Kada država ne poznaje svoj narod

Izdvajamo

• Nakon 24. februara moglo bi zbog toga u ruskoj istoriji ponovo doći do toga da za državu najveću prijetnju ne predstavlja inostranstvo nego vlastiti narod. Poslednji puta se sličnoga pobojao generalni sekretar komunističke partije i šef tajne službe Sovjetskog saveza Jurij Andropov 1983. – dakle dvije godine prije perestrojke i osam godina prije raspada Sovjetskog saveza. On je napisao da njegova država ne poznaje vlastiti narod. Da li je Vladimir Putin u toku svoga obrazovanja pročitao ovo razmišljanje svog kolege iz tajne službe?

Povezani članci

• Venecuela počela vojnu vježbu na granici s Kolumbijom
• ‘Noću počinje jauk’: Svjedočenja o mučenju u pritvoru u Minsku
• Yang Pompeu: Ne miješajte se u unutrašnja pitanja Kine
• Blinken na ministarskom sastanku Quad grupe
• Jordan dobija 2,5 milijardi dolara pomoći
• Demonstracije na ulicama Pariza protiv uvođenja novih covid mjera

Foto: DPA – Antiratni protesti 27. februara u St. Petersburgu

Ruski rat ne nailazi na otpor samo u inostranstvu. Najveća opasnost za Kremlj mogla bi doći od vlastitog stanovništva.

Piše: Reinhard Krumm – ipg-journal.de – 10.03.2022.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Rusko društvo nema poseban ugled. Politika i nauka na Zapadu imputira mu da se prema državi ponaša pasivno – i to već stoljećima. Ono ne predstavlja nikakvu protutežu državi a o otporu da se ne govori. Zli akademski jezici tvrde da bi bilo jednostavnije predstaviti si Rusiju bez društva nego bez države. Ovaj pogled ima svoje ishodište u 18. stoljeću kada je rusko društvo karakterizirano kao „državna stvar“. Do danas mu posmatrači pripisuju ruralni karakter i time određeni fatalizam.

Ovakvo razumjevanje vidi se na slikama koje se od 24. februara reflektiraju na cijeli svijet ali također i prije svega na rusko društvo. Ruski predsjednik, njegova vlada, njegova država napali su Ukrajinu. Invaziju je naravno izvršilo rusko društvo u formi vojnika, ona je pripremljena i upravljana od političara i birokrata i praćena od stanovništva u gradu i na selu koje je dijelom podržava ali je i nesigurno i zaplašeno. Međutim, pored njih postoji i civilno društvo koje reaguje drugačije: Ono je hrabro, ono javno protestuje, piše apele u socijalnim medijima. Oni se sve više spriječavaju u širenju svojih poruka, stranice i portali se potpuno isključuju, demonstracije silom prekidaju.

Država je shvatila da ovaj rat ne nailazi na otpor samo u Ukrajini i inostranstvu nego bi mogao izazvati i velike nemire i u vlastitoj zemlji.

Nije čudo. Jer država je shvatila da ovaj rat ne nailazi na otpor samo u Ukrajini i inostranstvu nego bi mogao izazvati i velike nemire i u vlastitoj zemlji. Rat generalno ne nailazi na odobrenje u Rusiji. Time je suviše patnje istorijski vezano za društvo. Zbog toga Kremlj izbjegava pojam rat i primjenu pojma kažnjava. Usto obrazloženje za ovaj oružani postupak ispada izuzetno slabo. Kako predstaviti napad ne zemlju čiji građani su tako usko povezani sa Rusijom? Videa sa Ukrajincima koji sa osmjehom i cvijećem oduševljeno pozdravljaju ruske tenkove i vojnike ne može napraviti čak ni ruska propaganda.

Ipak presudnije nego ključni narativ o ratu je to da je rusko društvo zabrinuto za budućnost društvenog ugovora koji je dugo stabilizovao zemlju. Grubo formulisano njegov sadržaj glasi da država garantuje stanovništvu pristojan život, dakle zdravstvenu zaštitu, penzije, obrazovanje a također infrastrukturu kao stanovanje i javni saobraćaj kao i ograničenoj mjeri blagostanje. Zauzvrat društvo državi prepušta politiku kako unutrašnju tako i vanjsku. Kritika na državu nije dopuštena, prekršaji se kažnjavaju.

Ovaj sporazum nije nov nego se razvijao. Nekada sa porazima za stanovništvo – naprimjer Staljinovo vrijeme ubijanja – nekada za državu – sa kompletnim gubitkom državnosti 1917. i 1991. Pod vladom Vladimira Putina počelo je oživljavanje ugovora – prvo u korist društva. Ojačano gospodarstvo generiralo je dovoljno novca za zadovoljavanje želja države, oligarha a također i stanovništva. Siromaštvo se smanjivalo, socijalna diskriminacija, uslovljena raspadom sovjetske državnosti, je umanjena. Istovremeno na bestidan način obogatila se mala elita.

Ipak presudnije nego ključni narativ o ratu je to da je rusko društvo zabrinuto za budućnost društvenog ugovora koji je dugo stabilizovao zemlju.

Uprkos svim autoritarnim instrumentima ruske države, koje su kvalitativno i kvantitativno povećani, društvo je moglo sebi bar u dijelovima obezbjediti respekt. To je zasluga sovjetskih disidenata i civilnog društva koje se razvija od 1990ih godina. Od ljudi koji su angažovani i imaju nadu u bolju Rusiju, koji su mogli stvoriti imetak ili oni koji vjeruju u održivu modernizaciju. To su bili oni koji su 2011. izašli na ulice i protestirali protiv rezultata lažiranih parlamentarnih izbora. U istoj mjeri oni su 2012. demonstrirali protiv cinične političke rokade koja je – prema logici šahovske igre –  Vladimira Purina ponovo postavila za „Cara – kralja“ a dotadašnjeg predsjednika Dmitri Medvedjeva degradirala na „Kulu – premijera“.

Prema jednoj ruskoj analizi iz 2011. novi srednji sloj zemlje procjenjen je na 40 posto i vrednovan kao realna politička sila. Oni su svoje blagostanje generirali iz privatnog gospodarstva ali i u jednom ne malom dijelu kao činovnici ili profiteri. Njihov broj je značajno porastao pod Putinom. Međutim protest – prije svega mladih ljudi na osnovu osjećaja moralne nepravde – nije uspio, rokada nije povućena i novi ali ipak stari predsjednik stupio je na dužnost.

Od tada se društveni dogovor drmao. Ali nije pao. Rusija je još dobro zarađivala na izvozu sirovina. Uprkos aneksiji Krima i vojnoj umješnosti u ukrajinski Donbas država je mogla bar djelomično isporučivati. Država se potrudila da kompenzira deficit time što je pokušala da kroz patriotizam i neprijateljske slike iza seb okupi društvo. Međutim sada bi sve to moglo doživjeti kraj. Rusko društvo je u ovim danima rata postavljeno pred ogromne izazove.

Da bi se platio rat i njegove posledice, moraće građani prihvatiti rezove. Prosperitet će biti suspendovan, socijalna davanja zamrznuta ili kraćena.

Gospodarske sankcije protiv ruske države i njenih donosilaca gospodarskih i političkih odluka učiniće da je državi nemoguće da dalje nosi svoju odgovornost. Da bi se platio rat i njegove posledice, moraće građani prihvatiti rezove. Prosperitet će biti suspendovan, socijalna davanja zamrznuta ili kraćena. Iz toga ne proizlazi bezuslovno da će rusko društvo izaći na ulice. Ali bar dio stanovništva mogao bi napustiti zemlju. Prije svega dobro obrazovani koji ne mogu prepoznati budućnost u izoliranoj i sve više zatvorenoj zemlji. Ali možda i drugi da bi svojoj djeci omogućili bolju budućnost.

Prema jednoj anketi FES mlada generacija od svih državnih institucija vjeruje prije svega predsjedniku i armiji. Međutim upravo ove dvije rade suprotno želji mladih ljudi. Oni žele pored socijalne podrške prije svega stabilnost. Mogao bi izbiti već dugo anticipirani konflikt generacija. ali i uzduž drugih linija konflikata vrije: Ruska federacija je država više naroda. Društvo je višeslojno. Upotreba oružaja je međutim opravdana čisto ruski. To je proturječnost koja bi mogla povećati napetosti unutar zemlje.

Prognoze sa pogledom na mogući ustanak naroda protiv države su u Rusiji toliko stare kao i zemlja sama. Većina ih se pokazala kao pogrešne. Isto toliko pogrešno kao i posmatranje države i društva kao antipoda. Naravno da su oboje prepleteni jedno u drugo. Ali kada država više ne daje a slike iz Ukrajine uprkos cenzuri dolaze do očiju ruskog društva onda će gnjev biti ogroman.

Nakon 24. februara moglo bi zbog toga u ruskoj istoriji ponovo doći do toga da za državu najveću prijetnju ne predstavlja inostranstvo nego vlastiti narod. Poslednji puta se sličnoga pobojao generalni sekretar komunističke partije i šef tajne službe Sovjetskog saveza Jurij Andropov 1983. – dakle dvije godine prije perestrojke i osam godina prije raspada Sovjetskog saveza. On je napisao da njegova država ne poznaje vlastiti narod. Da li je Vladimir Putin u toku svoga obrazovanja pročitao ovo razmišljanje svog kolege iz tajne službe?

ipg-journal.de