je podsjetio parlament – i javnost – na jednostavnu činjenicu: “USA hoće da dobiju više uticaja i odbrane ono što imaju a Rusija to također hoće.” Mi zavaravamo sami sebe. Mi smatramo našu politiku sile za normalnost a tuđu za agresiju. U “Zeit Online” moglo se skoro pročitati: “U krizama svih vrsta Evropljani pokušavaju uvijek smanjiti napetost detaljnim razgovorima. Vladimir Putin i Duma orjentišu se na eskalaciju.” To nije tačno. Istina je, da kada se radi o odbrani vlastitih interesa, nema razlike između Istoka i Zapada. Na Krimu Rusi rade na rezultatima referenduma – a u “Zeitu” mi idealiziramo stvarnost. Takva iskrivljavanja su osnova za mitove a iz takvih mitova raste mržnja.

Istoričar  Christopher Clark je nedavno u SPIEGLU upozorio na brzoplete paralele. Ali  u “Mjesečarima”, svojoj velikoj knjizi o Prvom svjetskom ratu on piše: “Kriza, koja je 1914. dovela do rata, bila je plod zajedničke političke kulture.”

To je bila kultura konfrontacije i korištenja prilika. U krimskom ratu preporučio je Bismarck 1854. svojoj vladi, “neočekivano prodrijeti u Austriju…, dok tamo nema čeških trupa”. Zašto? Zato što je bilo moguće. A puno toga je bilo moguće kad je Sovjetski Savez ležao u ruševinama a Jelzin u svome pijanstvu. Uostalom Nijemci su bili 2008. saglasni kada su Amerikanci predložili da se Gruzija i Ukrajina prime u NATO.

Sad je Barack Obama odmah pozvao novog vladara u Kijevu, Arsenij Jazenjuka u Ovalni ured. Da je njegova vlada isto toliko legitimna kao što je bio referendum – to je svejedno. Fašisti koji su sada u Kijevu dio vlasti su uostalom pravi i nisu samo Putinove propagandne figure. Gysi je u svome govoru citirao šefa partije „Sloboda“: „Hvatajte se oružja, borite se protiv ruskih krmača, Nijemaca, jevrejskih svinja i ostalog izroda.“

Angela Merkel i Steinmeier ćute o tome. Važna paralela ka našoj sadašnjost  koja se može naći kod Christophera Clarka je međutim slijedeća: on govori o opasnom djelovanju koje je svojevremeno izazvala “široko rasprostranjena legenda o istorijski neophodnoj propasti Austrougarske: “Ona je oduzela protivnicima Beča i poslednje skrupule i potkopala predstavu da Austrougarska kao i svaka druga velesila ima interese koje je sa pravom branila.”

Danas su ruski interesi to što Zapad podcjenjuje. Na vlastitu štetu.

spiegel.de