Foreign Policy: Kraj američkog Bliskog istoka

Povezani članci

• Misteriozne smrti stare garde u Ukrajini
• Umro Ahmed Katrada, borac protiv aparthejda
• Rodna diskriminacija tabu tema u Rusiji
• Evropske banke strahuju od rusko-ukrajinskog sukoba
• Američki biznismen dijeli pare narodu na ulici u borbi protiv političke korupcije
• Tunis: zračni napadi protiv militanata uz granicu s Alžirom, danas veliki marš protiv terorizma i Islamista povodom Dana Žena

foto: AP

Čelnici Saudijske Arabije, Izraela, Turske i Egipta krčili su svoje puteve, očigledno ne mareći za ključne interese Washingtona. Oni vjeruju da će im bliži politički, ekonomski i vojni odnosi s Rusijom, Kinom, Indijom ili između njih – javni ili tajni – osigurati pogodne alternative SAD-u. Grubo rečeno, četiri američka tradicionalna stuba na Bliskom istoku sada su isuviše krhka da bi se na njih moglo osloniti.

Piše: Hisham Melhem

Duže od 50 godina, i posebno nakon Iranske revolucije 1979. godine, američke politike i inicijative na Bliskom istoku počivale su na kompleksnoj mreži odnosa sa četiri različita regionalna stuba: Saudijskom Arabijom, Izraelom, Turskom i Egiptom. Sjedinjene Američke Države su u pomenutom periodu sarađivale s jednom ili više ovih država kako bi suzbile višegodišnje “požare” koji su harali ovom regijom (čak i kada su ove države izazvale “požare”, naprimjer Saudijska Arabija u Jemenu, Izrael u Libanu i okupiranom palestinskim teritorijama ili Turska u Iraku i Siriji).

SAD je tokom godina ostvario značajne pobjede u regiji, samostalno ili uz pomoć ovih dosadašnjih saveznika. Ali, svijet koji je omogućio ove veze prolazi kroz promjene koje zahtijevaju ozbiljnu, radikalnu, čak ponovnu evaluaciju. Nema više sovjetske prijetnje zaljevskoj regiji, a SAD je postao najveći proizvođač nafte na svijetu. U međuvremenu su posljednji mirovni pregovori pod sponzorstvom SAD-a između Palestinaca i Izraelaca propali prije gotovo desetljeće, dvodržavno rješenje je odavno mrtvo te ekstremisti, koji su na vlasti u Izraelu, danas su u mesijanskoj misiji da formalno pripoje sve palestinske teritorije i tako ih dovedu pod svoju kontrolu.

Različiti oblici agresivnog nacionalizma

Čelnici Saudijske Arabije, Izraela, Turske i Egipta krčili su svoje puteve, očigledno ne mareći za ključne interese Washingtona. Oni vjeruju da će im bliži politički, ekonomski i vojni odnosi s Rusijom, Kinom, Indijom ili između njih – javni ili tajni – osigurati pogodne alternative SAD-u. Grubo rečeno, četiri američka tradicionalna stuba na Bliskom istoku sada su isuviše krhka da bi se na njih moglo osloniti.

Nedavno se mnogo pisalo o tome kako su Turci, Izraelci i Arapi bili uključeni u međusobni dijalog, istražujući načine da ožive regionalnu diplomatiju, saradnju i investicije. Neki su analitičari otišli tako daleko da su proglasili zoru nove ere na Bliskom istoku. Ali, ove deeskalacije treba dočekati s dosta opreza. Čelnici koji danas hvale vrline pomirenja su oni koji su poharali Jemen; opkolili Katar; divljali po Siriji i Libiji i izopćili Bashara al-Assada, sirijskog despota, nakon narodnog ustanka, da bi ga ponovo primili nakon što je počinio ratne zločine i pretvorio svoju zemlju u narkodržavu, piše Melhem.

U stvarnosti, Saudijska Arabija, Izrael, Turska i Egipat provode različite oblike agresivnog nacionalizma. Izrael je već kodificirao vjerski šovinizam i ekskluzivizam i neki od njegovih čelnika redovno podstiču terorizam i pozivaju na etničko čišćenje Palestinaca sa Zapadne obale. Saudijski princ prestolonasljednik Mohammed bin Salman usvojio je novu kulturu hipernacionalizma, u pokušaju da umanji utjecaj vjerskog establišmenta i prisilnim mjerama izgradi saudijski nacionalni identitet koji se vrti oko njegove autoritarne ličnosti.

Šta sve smjeraju Erdogan, Sisi, Bin Salman…

U Turskoj je predsjednik Recep Tayyip Erdogan poznat po raspirivanju verzije agresivnog turskog nacionalizma, ukrašene vjerskim prizvucima i pomiješane s osmanskom revitalizacijom u svojim čestim kampanjama pritužbi i zastrašivanja usmjerenih protiv Zapada. Erdogan se predstavlja kao oličenje ovih korozivnih vrijednosti. A u Egiptu je desetljeće duga vladavina predsjednika Abdel Fattaha al-Sisija u najvećoj mjeri autokratska i najkatastrofalnija u modernoj egipatskog historiji.

Štaviše, ove su države uglavnom prestale sarađivati sa SAD-om na njegovim regionalnim prioritetima. Sisi je planirao poslati rakete i artiljerijske metke Rusiji da ih upotrijebi protiv Ukrajine, prije nego što su ga uhvatile američke obavještajne agencije ranije ove godine. Erdogan se jedva uspio izvući iz velike krize s američkim predsjednikom Joeom Bidenom i drugim silama NATO-a na nedavnom samitu u Villniusu, kada se činilo da je odustao od protivljenja ulasku Švedske u NATO nakon godinu opstrukcije. No, nastavlja se njegovo ucjenjivanje Evrope prijetnjama da će pokrenuti valove sirijskih izbjeglica. Erdoganova ranija kupovina ruskog odbrambenog raketnog sistema S-400 trebala je opravdati oštrije sankcije nego što ih je primio.

Historijski faktori koji su nekada učvršćivali veze sa SAD-om također su se raspršili. Sovjetskog saveza, koji je predstavljao prijetnju zemljama ove regije, više nema. (Ironija je u tome da ruski predsjednik Vladimir Putin danas ima prisnije odnose s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom, Bin Salmanom i Erdoganom nego ovi čelnici s Bidenom.) Nema više prijetnji izvana za Zaljev, piše Melhem.

Ponovno uspostavljanje starih pomorskih puteva

Dramatično se promijenila i uloga nafte. Nafta je pokretala odnose Amerike sa Saudijskom Arabijom još od Drugog svjetskog rata. SAD i saveznici u Evropi i Aziji oslanjali su se na uvezene naftu i plin iz Saudijske Arabije i ostatka zaljevskih država u zamjenu za američke vojne garancije sigurnosti tih transakcija. Ali, SAD više nije jedina vanjska sila koja ima ekonomske interese u zaljevskoj regiji. Azijske sile, poput Kine, Indije i drugih, uspostavile su ili ponovo uspostavljaju kompleksne ekonomske i trgovinske odnose sa Zaljevom. I sasvim je prirodno da će veća ekonomska azijska aktivnost donijeti sa sobom veći politički i vojni profil.

Ovo, zapravo, označava povratak dublje historije u regiju. Mnogo prije početka ubiranja velikih svota novca od nafte, zaljevski lučki gradovi ličili su na lučke gradove u Indijskom okeanu. Ekonomijama ovih malih lučkih gradova dominirale su trgovačke porodice: arapske, perzijske, afričke, baludžijske, indijske i druge, sa sunitima i šiitima koji su živjeli sa obje strane Zaljeva. Tokom stoljeća, ove porodice su razvile bogatu pomorsku kulturu, koja je stvorila složenu razmjenu ljudi i dobara širom zaljevskih gradova, istočne Afrike i lučkih gradova Indijskog potkontinenta i šire. Ovi renomirani trgovci, sa sveprisutnim starinskim jedrenjacima, prešli su ove vode mnogo prije nego što su ih zapadne sile kontrolirale. Za nove zaljevske države gledati prema istoku nije ništa drugo do ponovno uspostavljanje starih pomorskih puteva.

Posmatrana u ovom kontekstu, ushićena reakcija u nekim zvaničnim krugovima u Washingtonu i među analitičarima zbog ograničene uloge Kine u ponovnom uspostavljanju diplomatskih odnosa između Saudijske Arabije i Irana je neopravdana i pretjerana. Većina inicijalnog napornog rada postignuta je ranije u tihim razgovorima u Bagdadu i Omanu, dok saudijsko vodstvo, s ciljem da privuče pažnju Washingtona, nije uvelo Kinu da režira i izvede posljednju scenu, dajući Pekingu zasluge za cjelokupnu produkciju. Bidenova administracija je odgovorila na očekivan način, što barem dijelom objašnjava njenu trenutnu nedoličnu borbu za postizanje mira između Saudijske Arabije i Izraela, piše Melhem.

Nesmotreno kockanje s Kinom će imati posljedice

Nijedna država ili kombinacija država neće u doglednoj budućnsoti ozbiljno potkopati američku stratešku, ekonomsku i tehničku prednost u zaljevskoj regiji, a SAD bi trebao jasno staviti do znanja arapskim zaljevskim državama da će nesmotreno kockanje s Kinom na račun SAD-a imati posljedice. (Treba napomenuti da su Saudijci napravili svoju prvu tajnu kupovinu raketnih sistema srednjeg dometa od Kine 1980-ih.) Rijad neće zaustaviti svoju dugu zapadnu orijentaciju. Američka tehnologija i stručnost i dalje će biti ključni za saudijski energetski sektor, koji ostaje glavni izvor prihoda kraljevstva; hiljade mladih saudijskih studenata neće pohrliti u Peking i Šangaj da uče mandarinski.

Tobožnja opsjednutost Bidenove administracije posredovanjem u sporazumu između Saudijske Arabije i Izraela kako bi se formalizirala njihova postojeća de facto normalizacija je sizifovski posao – ona koja, iako bude djelimično uspješna, neće koristiti SAD-u politički ili strateški dugoročno. Njen primarni politički rezultat bit će jačanje autoritarne vladavine Bin Salmana i ohrabrivanje Netanyahua u njegovom uspostavljanju još više fundamentalističkog Izraela. I takav sporazum, bez obzira na bilo kakva uvjeravanja koja su data Palestincima, teško da će promijeniti njihovu osnovnu životnu stvarnost – onu okupacije i uskraćivanja osnovnih prava.

Cijena koju Saudijska Arabija pokušava izvući od Bidenove administracije – uključujući opsežnije sigurnosne garancije koje bi podigle kraljevstvo na status drugih američkih formalnih saveznika, nuklearnu tehnologiju za civilni energetski program i slobodniji pristup američkom oružju – predstavlja teret koji se teško podnosi. Saudijska Arabija, s obzirom na karakter i agresivnu istoriju Bin Salmana, nije partner vrijedan te cijene. Prijestolonasljednik iskorištava pretjerane strahove Washingtona od asertivne Kine u zaljevskoj regiji kako bi dobio ustupke zbog kojih će SAD zažaliti. Saudijsko-izraelski mirovni sporazum, ako se ostvari, u najboljem slučaju će biti dogovor između postojećih elita obje zemlje i ubrzati regionalno kretanje ka većoj autokratiji i autoritarnosti. Takav dogovor uopće neće garantirati da Bin Salman ili Netanyahu neće nastaviti s politikama, kao što je de facto podrška ratu Rusije protiv Ukrajine, koja ili krši interese SAD-a, ili negira njihove vrijednosti.

Jesu li neophodne američke zračne baze u regiji?

Preispitivanje odnosa SAD-a sa Saudijskom Arabijom, Izraelom, Turskom i Egiptom trebalo bi se odvijati u kontekstu smanjenja njihovog vojnog otiska u regiji. Američke trupe su raspoređene širom regije, od Turske i Sirije, do Jordana, Iraka, Kuvajta, Saudijske Arabije, Bahreina, Katara, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Omana. Ovo je dodatak periodičnim letovima američkih strateških bombardera u kružnim misijama u Zaljevu, zajedno s čestim raspoređivanjem nosača aviona u Arapskom moru, piše Melhem.

Jesu li velike američke zračne baze zaista neophodne u Kuvajtu, Kataru i UAE-u? SAD bi mogao braniti svoje interese u Zaljevu (konkretno odvraćanje Irana i terorističkih grupa u regiji) održavajući ključnu pomorsku bazu u Bahreinu, sjedištu američke Pete flote, i dopunjavajući je koncentriranijim zračnim snagama. Ovu snagu mogu dodatno podržati nosači aviona koji plove u obližnjim vodama. Prije niza nedavnih ratova u Zaljevu, počevši od iračke invazije na Iran 1980. godine, ovo je bio način na koji se američka moć osjećala u regiji bez prevlasti. Mudri vođa iz Zaljeva rekao je američkom diplomati u to vrijeme: “Želimo da budeš kao vjetar, želimo te osjetiti, ali ne želimo te vidjeti.“ To je tada bio dobar savjet, a i sada je.

Nekada davno postojale su velike zalihe dobre volje na Bliskom istoku prema SAD-u. Ljudi u regiji doživljavali su Ameriku kao edukatora koji je izgradio Američki univerzitet u Bejrutu (1866) i Američki univerzitet u Kairu (1919), između ostalih obrazovnih institucija od Turske do Zaljeva. Amerika je hvaljena kao promotor samoopredjeljenja nakon Prvog svjetskog rata. Amerika je bila utočište za prvi val imigranata koji je počeo u kasnim 1880-im, bježeći od surovih uslova u osmanskoj Siriji (današnja Sirija, Liban i Palestina) i tražeći obećanje slobode u SAD-u. Što je najvažnije, Amerika je bila velika zapadna sila bez kolonijalnog naslijeđa na Bliskom istoku. Amerika nije vladala nad Arapima i muslimanima, za razliku od evropskih sila. Natpis ispod slike sirijske porodice profesora Jusifa Arbilija napravljene 1878. godine govori sve: “Evo (konačno) mene s djecom koja uživaju u slobodi“.

Do kada će trajati zalihe dobre volje

Te zalihe dobre volje počele su se trošiti s rastom američke podrške za represivne autokratske režime, u nastojanju da se pod kontrolom drže lokalni komunisti i Sovjetski savez. Američki prisan odnos s Izraeom nakon osvajanja još arapskih zemalja u Šestodnevnom ratu produbio je proširio otuđenje velikog broja Arapa od američkog javnog mnijenja. Istraživanja javnog mnijenja u cijeloj regiji danas potvrđuju negativne stavove o politici SAD-a na Bliskom istoku i o samoj Americi. Smanjenje vojnog profila Washingtona i podizanje njegove odbrane ljudskih prava na dosljedan, eksplicitan i univerzalan način uveliko bi doprinijelo vraćanju njegovog kredibiliteta kod ljudi u regiji. To bi im, također, pomoglo da se odupru autokratiji, represiji i agresivnom nacionalizmu kod kuće.

U vrijeme kada se američki demokratski sistem upravljanja, liberalno otvoreno društvo i cijenjeni koncepti inkluzivnog patriotizma i političkog pluralizma dovode u pitanje i osipaju, nerazborito je dalje potkopavati te vrijednosti i institucije koje ih podupiru tražeći bliže veze s neodbranjivim režimima na Bliskom istoku. Saudijska Arabija, Izrael, Turska i Egipat možda su tradicionalni saveznici Washingtona u regiji, ali danas ne zaslužuju taj status, piše Hisham Melhem za Foreign Policy.

Foreign Policy/BalkanAljazeera