HRW: Raste mržnja u Evropi

Povezani članci

• Ovo su 20 najbogatijih zemalja svijeta
• Milionima ljudi u Siriji i Iraku prijeti nestašica vode i hrane
• Mađarska vlada proglasila vanredno stanje zbog rata u Ukrajini
• Turska oborila ruski vojni avion na granici sa Sirijom
• Oči svijeta opet uperene u Pariz: Više od pola milijuna ljudi na ulicama uoči summita o klimi
• Ubojito oružje sankcija: Pravo bogatijeg

Možda se neko može i zavaravati gledajući na Andersa Behringa Brejvika kao na usamljenog luđaka, tumačeći njegove zločine kao izolovani događaj. Činjenica je, međutim, da su mržnja i netrpeljivost evropska stvarnost. I da su u porastu.

Oči svijeta uperene su ovih dana na Sud u Oslu. I svi koji gledaju mogu na svojim ekranima primjetiti jedan snažan kontrast: mržnjom ispunjenu Brejvikovu logiku, s jedne, i miran, dostojanstven proces protiv njega, s druge strane.

Jaki je to kontrast između šokantnog terorizma i odgovora norveške države i tamošnjih ljudi na taj zločin. Nema histerije, nema na brzinu preduzetih mjera. Samo reafirmacija temeljnih vrijednosti poštivanja ljudskih prava i pravne države.

Ostatak Evrope mogao bi puno naučiti od norveškog odgovora na zločin. Posljednje desetljeće, koje je uslijedilo nakon 11.septembra, u mnogim je evropskim državama (Francuska, Velika Britanija) oživjelo zaboravljena vremena. Drakonske ovlasti u borbi protiv terorizma, zaobilaženje kaznenopravnog sistema, brza hapšenja bez optužnice, deportacije, mučenja… Zemlje poput Poljske, Rumunije i Litve, sarađivale su s CIA-om na ilegalnom transferu, pritvaranju i mučenju osumnjičenih za terorizam.

I Sjedinjene Američke Države koje pokušavaju ljude za terorizam osumnjičiti preko krajnje nepošteno ustanovljene “vojne komisije”, također bi mogle nešto naučiti od Norveške. Unatoč njegovoj želji, koja je slična željama svih terorista, da ga se tretira kao ratnika, Brejvika se pravno precesuira kao običnog kriminalca.

Lekcije iz slučaja Brejvik za Evropu su mnogo značajnije od puke “nauke u borbi protiv terorizma”, jer … Možda se neko može tješiti stavom da je Brejvik usamljeni luđak čije su akcije izolirani događaj. No, stvarnost nam jasno pokazuje da mržnja i netrpeljivost rastu u Evropi. Tri trenda govore u prilog tome.

Prvo, u mnogim evropskim zemljama, populističke, anti-muslimanske, anti-romske, i anti-imigrantske ekstremističke partije danas su istaknuti dio političkog pejzaža.

Jean-Marie Le Pen, lider Nacionalnog fronta

Nacionalni front u Francuskoj si je u prvom krugu predsjedničkih izbora osigurao 18 posto glasova. Slobodarska stranka je povukla svoju podršku vladajućoj koaliciji u Nizozemskoj i prouzročila pad Vlade. Sve do nedavno, ekstremističke stranke bile su dio državne koalicije u Italiji i Švicarskoj. Srodne su partije ostvarile značajan izborni uspjeh u Danskoj, Švedskoj i Finskoj, a na izborima za Evropski parlament 2009, desnica je ostvarila uspjeh u  Mađarskoj, Velikoj Britaniji i drugdje. Sve su prilike da će i na predstojećim grčkim izborima jedna ekstremistička stranka ući u Parlament.

Ozbiljne studije i istraživanja pokazuju da je podrška desničarima u usponu, što svoje korijene ima i u ekonomskoj krizi. I umjesto da neutraliziraju taj trend kojeg se treba sramiti, vladajuće stranke u svojim odgovorima češće šalju poruku kako su antiislamizam i ksenofobija razumljivi i prihvatljivi.

Drugo, netrpeljivost prema strancima, muslimanima i manjinama generalno danas je u Evropi normalna stvar. Prema podacima “Friedrich Ebert” zaklade, polovina anketiranih birača u preko osam zemalja EU (uključujući Francusku, Njemačku i Veliku Britaniju) dijele mišljenje da ima previše imigranata. Više od 40 posto njih isto to tvrdi za muslimane. Čak je i Norveška 2011.godine bila kritikovana od strane UN-a da nije uspjela u borbi protiv govora mržnje.

U svim opravdanjima Evropa koristi strah od gubitka kulturnog identiteta, terorizma, kriminala i konkurencije. I uspijeva time objasniti porast netrpeljivosti.

Treće, manjine i imigranti svakodnevno su izloženi diskriminaciji, kod zapošljavanja, stanovanja, u obrazovanju… Baš kao što su izloženi i nasilju.

U izjavi na sudu Brejvik opisuje pripadnike njemačke neonacističke bande koji su, tokom sedam godina djelovanja, ubili devet doseljenika i jednu policajku – “herojima”. Dok su pojedinačni napadi tipični za zapadnu Evropu, netrpeljivost u Grčkoj, Italiji, Mađarskoj, Češkoj i Slovačkoj, poprima oblik mafijaških, organiziranih obračuna s imigrantima ili Romima.

Borba protiv ekstremističkih stranaka zahtjeva političko vođstvo. Evropski lideri trebaju zaustaviti ekstremiste i ponuditi pozitivnu, alternativnu viziju njihovom širenju mržnje. Moraju snažno osuditi nasilje i diskriminaciju protiv doseljenika i manjina, a ne kriviti ih za kriminal i druga društvena zla.

Pravosudni sistem i vlasti trebaju udvostručiti svoje napore za sprječavanje i kažnjavanje rasističkog i ksenofobičnog nasilja i provesti antidiskriminacijske zakone. Govor mržnje treba snažno osuditi, a istovremeno procesuirati sve koji direktno potiču nasilje.

Evropski pristup integraciji takođe treba promijeniti. Evropski čelnici poputNicholasa Sarkozyja, Angele Merkel i Davida Camerona moraju, umjesto da izjavljuju kako je multikulturalizam neuspjeh, integracijsku politiku usredotočiti više na asimilaciju. Veliki  doprinos kojeg su useljenici dali Evropi tokom posljednjih desetlljeća ili se zaboravlja ili ignorira.

Zbog hrabrosti norveškog naroda i njihove Vlade, Brejvikovi pokušaji da promijeni zemlju nisu uspjeli. Evropski narodi I njihove vođe moraju pronaći istu hrabrost u borbi protiv rastuće netolerancije i mržnje u Evropi. Ako ne uspijemo, snosimo odgovornost za neprocjenjivu štetu koja će biti nanesena ljudskim pravima i vladavini zakona.

* Benjamin Ward je zamjenik direktora organizacije Human Rights Watch za Evropu i Srednju Aziju.

Slobodna Evropa