Kako je Azerbajdžan pripremio napad

Izdvajamo

• Armenski premijer je izjavio da je politika isključivog oslonca na Rusiju kao jamca sigurnosti bila strateška pogreška. Sugerirao je da Moskva, koja ima obrambeni pakt i vojnu bazu u Armeniji, ne smatra da je ona dovoljno proruska

Povezani članci

• Merkel i Hollande o migrantskoj krizi
• Tempus fugit
• Kim Džong Un završio posetu Kini i napustio Peking
• Naša nesrećna jevrejska država
• Zaduženje kroz kredite za automobile: Slijedeći američki krizni mjehur
• U Filadelfiji uveden policijski čas nakon dve noći protesta i nereda

Prazna ljekarna u Stepanakertu snimljena krajem kolovoza (foto Marut Vanyan/DPA/PIXSELL)

Prema svemu sudeći, oko stotinu tisuća karabaških Armenaca ostavljeno je na milost i nemilost azerbajdžanskih vlastodržaca. Plinovodi prema Nagorno-Karabahu zatvoreni su od ožujka, redukcije struje traju sve duže, a redovi za namirnice postali su svakodnevna pojava

mamo osnovanih razloga da vjerujemo kako se ondje odvija genocid, izjavio je bivši glavni tužitelj Međunarodnog krivičnog suda (ICC) Luis Moreno Ocampo i time opisao trenutnu situaciju u Nagorno-Karabahu, odmetnutoj, većinski armenskoj regiji Azerbajdžana koju azerske vlasti već osam mjeseci drže pod potpunom vojnom i ekonomskom blokadom. Humanitarna kriza u Nagorno-Karabahu o kojoj govori Ocampo na ivici je prerastanja u katastrofu, i to na samoj granici Europe. Zbog potencijalnih razmjera te katastrofe o njoj su počeli raspravljati i tradicionalno pasivni europski političari i mediji, ali za sada se čini da se njena putanja kreće prema tragičnom cilju – etničkom čišćenju izglađivanjem.

Aktualna runda dugotrajnog sukoba započela je 2020. godine vojnom ofenzivom azerbajdžanske vojske na Nagorno-Karabah. U svega 44 dana azerska je vojska zauzela gotovo polovicu teritorija odmetnute regije i prekinula najbitnije prometne pravce između Karabaha i Armenije. Rusija, navodni glavni oslonac armenske vanjske politike, neuobičajeno je dugo stajala po strani, vjerojatno s namjerom da pokaže armenskom premijeru Nikolu Pašinjanu da njegova nova, blago prozapadna politika može rezultirati potpunim nestankom armenskog naroda u Karabahu.

U nedavnom intervjuu za La Repubblicu Pašinjan je izjavio da je politika isključivog oslonca na Rusiju kao jamca sigurnosti bila strateška pogreška jer Moskva nije ispunila svoje obveze. Pašinjan je sugerirao da Moskva, koja ima obrambeni pakt i vojnu bazu u Armeniji, ne smatra da je Armenija dovoljno proruska i vjeruje da je Rusija u procesu napuštanja južnokavkaske regije. Kada se konačno uključila u sukob, Rusija je isposlovala potpisivanje novog primirja. Njime su se armenske snage obvezale povući unutar granica nekadašnje sovjetske autonomne oblasti, čime je Nagorno-Karabah ponovno postao enklava, u potpunosti odsječena od Armenije. Kako bi se ipak osigurao nastavak kakvog-takvog života u regiji, primirjem je utvrđeno da će ruske mirovne snage preuzeti nadzor nad Lačinskim koridorom, jedinom cestom između Armenije i Karabaha.

Upravo je blokadom Lačinskog koridora krajem 2022. godine počela nova humanitarna kriza. Koridor su najprije blokirali navodni “ekološki aktivisti”, pod izlikom borbe protiv ilegalne eksploatacije ruda. U travnju 2023. “aktivisti” su zamijenjeni kontrolnim punktom azerbajdžanske vojske koja od tada blokira sav promet između Armenije i Karabaha. Taj je potez azerskih vlasti u direktnoj suprotnosti s odredbama primirja i izazvao je brojne kritike – iz Armenije i Rusije, ali i Europe i SAD-a. Međutim, iza javnih kritika nisu stajale nikakve kaznene mjere. Ruske su snage trenutno prikovane u Ukrajini i nisu u stanju reagirati na azerske provokacije. Europska komisija je pak sredinom 2022. s Azerbajdžanom potpisala ugovor o udvostručenju uvoza kaspijskog plina, u svrhu smanjenja ovisnosti o ruskim energentima. Oštrije mjere Europske unije ne treba očekivati.

Prema svemu sudeći, oko stotinu tisuća karabaških Armenaca tako je ostavljeno na milost i nemilost azerbajdžanskih vlastodržaca. Redovi za namirnice su postali svakodnevna pojava. Lokalne su vlasti još u siječnju uvele bonove za hranu, a početkom srpnja je odlučeno da će se bonovi za šećer i suncokretovo ulje dodjeljivati isključivo obiteljima s maloljetnom djecom. Plinovodi prema Karabahu zatvoreni su od ožujka, goriva za privatne potrebe više gotovo da nema, a redukcije struje svakim tjednom su sve duže. Suša je dovela i do problema u vodoopskrbi. Budući da se hrana više ne može uvoziti, prehrana stanovništva ovisi o lokalnoj poljoprivredi, čega je svjesna i azerbajdžanska vojska koja posljednjih mjeseci ometa poljoprivredne radove u selima blizu linije razdvajanja. Armenski su mediji nedavno izvijestili da je blokada odnijela i svoju prvu žrtvu: 40-godišnjak iz glavnog grada Stepanakerta preminuo je od pothranjenosti.

Azerbajdžanski predsjednik Ilham Alijev na samom je početku blokade u siječnju 2023. izjavio da je “put otvoren svima koji ne žele uzeti azerbajdžansko državljanstvo.” Nažalost, za sada se zaista čini da karabaški Armenci neće imati drugih opcija osim izbjeglištva.

Historijat azersko-armenskog sukoba oko Nagorno-Karabaha zvučat će poznato stanovnicima bivše Jugoslavije: radi se o još jednom konfliktu izazvanom povlačenjem novih nacionalnih preko starih administrativnih granica u procesu raspada višenacionalnih socijalističkih država krajem 1980-ih i početkom 1990-ih godina. Nagorno-Karabah (poznat i kao Gorski Karabah ili Artsakh) formiran je 1923. godine kao autonomna oblast u sklopu Azerbajdžanske Sovjetske Socijalističke Republike. Autonomija je pritom trebala poslužiti kao kompromisno rješenje kojim bi se zadovoljili interesi azerskih vlasti u Bakuu, ali i donekle uslišile želje većinskog armenskog stanovništva Karabaha za pripojenjem susjednom Armenskom SSR-u.

U konačnici, kako to često biva, kompromis nije zadovoljio nikoga. Novi etnički sukobi između Azera i Armenaca izbili su 1988. Pokrajinski parlament Nagorno-Karabaha početkom te godine donio je odluku o pripajanju regije Armenskom SSR-u, na što su azerbajdžanske vlasti reagirale ukidanjem karabaške autonomije. Ubrzo su počeli i pogromi, najprije nad Armencima u Azerbajdžanu, a nedugo potom i nad Azerima u Armeniji i Nagorno-Karabahu. Centralne su sovjetske vlasti bile potpuno nesposobne da zaustave razvoj sukoba, koji je s raspadom Sovjetskog Saveza eskalirao u konvencionalni rat, praćen i brutalnim etničkim čišćenjem.

Prvi je karabaški rat okončan primirjem 1994. godine i rezultirao je potpunom armenskom pobjedom: samoproglašena armenska Republika Nagorno-Karabah (kasnije preimenovana u Republiku Artsakh) zagospodarila je gotovo čitavim prijeratnim teritorijem autonomne oblasti, ali i teritorijem sedam okolnih okruga iz kojih je potom protjerano većinsko azersko stanovništvo. Iz ostatka Azerbajdžana istovremeno su bili protjerani preostali Armenci, čime je dovršeno stvaranje dviju etnički “čistih” država. Sveukupno je u toku rata raseljeno oko milijun armenskih i azerskih civila, dok je 20.000 njih smrtno stradalo.

U desetljećima nakon potpisivanja primirja Azerbajdžan je polako, ali sigurno jačao svoju poziciju prema Armeniji. Turbulentnu političku situaciju u Azerbajdžanu najprije je primirila politička dinastija Alijev (otac Hejdar i sin Ilham, današnji predsjednik), dok su bogata ležišta kaspijske nafte i zemnog plina državi osigurala konstantne prihode, kojima je postupno modernizirana i vojska. S druge strane, Armenija je počela zaostajati. Relativno siromašna rudnim bogatstvima, bez izlaza na more i okružena pretežno neprijateljskim zemljama, nije se mogla nadati da će još dugo parirati Azerbajdžanu.

Status Nagorno-Karabaha također je ostao neriješen: pobunjeničku republiku formalno nije priznao nitko (pa ni sama Armenija), a mirovni pregovori vodili su isključivo u slijepe ulice. Jedinu je nadu za očuvanje statusa quo Armeniji pružala podrška Rusije, koja je u Armeniji dugo vremena imala jedinu čvrstu saveznicu na Kavkazu.

Novosti