Ima li panike u Damasku?

Povezani članci

• Daleko je Evropa
• Obama: Porošenko mudar izbor, moramo stati uz one koji teže demokratiji
• Američki napad u Siriji mogući uvod u ukidanje sankcija Iranu
• Cipras u Italiji: Ljubav za zvijezdu Syrize
• Sturgeon nastavlja s planovima za referendum o nezavisnosti Škotske
• Vojska u Zimbabveu poručila: Nema udara, Mugabe siguran

S obzirom da Assad predvodi oslabljenu državu, društvo, vojsku i ekonomiju, opstanak njegovog režima je upitan

Piše: Mouin Rabbani – Al Jazeera

Stanovište da 2015. godina nije bila pretjerano dobra za sirijskog predsjednika Bashara al-Assada nije bez argumenata.

Vlada u Siriji je izgubila kontrolu nad većim dijelom pokrajine Idlib, a nedavno ju je iz Palmire istjerala grupa Islamska država Irak i Levant (ISIL).

Ključni gradovi u pokrajinama Halep na sjeveru i Deraa na jugu i dalje su u opasnosti; bolja koordinacija među sirijskim zloglasnim i problematičnim naoružanim pobunjeničkim grupama važan je faktor u tom pogledu, kao što su i bolji odnosi među njihovim sponzorima.

Damask sada otvoreno priznaje da se suočava sa problemom nedostatka ljudi.

Turska je, što je možda od najvećeg značaja, nedavno počela izvoditi zračne napade u Siriji.

Sigurno utočište

Iako je Turska formalno usmjerena na borbu protiv ISIL-a, što stoga signalizira zakašnjeli ulazak Ankare u koaliciju protiv ISIL-a na čelu sa SAD-om, mnogi smatraju da je njen glavni cilj da spriječi teritorijalno jačanje Kurdske demokratske unije (PYD) i položi osnove za sigurno utočište na sirijskoj strani granice.

Mnogi ovaj plan uistinu vide kao dogovor koji je SAD ponudio da bi zauzvrat dobio dozvolu da koristi tursku zračnu bazu Incirlik.

Velika Britanija, Francuska i SAD su na političkom frontu raspršile Assadove nade da će se izmiriti s njim kako bi odgovorile na sve veću opasnost koja prijeti od ISIL-a, te se i dalje oštro protive ideji da se Assadu dodijeli obnovljeni međunarodni legitimitet.

Rusija, glavni Assadov diplomatski saveznik, u međuvremenu vrši pritisak da se formira „vlada nacionalnog jedinstva“ koja bi uključivala opozicione snage, dok istovremeno traži da se promovira regionalni savez protiv ISIL-a koji bi uključivao Assada i one koje ga najodlučnije žele zbaciti s predsjedničke pozicije.

U međuvremenu, sirijska ekonomija, koju mnogi smatraju većom prijetnjom za Assadov opstanak od pobunjeničkih grupa, i dalje propada.

S obzirom da predvodi oslabljenu državu, društvo, vojsku i ekonomiju, za očekivati je da će Assad biti zaokupljen čitavim spektrom ključnih prekretnica.

Pa ipak, nema znakova da u Damasku vlada panika, a to je samo dijelom rezultat poricanja i zavaravanja.

Iako je Assadov govor od 26. jula bio rijedak slučaj javnog priznanja stvarnog stanja stvari, pogrešno bi bilo interpretirati njegove riječi kao priznanje slabosti ili neminovnog poraza.

U teritorijalnom pogledu, ključno pitanje za Assada je njegova kontinuirana kontrola nad Damaskom i priobalnom regijom i siguran pristup Libanu.

Damask je i dalje siguran, a po pitanju pristupa Libanu, stiuacija se značajno popravila zbog napretka Vladinih snaga i njihovih saveznika iz Hezbollaha u regiji Qalamoun.

Izgleda da su stale i  pobunjeničke ofanzive na krajnjem sjeveru i jugu Sirije.To se desilo dijelom i zbog novih pobunjeničkih sukoba, i Assad je posebno uživao kada je nedavno Al-Nusra Front zarobio članove grupe pobunjenika „Divizija 30“ koju podržava SAD – čime su okončani pokušaji da se ova grupa predstavi u novom svjetlu, bez ikakvih poveznica sa Al-Kaidom.

Uz stalnu frazu da jedina alternativu Assadu predstavljaju tzv. talibani na steroidima, Damask je uvjeren da svijet sa zakašnjenjem uviđa kako stoje stvari.

Intervencija Turske u Siriji također predstavlja manju prijetnju nego što izgleda.

Kako je SAD jasno dao do znanja, ne postoji dogovor da se uspostavi sigurna zona, pogotovo ne zona zabrane letenja na sirijskoj teritoriji.

Pozicija Turske

Turska nije u poziciji da jednostrano nameće zonu zabrane letenja.

Ovo znači i da su slabi izgledi da se Turska uključi u direktni okršaj sa sirijskom vojskom.

A u onoj mjeri u kojoj Turska oslabi PYD, u toj mjeri ima šanse da privoli Kurde na obnavljanje labavog saveza održavanog s Damaskom nakon godine u kojoj su istraživali alternative koje su izgledale povoljnije za njihove ambicije.

Iz perspektive Damaska, Ankara je istovremeno i neprijatelj i sve slabija prijetnja.

Uz sve veća ograničenja koja postavljaju SAD i NATO, a koji neće pristati na direktnu intervenciju da se ukloni Assad ili da se značajno oslabi, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, suočen je i sa dodatnim domaćim problemima.

Njegova Stranka pravde i razvoja nije uspjela dobiti nedvojbenu većinu na izborima, nakon čega možda slijede novi izbori ove godine usred lošijeg ekonomskog stanja, domaćih nemira i novih neprijateljstava sa kurdskom populacijom u Turskoj.

Zbog geografije i politike, Tursku i Erdogana lično doživljavaju kao glavne sponzore koji su omogućili oružanu pobunu u Siriji, i sve što odvraća pažnju Ankari smatra se uspjehom.

Assad ne smatra da mu u pogledu politike prijeti velika opasnost.

Među njegovim glavnim saveznicima, izgleda da samo Rusija želi promjenu i to ograničenu i kontrolisanu prije nego pravu tranziciju.

Međutim, ne može ostvariti ovaj plan izuzev dijelova u kojima je neposlušni Damask spreman napraviti ustupke, jer uklanjanje Assada iz cjelokupne situacije vjerovatno bi uzrokovalo imploziju režima i rušenje preostalog utjecaja Moskve na području istočnog Mediterana.

Iako se Damask može slagati sa idejom regionalne koalicije protiv ISIL-a, iskoristio je rusko sponzorstvo ovog prijedloga da nedavno ponovo uspostavi kontakt sa Saudijskom Arabijom na najvišem nivou.

Izgleda da sirijsku vladu ne uznemirava ni iranski nuklearni sporazum.

Upitan opstanak

Za razliku od većine drugih zaljevskih država, Sirija odbacuje mogućnost da će ovaj sporazum dovesti do strateške reorganizacije kod njenog najvjernijeg saveznika, i smatra da će Teheran biti u boljoj poziciji da je podrži, posebno u ekonomskom pogledu.

Ima čvrste osnove da vjeruje kako će Damask postati vredniji za Teheran s obzirom da se nastavlja iransko-saudijski regionalni sukob preko posrednika bez promjena.

Assad smatra da on prkosi zakonitostima gerilskog ratovanja i da umjesto da gubi jer nije pobijedio, on zapravo pobjeđuje jer nije poražen. Izgleda da vojna oprema pobunjeničkih pokreta nije dovoljna da zada odlučujući udarac vladajućem režimu.

Sposobnosti vanjskih sudionika, posebno Turske, da suštinski promijene situaciju, sada su više ograničene nego ranije, i trebalo bi doći do zaista velikih promjena da bi strane sile ozbiljno razmotrile ideju odlučujuće intervencije.

Ipak, iako je vladajući režim duboko uvjeren da je preživio najgore i da više nema egzistencijalnih prijetnji, stvarna situacija je takva da su, prema riječima sirijskog analitičara Bassama Haddada, „teritorijalni gubici koje je režim pretrpio uglavnom nepovratni“.

S obzirom na sve implikacije, to znači da će sam opstanak Assadovog režima biti upitan.