..i ti ispadaš?

Povezani članci

• Trumpov saradnik optužen za tajnu saradnju s Emiratima
• Donatella Di Cesare: Nekropolitika
• Ukupno 15 preminulih u Iranu od korona virusa
• »KUDA IDE SLOVENIJA?«
• Afganistan: Talibani oteli 47 putnika na autoputu
• Tko su ukrajinski „neonacisti“ i na kakve se svoje heroje iz doba Drugog svjetskog rata pozivaju?

Foto: DPA

Evropa želi postati tehnološki neovisna od Kine i SAD – predstoji tvrda borba. London je tu borbu već izgubio.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Prošlog tjedna učestvovao sam na javnom Zoom mitingu sa vodećim torijevskim poslanicima koji su zaključili da se prema Kini drugačije postave. Još prošle godine standardno mišljenje britanskih konzervativaca o Kini glasilo je: “Kina je tržište i iz njega moramo izvući maksimum.“ Tek kad je postalo jasno da se Velika Britanija učinila previše ovisnom od Huawei 5G tehnologije, počelo se premišljati. 2020. su izbijanje Covida – 19, otvoreni sistemski rivalitet između Kine i SAD kao i kriza u Hongkongu još pojačali ovo razmišljanje.

Skoro svi učesnici Zoom runde bili su mišljenja da je Ministarstvo spoljnih poslova SAD bilo u pravu kada je 20. maja predbacilo Pekingu da se ne drži obećanja u mnogim područjima – „Trgovina i investicije, slobodno izražavanje mišljenja i sloboda vjeroispovijesti, politički uticaji, sloboda kretanja brodova i prava prelijetanja, sajber špijunaža i druge forme sajber kriminaliteta, rasprostranjenje oružja, zaštita okoline i svjetsko zdravlje“. Pitanje je samo šta se može protiv toga preduzeti – posebno u području tehnologije.

Kina jasno slijedi strategiju da postane „tehnološki suverena“. Kao reakciju na to predsjednica EU komisije Ursula von der Leyen formulisala je ove godine ambiciozan cilj, Evropa treba da učini to isto. SAD zahvaljujući Silicon Valley i njenom najboljem na svijetu istraživanju i razvoju u oblasti naoružanja je naravno već sada tehnološki suverena.

Kad sam ja sakupljene britanske Kina jastrebove upitao kako Velika Britanija sa aspekta osjećaja kineske prijetnje treba da postane tehnološki suverena, požnjeo sam samo željeznu šutnju (međutim mogao sam zahvaljujući Zoomu vidjeti da su moji partneri u razgovoru potpuno ispravno shvatili moje pitanje).

Mišljenje da bi Velika Britanija nakon Brexita mogla postati tehnološki suverena je tako apsurdno da se nijedan torijevski poslanik nije htio o tome izjasniti.

Zoom razgovor je označio dilemu Velike Britanije. Zemlja je zaključila da napusti Evropsku uniju i samostalno uspostavi trgovinski poredak sa svijetom koji počiva samo na pravilima Svjetske trgovinske organizacije (WTO). Međutim od tada se geopolitički poredak promijenio.

SAD su sebi propisale jednu vrstu neoliberalnog nacionalizma koji sam ja u svojoj knjizi Clear Bright Future u ironičnoj aluziji na Josefa Staljina označio kao „Tačerizam u jednoj zemlji“. Kina je krenula da se oslobodi iz svoje regionalne luđačke košulje, koju je sama sašila, i na najboljem je putu da postane globalna velesila. Evropske političke elite su u međuvremenu – u najmanju ruku retorički – spoznale da EU kao reakciju na to moraju jačati vlastiti suverenitet (iako na putu do tamo moraju biti savladane visoke unutrašnje barijere). Sav ovaj razvoj se zbog pandemije zaoštrio a u slabljenju koje će uslijediti zaoštriće se još više.

Time se Velika Britanija nalazi između čekića i nakovnja. Prema EU Britanci mogu  – u trgovini, standardu životnih namirnica i tehnološkoj regulativi – dobiti manevarski prostor za pregovore samo ukoliko se u pitanju suvereniteta podrede SAD. Mišljenje da bi Velika Britanija nakon Brexita mogla postati tehnološki suverena je tako apsurdno da se nijedan torijevski poslanik nije htio o tome izjasniti.

Odlučujući izazov ne sastoji se međutim u tome da se napravi konkurencija Facebook i Amazonu nego da se u borbi protiv tehno divova ostvari „suverenitet nad podacima“.

Nasuprot tome Evropa bi to mogla ostvariti. Osnovni propis o zaštiti podataka bio je prvi korak. Slijedeći korak je projekat Gaia-X, koga su Pariz i Berlin pokrenuli prošle godine i koji predviđa izgradnju „federirane“ fizikalno komjuterizovane mreže sa specijalnim evropskim sigurnosnim standardima.

Bez obzira na to put Evrope u tehnološki suverenitet ostaje za sada samo nada. Francuski predsjednik Emmanuel Macron konkretizovao je prije izvjesnog vremena šta znači tehnološki suverenitet za njegovu zemlju. “Ako mi u svim područjima – u digitalnom području, u vještačkoj inteligenciji – ne izgradimo naše vlastite šampione”, rekao je on u jednom radijskom intervju, “drugi će nam diktirati naše odluke.”

Francuska ulaže 5,5 milijardi evra u fond koji podstiče start-up firme na području vještačke inteligencije. Odlučujući izazov ne sastoji se međutim u tome da se napravi konkurencija Facebook i Amazonu nego da se u borbi protiv tehno divova ostvari „suverenitet nad podacima“.

Već dvadeset godina povećavaju američki tehnološki giganti svoje profite i berzansku vrijednost time što sakupljaju podatke o ponašanju miliona ljudi, koji koriste njihov softver. Da naš smartfon već unaprijed zna šta hoćemo napisati leži kao što je poznato u tome da proizvođač smartfona može pristupiti onome šta su napisali milioni drugih ljudi.

U trci oko razvoja komercijalizirane vještačke inteligencije je pristup na podatke o ponašanju osoba koje se mogu identifikovati zlata vrijedan. Jedan menadžer mi je to formuslisao ovako: „Ako mogu obraditi anonimizirane podatke od 15 miliona bolničkih pacijenata, mogu predvidjeti uzor kod izbijanja bolesti jetre. Ako bih dobio pristup identifikacionom registru mogao bih predvidjeti od čega će oboljeti Paul Mason i ublažiti bolest.“

Američka tehnološka branša tačno zna gdje su slabe tačke u praktičnom provođenju evropskih propisa. Ona se priprema na protuudarac.

Već i zahtjev za pristup ID registru je u suprotnosti sa pravima koje DSGVO (Opšta uredba o zaštiti podataka) osigurava građanima – zato je i opšta izjava o odricanju sa kojom se moramo izjasniti suglasnim ako želimo koristiti bazičnu tehnologiju na našim smartfonima.

Evropski odgovor je opširno predstavljen u procjeni koju je izradio Cedric Villani za francusku vladu i izgleda tako da se anonimizirani podaci o korisnicima vode u jednom pulu podataka i budu oslobođeni stega američkih tehnoloških preduzeće time što se stupnjuju kao „opšte dobro“. Problem: Dok vlade u Evropi imenuju nacionalne šampione, raspodjeljuju novac i mogu predlagati industrijskopolitičku strategiju za vlastitu zemlju, EU stoji pred mnogim strukturnim preprekama ako želi uraditi to isto.

Američka tehnološka branša tačno zna gdje su slabe tačke u praktičnom provođenju evropskih propisa i već se priprema na protuudarac. U jednom izvještaju za evropski thinktank ECIPE, koji se zalaže za slobodno tržišno gospodarstvo i sa desničarski jastrebovima u SAD leži na istoj talasnoj dužini, skiciraju Matthias Bauer i Fredrik Erixon strategiju „podijeli i vladaj“.

Svaki pokušaj da se ostvari tehnološki suverenitet u konkurenciji sa SAD, stoji u izvještaju, oštetiće male zemlje u istočnoj Evropi i Skandinaviji. Trebalo bi radije pokušati sa Amerikom razviti „zajednički“ koncept, jer Evropa uprkos svojih 450 miliona stanovnika nije dovoljno velika da bi postala vodeća u inovacijama ili stvarno autonomna.

Problem leži – kao i uvijek u EU – u tome da se stvarnost brže odvija nego razmišljanje i politika.

Ako EU želi napredovati ona treba političku diskusiju o tome šta znači tehnološki suverenitet. Komesarka EU za konkurenciju Margrethe Vestager vidi ovaj suverenitet kao garanciju za to da EU može djelotvorno regulisati i „da mi možemo zadržati kontrolu nad našim djelovanjem […] i time našu nadležnost nad regulacijom.“

Macron vidi cilj u tome da EU izgradi vlastite tehnološke šampione i da time pravi konkurenciju Google, Apple, Amazonu i njima sličnim na putu u svijet umjetne inteligencije, biotehnologije, digitalne valute itd. za to su neophodne promjene u pravnom regulisanju konkurencije, da bi države (i sama EU) mogla potpomagati velika preduzeća i – kako Macronov državni sekretar za digitalizaciju, Cédric O, objašnjava – odvojiti ih od iz SAD agirajućih tehnoloških giganata.

Za Ursulu von der Leyen radi se više o tome da se zaštiti evropska kultura, njene vrijednosti i „suverenitet pojedinca“ i da se obezbijedi da „ljudi imaju potpunu kontrolu nad svojim vlastitim podacima“. Lijeve snage shvataju suverenitet – sa inicijativana kao projekat DECODE.eu iz Barcelone – konkretnije i razumiju ga tendencijelno kao individualni suverenitet za gradove i građane.

Problem leži – kao i uvijek u EU – u tome da se stvarnost brže odvija nego razmišljanje i politika.

Kineska predstava o tehnološkom suverenitetu proizlazi iz toga da su Kinezi bili jasno opredjeljeni da ne dopuste da se u toku vlastitog gospodarskog razvoja njihov digitalni prostor bude koloniziran od „vojno – industrijskog kompleksa“ SAD. Kad je došao internet Kina je vidjela nužnost da svoje jako potlačeno društvo izoluje od informacija iz vana. Za to je zemlja stvorila odbrambeni zid od standarda i konkurentnopolitičkih mjera na kojima je mogla stvoriti svoje vlastite nacionalne šampione Baidu, Alibaba, Tencent i Xiaomi koji se rado spajaju pod akronimom „BATX“.

U međuvremenu je Kina prešla sa odbrambenog na napadački modus i koristi svoje tehnologije – kao naprimjer od Huawei razvijeni 5G – kao meku moć da bi zapadne države i mnogobrojne zemlje u razvoju doveo u poziciju ovisnosti.

Ako Evropa želi biti tehnološki suverena, dok se Kina i SAD ogorčeno bore za strategijsku vodeću ulogu, mora promijeniti ugao gledanja. Ovdje se ne radi o gospodarskom, nego o geopolitičkom i moralnom izazovu.

Ako Evropa želi biti tehnološki suverena, dok se Kina i SAD ogorčeno bore za strategijsku vodeću ulogu, mora promijeniti ugao gledanja. Evropske teškoće ne ograničavaju se konačno na to da vlastita tehnološka branša ne može stvoriti vodećeg global playera, da su njeni građani jednostrano iskorištavani od američkih koncerna i da evropska praksa regulacije ne funkcioniše ispravno.

Nova „igra“ je stvaranje kontinentalnih prostora u kojima tehnologije funkcionišu kako to odgovara socijalnim vrijednostima moćnih elita. Među teškaše američkih tržišta akcija ubraju se preduzeća koja sa tehnologijama bez mnogo napora žele ostvariti dobitke a kineska hightech industrija je označena time da igra odlučujuću ulogu u suzbijanju slobode mišljenja i kontroli ponašanja i nadzoru nad stanovništvom.

Evropa se mora uključiti u ovu globalnu igru – ali sa vlastitim konceptom tehnološkog suvereniteta koji će izgraditi na vrijednostima, pravima i slobodama svoga stanovništva. Dakle,  ne radi se o gospodarskom, nego o geopolitičkom i moralnom izazovu.

Za britanske građane to znači: Ako želite odbraniti svoje informacijske slobode bićete nakon Brexita upućeni više na Brisel nego Westminster.

Velika Britanija zasada ne učestvuje u ovoj igri. Katastrofalan neuspjeh njegovog samoispletenog Corona tracing appa i nakon toga otkriće da su Britanci investirali u jednu neisprobanu satelitsku tehnologiju da bi kopirali GPS sistem Galileo, daje nam mali predznak za budućnost.

Za britanske građane to znači: Ako želite odbraniti svoje informacijske slobode bićete nakon Brexita upućeni više na Brisel nego Westminster. Standardi, koje utvrđuje Evropa i šampioni, koje će podržavati Berlin i Pariz, jače će utjecati na moj život nakon Brexita nego sve šta premijer Boris Johnson kaže ili čini – jer u ovoj situaciji Velika Britanija ima izuzetno malo manevarskog prostora.

Međutim kod Brexita nije se nikada radilo o britanskom „suverenitetu“ – nego o fantazijama o slobodi regulisanja i neomerkantilističkom imperijumu u jednom svijetu, kakav  u međuvremenu više i ne postoji.

Paul Mason je autor i TV novinar. Njegova knjiga Postkapitalizam: Osnove nadolazeće ekonomije objavljena je 2016. a Jasna, svijetla budućnost – radikalna odbrana humanizma 2019. godine.

ipg-journal.de