Kraj popuštanja?

Izdvajamo

• Pitanje koju ulogu će ubuduće imati Njemačka ne smije se pritom odgovoriti sa pozadinom geostarateških razmišljanja. To bi značilo da se brišu političke razlike između partija u Njemačkoj. To bi vodilo negiranju svih interesnih razlika. Za socijaldemokratiju moraju prije svega u centru stajati njihove temeljne vrijednosti o slobodi, jednakosti i solidarnosti. Politika popuštanja dakle nije na kraju samo se jedan niz koordinata promjenio. Međutim također je jasno da prije svega mora zašutjeti oružje.

Povezani članci

• Istorijski dan za Kubu i SAD: Najavljena normalizacija odnosa
• Hong Kong: Akcija čišćenja barikada demonstranata
• Daljnji trijumf kod američkih primarnih izbora: Pet pouka iz Bidenovog uspjeha
• Jürgen Habermas: „Nove“ mogućnosti za Evropu
• Zašto migranti prelaze granicu SAD-a i Meksika u rekordnom broju?
• Salvador: Evakuacija zbog vulkana

Foto: Arhiv socijalne demokracije (FES) – Egon Bahr, Willy Brandt i Harold Wilson, predsjednik britanske laburističke partije, u martu 1963. na Berlinskom zidu

Njemačka se muči sa sumnjom u sebe i političkim nejasnoćama. Isplati se baciti pogled na istorijsku isprepletenost dijaloga i prijetnji.

Piše: Stefan Müller  – ipg-journal.de  – 19.05.2022.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Ruski napad na Ukrajinu i uništenja i ratni zločini koji se dešavaju povezano sa tim, dovode u pitanje ne samo njemačko-ruske odnose nedavne prošlosti i sa tim povezanu politiku dijaloga i povezanosti. Daleko više to zahtijeva promjenu i u socijalnoj demokratiji dugo vladajuće doktrine politike popuštanja.

Sve glasnija su optužbe da su već politika Willy Brandta i „promjene kroz približavanje“ bile u svome istorijskom osnovu pogrešne i iluzorne. Argument glasi da bi vojna snaga Zapada otjerala Sovjetski Savez u propast, dok je politika popuštanja svjetskopolitičkog protivnika stabilizovala. Od ove pozadine povlači se navodna duga linija socijaldemokratske politike prilagođavanja od posla sa gasovodima 1970. do Nord Stream 2.

Optužbe a također i trenutna socijaldemokratska sumnja u sebe počivaju ipak na jednom fundamentalnom nesporazumu. Politika Egona Bahra i Willy Brandta postavila je doduše kontrapunkt atomskom naoružanju nakon Drugog svjetskog rata. Ali to su mogli učiniti samo suočeni sa tadašnjom politikom naoružavanja. Premisa nove istočne politike „Promjene kroz približavanje“, formulisan prvi puta 1963. od Egona Bahra, htjela je političku i vojnu konfrontaciju između blokova prevesti u nekonfrontirajući, dijaloški  kolosjek.

Prevladavanje status quo, to je bilo razmišljanje Egona Bahra, pretpostavlja da se on akceptira i time stvori osnova za vlastitu politiku.

 „Zapad“ je u ovom konceptu odustao od miješanja u unutrašnje poslove komunističkih država i garantovao da neće tražiti vojni konflikt. Umjesto toga trebali su se razviti gospodarski i društveni odnosi. To je predstavljalo jezgro politike približavanja. Odustajanje od intervencije trebalo je opet na “istoku” otvoriti prostor za unutrašnje društvene reforme i možda čak političku liberalizaciju. Politika “približavanja” imala je za cilj “promjene” u komunističkom području moći da bi se ljudima olakšao život i obezbjedilo više sloboda. Prevladavanje status quo, to je bilo razmišljanje Egona Bahra, pretpostavlja da se on akceptira i time stvori osnova za vlastitu politiku.

Nekadašnjem ministru vanjskih poslova DDR Otto Winzeru podmeće se izjava da se kod Nove istočne politike radi o „agresiji u filcanim papučama“. Bez obzira na to da li je ovo predanje korektno, ova procjena sa strane DDR nije bila sasvim pogrešna. Zapadnonjemački cilj bilo je podrivanje vladavine SED i na kraju njemačko jedinstvo. Odgovarajuće tomu DDR je u početku stajala odbojno prema socijaldemokratskoj Novoj istočnoj politici. Tek zamjena Ulbrichta sa Honeckerom omogućila je konačno da se vođstvo DDR otvori prema zapadnonjemačkoj politici popuštanja.

Ako je priznanje status quo bila jedna pretpostavka za politiku popuštanja onda je atomski zaštitni štit SAD bio drugi uslov.

Ako je priznanje status quo bila jedna pretpostavka za politiku popuštanja onda je atomski zaštitni štit SAD bio drugi uslov. Tek ova potencijalna prijetnja, ogromni troškovi naoružanja i krize oko Berlina i Kube 1961/1962. otvorile su prozor za eru diplomatije. Istočni ugovori bili su odgovarajuće uvezani u Konferenciju za sigurnost i saradnju u Evropi (OSZE) čiji zaključni protokol je potpisan 1. augusta 1975. A pored zaključenih ugovora Savezne Republike Njemačke sa SSSR, Poljskom, Čehoslovačkom i DDR između 1970. i 1973. održavali su se intenzivni pregovori o razoružanju. Pregovori SALT-I (Strategic Arms Limitation Talks) između Sovjetskog saveza i SAD dovele su 1972. do ugovora ABM (Anti-Ballistic Missile Treaty), u kome su obje super sile odustale od gradnje novih interkontinentalnih raketa i novih podmornica sa atomskim oružjem.

Zapadnonjemački akteri bili su ne samo svjesni isprepletenosti popuštanja i nuklearne prijetnje nego je to bila pretpostavka za njihovu politiku. Willy Brandt i SPD osigurali su konatkt sa Moskvom kroz prihvatanje Evropske gospodarske zajednice i NATO. Kod zapadnih saveznika nije se smjela pojaviti sumnja na kojoj strani stoji Savezna Republika u slučaju dvojbe: Savezna Republika nije bila neutralna u konfliktu Istok – Zapad. Bon nije bio Beč ili Helsinki. Njemačka vlada je pritom vješto koristila interese obje supersile da bi spiralu naoružanja usmjerila u ekonomski podnošljive okvire.

Njemačka politika prema Rusiji pokušava trenutno da krene jednim – još nejasnim i još nedozrelim – srednjim putem.

Socijaldemokratski političari popuštanja znali su o međuzavisnosti između dijaloga i prijetnje. Njihova razmišljanja ciljala su pritom na ulogu koju je Savezna Republika mogla uzeti u ovoj mreži odnosa. Da se u osnovi radilo o njemačko-njemačkim odnosima i olakšanju za ljude u DDR to je nakon izgradnje zida 1961. mogao biti samo dijalog. Bilo je jasno da jedan te isti akter ne može preuzeti obje uloge. Nisu se mogli slobodni izbori u DDR postaviti kao uslov za razgovore nego se morao prvo priznati status quo. Također se nije mogao tražiti dijalog a istovremeno nuklearno prijetiti. Ne bez razloga zapadnonjemačko potpisivanje “Ugovora o neširenju atomskog oružja” sa sovjetskog gledišta bilo je centralna pretpostavka za razgovore sa Saveznom Republikom.

A ovdje sada leže i razlike sa sadašnjosti. Njemačka politika prema Rusiji pokušava trenutno da krene jednim – još nejasnim i još nedozrelim – srednjim putem. Ekonomski ne treba da budu srušeni svi mostovi što se manifestuje u dosadašnjem širokom držanju na ruskim isporukama gasa i nafte. U očima (istočno) evropske javnosti Njemačka tako stoji kao kočnica. Istovremeno Njemačka učestvuje u ekonomskom embargu protiv Rusije i isporukama oružja Ukrajini. Iako to oboje u očima istočne Evrope izgleda nedovoljno radi se ipak o najsveobuhvatnijim sankcijama između država koje ne vode međusobni rat – a to je za Rusiju odlučujući faktor. Njemačka dakle pokušava u “preokretu” igrati obje uloge i do sada nije uspjela ispuniti nijednu ulogu na zadovoljavajući način. Kao rezultat toga reputacija je lako narušena ali njemačka vlada nije dospjela ni do Putinovih ušiju.

Trebamo se oprostiti i od jednog drugog omiljenog pogleda: Svaki dogovor ne vodi do promjena. Kao prvo: Kod istorijske istočne politike radilo se o razvoju ekonomske povezanosti različitih sistema, čije političko-ekonomske osnove su bile ideološki određene (tržište versus plan). To je danas drugačije. Kao drugo: Postoji razlika između isprepletenosti i ovisnosti. Što je 1970. bilo početak odnosa povezivanja ispostavilo se 2022. kao ovisnost visokog stepena.

Što je 1970. bilo početak odnosa povezivanja ispostavilo se 2022. kao ovisnost visokog stepena.

Pogled na isprepletenost dijaloga i prijetnji u istorijskoj politici popuštanja može doprinijeti rješenju čitavog niza sumnji u sebe i političkih nejasnoća. Jer oboje – diplomatija i zastrašivanje – imaće sa aspekta jedne atomske supersile sa imperijalnim namjerama i ubuduće svoju funkciju.

Međutim, mi trenutno ne znamo ko će ubuduće ispunjavati ulogu u politici političkog popuštanja prema agresoru. A mi također ne znamo sa kojim specifičnim ciljevima će to biti povezano. Izrael ili Turska, koji se uvode u igru kao mogući posrednici, slijediće drugačije ciljeve nego zapadni Nijemci 1960ih godina.

Pitanje koju ulogu će ubuduće imati Njemačka ne smije se pritom odgovoriti sa pozadinom geostarateških razmišljanja. To bi značilo da se brišu političke razlike između partija u Njemačkoj. To bi vodilo negiranju svih interesnih razlika. Za socijaldemokratiju moraju prije svega u centru stajati njihove temeljne vrijednosti o slobodi, jednakosti i solidarnosti. Politika popuštanja dakle nije na kraju samo se jedan niz koordinata promjenio. Međutim također je jasno da prije svega mora zašutjeti oružje.

Dr. Stefan Müller vodi referat Public History u arhivu socijalne demokratije u zadužbini Friedrich Ebert.

ipg-journal.de