Duga ruka britanskog zakona

Povezani članci

• Pirova pobjeda pristalica Brexita
• Assangeu će biti blokiran pristup internetu do kraja izbora
• Vulkan u Meksiku prijeti snažnom erupcijom, evakuirane stotine ljudi u njegovu podnožju
• Upozorenje i izazovi novih zaraza korona virusom u Pekingu
• Bez zlatnih dvadesetih
• Rat sankcijama: Trump stopirao nove mjere protiv Rusije

Da li će smrt poznatih boraca ISIL-a iz Britanije odvratiti druge koji razmišljaju o slijeđenju njihovog primjera?

Piše: Crispian Cuss-Al Jazeera

Specijalne zračne snage britanske armije (SAS) su u maju 1987. napale iz zasjede jedinicu Irske republikanske armije (IRA) dok je ova izvršavala napad na policijsku stanicu u  Loughgallu, malom selu u Sjevernoj Irskoj.

U razmjeni vatre koja je uslijedila, ispaljeno je 1200 hitaca i ubijeno je svih osam članova IRA-e. Iako bi sve žrtve odbile koncept vladavine britanske države protiv koje su se borili, kako su tvrdili, oni su ipak bili britanski državljani.

U periodu koji je u Sjevernoj Irskoj poznat pod imenom „nevolje“, britanske sigurnosne snage su ubile 163 člana IRA-e i drugih paravojnih organizacija. Iako bi kritičari britanske vlade tvrdili da je ovo dokaz politike „ispaljivanja hitaca da bi se oduzeo život“ – ili nelegalnih ubistava – sigurnosne snage su tvrdile da su postupale tako u samoodbrani i onda kada nisu mogle izvršiti hapšenje. U tom slučaju su postupali po zakonu.

‘Sasvim zakonit’

Prošle sedmice je britanski premijer David Cameron izjavio da su sigurnosne snage Velike Britanije usmrtile još dva britanska državljana, mada ovaj put u Siriji.

Reyaad Khan iz Cardiffa i  Ruhul Amin iz  Aberdeena, ubijeni su prošli mjesec u Raqqi, centru samoproglašenog ISIL-ovog halifata, u napadu dronom kojim su upravljale Kraljevske zračne snage.

Premijer je izjavio da je napad „bio sasvim zakonit“, te da je postojala „jasna pravna osnova za djelovanje prema međunarodnom zakonu“.

Nadalje, njihove smrti su opravdane i time što su oba muškarca bila „uključena u aktivno regrutovanje ISIL-ovih simpatizera i u pokušaje specifičnih i barbarskih napada na Zapad“. Khan je također bio osumnjičen da je u augustu prošle godine pokušao isplanirati napad u Londonu za vrijeme komemorativne ceremonije u znak sjećanja na žrtve Drugog svjetskog rata, što je propalo kada se ispostavilo da je njegov regrut zapravo bio novinar.

Iako ovi napadi predstavljaju presedan u načinu na koji Velika Britanija provodi svoje operacije protiv ISIL-a i pokazuju odlučan pristup u otklanjanju prijetnji po sigurnost u državi, značajni su i vrijeme kada je vijest objavljena kao i način na koji je to učinjeno.
Vijest o smrti, koja je došla otprilike dvije sedmice nakon napada i usred izbjegličke krize u Evropi, vremenski je usklađena kao pogodna promjena na naslovnicama za vladu, ali i da bi vlada utvrdila svoj stav u vezi izbjegličke krize.

Velika Britanija ne podstiče veći broj izbjeglica da dođu u Evropu, već smatra da bi ih trebalo podsticati da ostanu bliže svojoj domovini, zbog njihovog eventualnog povratka. U isto vrijeme, Velika Britanija smatra da bi međunarodna zajednica trebala uložiti veće napore da riješi uzrok problema porazivši ISIL – pa stoga koristi ovaj napad kao primjer.

Proizvodnja publiciteta

Osim tog, činjenica da je premijer ovu vijest objavio u Domu narod, a ne kroz saopćenje za medije iz Ministarstva odbrane pokazuje da je osmišljena tako da proizvede što više publiciteta za žrtve. Khan i Amin, zajedno sa četvoricom drugih, pojavili su se ISIL-ovom propagandnom videu koji je objavljen u junu 2014. pod nazivom: Nema života bez džihada.

Oni su u ovom videu podsticali Zapadnjake da prigrle džihad. Amin je postavio pitanje: „Jeste li spremni žrtvovati dobar posao koji imate, veliki automobil koji imate, svoju porodicu? Jeste li spremni žrtvovati to za Allaha?“

Khan je na sličan način uvjeravao buduće mučenike da smrt neće biti strašnija od „uboda insekta“.

Britanska vlada se nada da će smrt ovako poznatih ISIL-ovih simpatizera iz Velike Britanije, kao i smrt Junaida Husseina, koji je stradao u odvojenom američkom napadu nekoliko dana kasnije, poslužiti kao upozorenje i da će odvratiti druge koji razmišljaju da krenu istim putem.

U krajnjoj liniji, ni Khan ni Amin nisu izdvojeni zato što su napustili Veliku Britaniju kako bi učestvovali u ISIL-ovom propagandnom videu, niti zato što su prihvatili postojanje sadističkog, srednjovjekovnog barbarizma.

Ubijeni su zato što su predstavljali stvarnu prijetnju po sigurnost u Velikoj Britaniji i pozicionirali se izvan dometa britanskog sudstva.
Pa ipak, iako su državne sigurnosne službe možda osigurale pravnu osnovu za ovaj napad, činjenica da su njih dvojica bili tako istaknute pristalice ISIL-a učinila je njihovu smrt tim više dobrodošlom.

Objavivši javno vijest o njihovoj smrti svojim građanima, Velika Britanija je uspjela pokazati  jačinu svoje odlučnosti da spriječi napade kod kuće i poslati jasnu poruku onima koji su u iskušenju da putuju u Siriju.

U dugom ratu protiv ISIL-a, nekada je medijska kampanja jednako važna kao i vojna.