Istoričar medicine o postupanju sa pandemijama: „To je strah od nepoznatog“

Povezani članci

• Njemačka u ratu protiv stranke opasnije od Hitlerove
• IFIMES: Američki predsjednički izbori 2016
• Sirijski pobunjenici napustili Homs
• Ministri spoljnih poslova jugoistočne Evrope danas o izbegličkoj krizi
• Bjeloruskim novinarkama kazna zatvora zbog snimanja prosvjeda
• U Singapuru izvršena druga smrtna kazna u tri sedmice

Foto: akg-images/ picture alliance – Epidemija kolere u Hamburgu 1892.

Alfons Labisch je stručnjak za istoriju medicine i predaje na jednom univerzitetu u Pekingu. Ovdje govori o paralelama epidemije korone sa nekadašnjim zarazama i šta su ljudi iz toga naučili.

Intervju vodio: Philipp Löwe
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegvić

SPIEGEL: Gospodine profesore Labisch, kad ste bili zadnji puta u Kini?

Labisch: Ja sam posljednji puta bio u Kini u septembru prošle godine i trebao bih ustvari sada opet tamo letjeti na početak novoga semestra. Međutim sve je otkazano.

SPIEGEL: Šta će biti dalje? Čekate li Vi da se situacija u Kini smiri?

Labisch: Otvoreno rečeno: Ja bih letio, međutim Air China ne leti. To je prva stvar. Druga je: Ja sam u bliskom kontaktu sa mojim prijateljima i kolegama u Pekingu. Oni mi kažu da je nemoguće tamo bilo šta preduzeti. Prvo se mora 14 dana u karantenu. Univerzitet je hermetički zatvoren. Kolege, koje žive na kampusu, ne smiju napustiti svoje stanove. Svaki treći dan mogu ići kupovati potrebne stvari. Kad napuštaju svoj stan – čak i sa maskom, mjeri im se temperatura i također kad se vrate. Inače već tjednima sjede u svojim stanovima.

SPIEGEL: Izgledaju li vama ove mjere razumne ili je to u Vašim očima pretjerani oprez?

Labisch: Mi smo sada već usred diskusije. Poznati higijeničar Max von Pettenkofer je, kao reakciju na epidemiju kolere 1850-ih godina, u tom smislu rekao: Nikakva epidemija ne može biti tako loša da se kretanje građana smije zaustaviti. To znači da se osnovne pretpostavke društvenog života moraju pod svim okolnostima sačuvati, zdravstvene mjere ne smiju prekinuti komunikaciju ljudi i izmjenu dobara i usluga. To što rade Kinezi je u mojim očima očekivano: Sve je blokirano. To se može i održati u hiljadama godina staroj tradiciji autoritarnog legalizma.

SPIEGEL: To bi u Njemačkoj bilo nezamislivo?

Labisch: To što mi ovdje radimo je suvremena Surveillance-and-Containment strategija, dakle nadzor i gušenje. Šta se u Njemačkoj trenutno događa je stanje javne odbrane od zaraze. Tako se to radi.

SPIEGEL: Je li u prošlosti bilo uporedivih situacija koje su postavljale čovječanstvo pred slične izazove?

Labisch: To što mi danas doživljavamo može se slijediti daleko u istoriju. Naprimjer, da su najednom ljudi koji su bez krivnje oboljeli, bili napadani kao „izazivači“. To su atavističke reakcije – i ustvari mogu se ponovo vidjeti kod svake zaraze. Usto mora se reći da je ovaj korona virus relativno bezazlen. Mi imamo do sada samo u 2020. oko 18.000 slučajeva gripe u Njemačkoj. Broj dokazanih smrtnih slučajeva od gripe leži kod oko 200. Takozvana eksces smrtnost leži puno više vjerovatno kod pola i jednog procenta oboljelih. O tome se malo govori.

SPIEGEL: Kako objašnjavate onda ovakve oštre reakcije?

Labisch: O svakodnevnoj nevolji ne govori niko, o senzacijama svako: To je strah od nepoznatog. Kad smo imali posljednji puta takvu situaciju? Možda kod SARS 2003. ili 2009/2010. kod svinjske gripe H1N1. Međutim: Kod H1N1 imali smo samo u Njemačkoj oko 230.000 slučajeva i 250 dokazanih smrtnih slučajeva. Tamne cifre su sigurno bile znatno više. Mi smo tada u Njemačkoj – kao uostalom i u Düsseldorfu – u području gušenja zaraze malo poduzeli. H1N1 epidemija došla je iz SAD. Niko nije za to optužio SAD.

 „Svijet traži krivca“

SPIEGEL: Dakle vjerujete li da i rasizam igra ulogu?

Labisch: To u aktualnim odnosima možda nije prava riječ. Kina je bokserska vreća u koju svi rado udaraju: Napadanje Kine je u modi. Ali danas kao i prije u svakodnevnom životu bili su krivi često „oni drugi“: naprimjer Jevreji u evropskom srednjem vijeku ili Kinezi u jugoistočnoj Aziji. Traži se krivac. Međutim u modernoj medicini ne postoji izraz krivnja.

SPIEGEL: Znači da je prije bilo?

Labisch: Uzoran primjer za to su spolne bolesti. To se dobilo pod kontrolu kada je rečeno: Spolna bolest je bolest i sa krivicom nema ništa zajedničko. Naprimjer epidemija sifilisa nakon Drugog svjetskog rata: Pogođeni su prijavljivani od strane ordinirajućih ljekara ali ne poimenično. Slučajevi – bez imena – su dokumentovani da bi se dobio pregled o toku zaraze. Istovremeno je bolesnim besplatno pomagano. Onda su oni dolazili dobrovoljno. Time se moglo vidjeti kako protiču putevi infekcije i moglo se odgovarajuće intervenisati. To se danas naziva “tracing”.

SPIEGEL: Mi danas imamo veoma mnogo informacija o bolestima a uprkos tome ponašanje nekih ljudi stoji prema tome potpuno u proturječju.

Labisch: Informacija je racio. Emocionalno upravljano ponašanje nema se time pod kontrolom. Ima ljudi koji imaju osobni strah i ovaj strah pretvaraju u agresiju. Uzmite poznati izvještaj Heinricha Heinesa o stanju u Parizu i epidemiji kolere iz 1831. Ljudi su ubijani na ulicama samo zato  jer je neko izrazio  sumnju da bi oni mogli imati koleru.

SPIEGEL: Odnos ljudi prema temi zdravlje i higijena oscilira u toku vremena: Stari Grci su bili veoma prosvijećeni i prvi su temu bolesti izvukli iz religioznog tumačenja. U srednjem vijeku ko je zdrav važio je kao pobožan čovjek. Kako se to može objasniti?

Labisch: Ljudska egzistencija zasniva se na jednoj strani na „biosu“, prirodnom životu: To označavaju naš život i tijelo. Druga osnova čovječje egzistencije su zajedništvo i društvo – a time smo kod socijalnih vrijednosti. U religioznom društvu život se orijentiše na to što se smatra bogom ili najvišom vrijednošću. Higijena u našem smislu igra podređenu ulogu. Zašto se naprimjer Indijci kupaju u – higijenski posmatrano – zaraženom Gangu? Radi se o tome da se očiste od grijehova. Bakterije su nevažne. Svaka religija ima svoje propise o čistoći: Vjernik pred svoga boga ne može stupiti prljavih nogu ili prljavih ruku – iako sveta voda može biti kontaminirana.

SPIEGEL: Od kada ljudi prihvataju ono što je moderna higijena?

Labisch: Moderno istraživanje ljudskog tijela započelo je u 17. stoljeću sa novim prirodoznanstvenim razumijevanjem svijeta. Tomu pripada krajem 18. i početkom 19. stoljeća istraživanje okoliša, meteorologija, geografija, statistika stanovništva i tako dalje. Kada se ovom epohalnom pokretu 1830. približila kolera primijetilo se da se nešto mora uraditi protiv zaraza koje se ponavljaju u određenim periodima, ako se – vidi Pettenkofer – želi održati društveni život. Jedan od ovih pokreta vidio je uzroke zaraze u govnima i njihovom smradu, „miasma“: Moramo očistiti gradove. Ovaj higijenski pokret – sad smo opet kod vrijednosti – bio je u Engleskoj vođen od takozvanog Sanitarnog pokreta (Sanitary Movement). Radilo se ne više samo o „čistoći“ nego i o „neokaljanosti”. Držati se čistim važilo je uvijek i kao akt pročišćavanja duše. Bilo je i još uvijek postoji društveno adekvatna higijena. I takozvani primitivni ljudi imaju ideju o čistoći. Samo to nema ništa sa našom predstavom o čistoći.

„Ovaj virus nas koristi“

SPIEGEL: Ako u svako vrijeme postoji društveno adekvatna higijena šta je onda za naše vrijeme ispravno?

Labisch: Mi u istraživanju infektivnih bolesti stalno napredujemo. Pritom uvijek moramo misliti na ovo: Izazivač bolesti je živo biće. Mi smo u stalnoj borbi sa drugim živim stvorenjima koja se takođe bore za svoj život kao i mi. Korona virus nas koristi da bi se održao na životu i da bi se razmnožavao. Događanje zaraza kreće se između praživotinja, bakterija i virusa, bioloških i društvenih okolnosti i ljudi u njihovom životnom svijetu.

SPIEGEL: Međutim okolina bez klica također nije poželjna, ili?

Labisch: Jedan moj prijatelj, mikrobiolog rekao je jednom: Čovjek je tu samo zato da nosi bakterije koje egzistiraju u njemu, na njemu i oko njega. Bez bakterija mi uopšte ne možemo živjeti. Naprimjer bakterije u crijevima aktivno učestvuju u našem metabolizmu. A mi znamo iz poređenja sa djecom iz DDR koja su u obdaništima trčkarala sa slinavim nosevima da su ona imala znatno manje alergija nego djeca na zapadu „očišćena od klica“ i liječena antibioticima. Čovjek, dijete mora u određeno vrijeme u svome životu živjeti takoreći u prljavštini i boriti se sa svim mogućim klicama. Najbolje sa životinjama i njihovim đubretom na seoskom imanju.

SPIEGEL: Na početku ste rekli da bi ste letjeli u Kinu ako bi bilo letova. Šta bi bila vaša osobna zdravstvena pravila?

Labisch: Prvo: Imati čiste ruke, drugo: što manje tjelesnih dodira, treće: ako kašljete onda u laktove, četvrto: ne ići u tijesne prostore ili skupove gdje ima puno ljudi. Ali inače bih živio sasvim normalno.

spiegel.de