Između Amerike i Kine
Njemačka će se morati odlučiti

Povezani članci

• UN: Četvrtina djece živi na udaru sukoba ili katastrofe
• Od klauna do mudrog državnika? Kako Berlusconijev povratak vidi Bruxelles
• Talibani demantuju da pregovaraju sa Amerikancima
• Djeca bez imena: Kazahstanska pravnica opisuje strašnu patnju djece s posebnim potrebama
• Papa šokirao konzervativce: Na Veliki četvrtak prat će noge izbjeglim muslimanima
• Varvarsko ubistvo geja u Uzbekistanu

Foto: DPA

Trumpov ambasador Grenell se žali da njemačka vlada izjednačava SAD sa kineskom komunističkom diktaturom. Zar nije to bio njegov predsjednik koji je je zapjevao pohvalnu pjesmu za autokratu Xi Jinpinga?

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Ne može se tvrditi da njemačko – američki odnosi sad proživljavaju period spokojnosti i harmonije. Upravo je suprotno. Lista konfliktih tačaka je duga, i postaje sve duža, od trgovinske politike do uloge kineskih telekomunikacionih preduzeća. Nije čudo da velika većina Nijemaca odnos smatra lošim i Amerika nije više njihov „najdraži saveznik“ – uz otvoreno pitanje  koliko mnogo samouvjerenosti leži u ovoj procjeni.

Da tutnji, da se politički razdvaja ono što je godinama bilo čvrsto upleteno, ima više razloga. Ima strukturnih koji su povezani sa globalnim promjenama od 1989/90. A ima i takvih koji teku pod naslovom „Donald Trump“: Skoro da se ima utisak da predsjednik vjeruje da je u Njemačkoj prepoznao svoga glavnog protivnika.

U svakom slučaju dobija Njemačka, njemačka politika i njemačka vlada kod svake moguće prilike pljuske bez obzira šta je razlog za ljutnju. Protiv reakcija doduše ne izostaje: Mnogi Nijemci ne vide više SAD kao gnijezdo slobode i „dobronamjernog hegemona“, nego zemlju kojom vladaju grubi nacionalisti koji se malo brinu o alijansu.

Kako se u ovim okolnostima i zbog po sebi banalnih izjava brzo šire veliki valovi pokazuje jasno najnovija kontroverza oko njemačkog ministra gospodarstva Altmaiera. On je dao izjavu u emisiji na TV u kojoj se radilo o kineskom proizvođaču mrežnih sistema Huawei i pitanju da li će se on podijeliti na izgradnji mreže 5G ili ne. Pošto ih njemačka vlada ne želi isključiti, Altmaier je ukazao na to da se nakon saznanja o praksi prisluškivanja NSA ne predviđa ni bojkot protiv američkih tehnoloških preduzeća.

Hladni rat se privlači

To je ponukalo američkog ambasadora u Berlinu na ljutitu reakciju. To poređenje je uvreda za hiljade američkih vojnika koji garantuju sigurnost Njemačkoj. Richard Grenell imputira Altmaieru i drugim njemačkim političarima da uspostavljaju „moralnu jednakost“ između komunističke Kine i demokratske Amerike. To je bilo teško oružje  koje je upotrijebio ambasador, koji je poznat po grubim intervencijama, u čemu veoma liči svome gospodaru. Da ne kažemo ko je po tome ozloglašen.

Jasno je da u stvarnosti ne može biti moralnog izjednačavanja, iako to nekim ljudima iz politike i gospodarstava može izgledati privlačno; uostalom takođe ne što se tiče Rusije. Njemačku povezuje sa Amerikom beskonačno mnogo toga više nego sa Kinom: istorijski, politički, kulturalno i tako dalje; ne treba zaboraviti vrijednosti. I u nazirućem se novom hladnom ratu između Kine i Amerike, u čija bojna polja se ubraja i tehnologija, Njemačka će se prije ili kasnije morati odlučiti na čiju stranu će stati. To ne može biti strana diktature. Međutim sigurno bi bilo od pomoći ako Trumpova vlada i njeni dobošari svojom politikom i napadačkom retorikom ne bi tjerali Njemačku i druge saveznike u naručje rivala, ili u najmanju ruku ne tjerali od Amerike.

Da, Nijemci su kao i Evropljani sigurnosnopolitički i dalje zavisni od SAD. To ih čini ranjivim i to sužava njihov manevarski prostor. Osim toga Njemačka mora više raditi za svoju sigurnost i sigurnost svojih bliskih partnera. Ali predstavljati to tako kao da su američki vojnici na kontinentu jedna vrsta udruženja Karitas, podstaknuti dirljivom nesebičnošću, je prilično nespretno. SAD slijede u i sa NATO također i ne na posljednjem mjestu vlastite interese. Za obje strane je alijansa bila i ostala veličanstvena stvar.

Vjerovatno bi imalo smisla kada bi obje strane koordinirale svoju politiku prema Kini. Vjerovatno bi imalo smisla kad bi Vašington svojim saveznicima objasnio kakva je stvarna američka strategija i ciljevi prema Kini. Politika neodređenosti ne nudi ni u kom slučaju čvrstu osnovu za teško oružje koje je sada potegao ambasador Grenell.

To je bio predsjednik Trump koji je sa zadivljenošću govorio o kineskom vođi i najvišem komunisti Xi Jinpingu. Ustvari to je i uvreda za milione Kineza, „kojima nije obezbjeđena osnovna sloboda i koji su neopravdani uhapšeni od strane komunističke partije“, kako se kaže u saopštenju ambasadora. Ali na pohvale čovjeka iz Bijele kuće Richard Grenell se logično neće ljutiti.

faz.net