Invazija bez osvajača

Povezani članci

• Predsjednik Zastupničkog doma SAD-a Boehner podržao Obamin poziv na vojnu intervenciju u Siriji
• “Panama papers” – kako bogataši peru novac
• Trump na samitu G7: Predsjednik u Biaricu popustio pristalicama slobodne trgovine
• Velika akcija policije u poteri za napadačima na Šarli Ebdo
• Rusija produljila boravak Snowdenu za još nekoliko godina
• Socijaldemokrati objavili: Ulazimo u koaliciju s Angelom Merkel

Konzervativci širom Europe griješe kada pokušavaju izazvati strah od islamske invazije tokom izbjegličke krize.

Piše: Khaled Diab-Al Jazeera

Bilo je čudesno pratiti masovne izljeve simpatija prema izbjeglicama u Europi. Svaki plakat „izbjeglice dobrodošli“ i čin solidarnosti povratio je moju vjeru, barem malo, u našu ljudsku mogućnost kolektivnog činjenja dobrih djela.

No, pogađa me to da, dok je glavni dio publike bio topao prema izbjeglicama i njihovoj sudbini, desničari su se dodatno uspaničili i postali veoma glasni, te pokušavaju izazvati vrstu straha i nervoze koje obično imaju oni koji se ne mogu braniti od beskrupuloznih osvajača.

U dronjcima, očajni i nenaoružani, rijeka izbjeglica koja dolazi u Europu može se samo smatrati armijom u najširem figurativnom smislu te riječi. Ipak, širom Europe konzervativci u horu pjevaju refrene o „islamskoj invaziji“.

„Oni nisu izbjeglice, ovo je invazija“, kazao je Laszlo Kiss-Rigo, biskup sa juga Mađarske, države koja je postala kolijevka desničara u proteklim godinama i koja, pošto se nalazi na velikoj tranzitnoj ruti, gradi zid kako bi spriječila izbjeglice da uđu na njenu teritoriju.

Pozivi na barikade

Ono što je najzanimljivije je to da su komentari biskupa Kiss-Riga bili ukor istupu njegovog duhovnog šefa, pape Franje, koji je pozvao europske crkve da prihvate izbjeglice.

Dosta dalje na Zapadu su se čuli slični pozivi na barikade.

„Ovo je invazija koja prijeti našem prosperitetu, sigurnosti, kulturi i identitetu“, izjavio je holandski predstavnik ekstremne desnice Geert Wilders, koji je ranije pozivao na zabranu Kur’ana.

Kada se govori o prosperitetu, priliv izbjeglica (koji iznosi samo 0,37 posto porasta stanovništva EU od 2012.) predstavlja malo ili nimalo prijetnje, sa čime se slažu ekonomisti i drugi eksperti. Analiza Instituta Brookings otkriva da dotok izbjeglica zapravo ima pozitivan neto utjecaj na ekonomije domaćina, a sa ovim se slaže i Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD).

Ako će europska ekonomija imati dobrobit od dolaska izbjeglica, čemu onda sva ova panika?

Jedan od razloga je ekonomska anksioznost. Širom Europe je došlo do porasta nesigurnosti zadržavanja radnih mjesta, a stopa nezaposlenosti mladih u mnogim državama je nevjerovatno visoka. Dodatno, nagrizanje dobrobiti države i žestoke mjere štednje šokirale su milione osoba.

Umjesto da ekonomske probleme Europe pripišu sve većim imecima bogataša, angažmanu vanjskih firmi za rad u korporacijama i lošim rješenjima finansijskog sektora, desničarski demagozi pronalaze da je to lakše uraditi tako što se okrivljuju slabi i tako što se udara po onima koji su već pali.

Kao dodatak tome, periferne države koje se nose sa najvećim dijelom krize su najsiromašnije i najslabije opremljene.

Potencijalna opasnost

Pored ekonomskog segmenta, mnogi Europljani su istinski zabrinuti zbog potencijalne opasnosti koje izbjeglice donose njihovoj sigurnosti. Iako se ljudima poput mene čini da je to veoma daleka stvar, pa čak i apsurd da će se oni koji bježe od kombinovanog terora Assadovog režima i ISIL-a okrenuti terorizmu, mnogi obični Europljani nemaju luksuz takvog pregleda stvari.

Dodatno, postoji mala šansa da će ISIL igrati na kartu tih strahova i poslati šačicu terorista unutar rijeke pravih izbjeglica. U takvoj instanci, potreban je samo jedan čin proračunatog terorizma pa da Tvrđava Europa zatvori sve kapije koje je nedavno odškrinula.

Međutim, strahovi zbog sigurnosti su podčinjeni strahovima prema kulturi i identitetu. Od Drugog svjetskog rata, Zapadna Europa je svjedočila nevjerovatnim demokratskim transformacijama u kojima građani bivših kolonija – te iz Turske, u slučaju Njemačke – i njihovi potomci sada čine značajnu manjinsku grupu stanovništva.

Premda se mnogi pronalaze u novoj multikulturnoj realnosti za koju smatraju da obogaćuje i osnažuje, drugima je to problematično i prijeteće, naročito onima koji smatraju da je njihova kultura superiornija od kultura imigranata.

Kada se susretnu sa korozivnim efektima globalizacije i rapidnog tehnološkog razvoja, kao i sa brzim slomom religije u mnogim dijelovima Europe proteklih decenija, mnogi se osjećaju prepušteni slučaju u nepoznatom okeanu kojem ne znaju granice.

Iako se fanatici nalaze u naslovima i ljudskoj mašti, smrt religije se također dešava i u onoj grupi koju Europa identificira kao muslimanska manjina, koja nikada u prošlosti nije bila tako monolitno definirana. Na primjer, određene studije pokazuju da petina „muslimana“ u Francuskoj ne vjeruje u islam niti ga prakticira.

Međusobno rivalstvo

Jedan razlog zašto nervoza prema muslimanima donosi dodatni udarac u odnosu na druge grupe, kao što su Indijci ili Kinezi, je rivalstvo staro više stoljeća između susjeda islama i kršćanstva (koje se danas češće naziva Zapadom).

Populisti i demagozi predvode i zagovaraju talas rekristijanizacije i porast islamofobije tako što neumorno igraju na kartu historije.

„Kada se govori o suživotu sa muslimanskim zajednicama, mi smo jedini koji su to iskusili jer smo imali mogućnost da to iskustvo doživljavamo 150 godina“, kazao je Viktor Orban, mađarski desničarski „viktator“, tako prizvavši sjećanja na osmansku podjelu srednjovjekovnog Mađarskog kraljevstva čime je osnaženo ruralno stanovništvo, ali je uništena vladajuća klasa.

Ovo je veoma daleko od ranijih izjava Orbana, ateiste koji sada stalno govori o „kršćanskim vrijednostima“, o tome da „Turska više nije država na ivici Europe“.

Ono što Orbanovo retoričko klatno ističe je da ne postoji „sukob civilizacija“, samo sukob interesa i pogodnosti.

Štaviše, svaki pažljivi posmatrač trebao bi vidjeti jasno da današnje izbjeglice nisu osvajači iz nekadašnjih vremena. U našem, povezanom svijetu, ljudi trebaju pokoriti svoje strahove i dozvoliti da zavladaju osjećanja i ljudskost.