ENG
Muhamed Vali imao je samo 12 godina kada je njegova majka, udovica, započela ugovaranje njegovog vjenčanja s 24-godišnjom ženom iz njihovog sela u provinciji Gazni, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.
“Ne želim da se oženim”, sjeća se Muhamedova majka kako joj je sin govorio. “Samo želim igrati fudbal i kriket. Želim ići u školu.”
No, njegova je majka inzistirala na braku kako bi se osiguralo da ona i Valijeve dvije sestre tinejdžerke ne završe na ulici kao prosijaci – što je mogućnost koje se plašila zbog lokalnih običaja za udovice koje nemaju muškog nasljednika.
“Otac ti je mrtav, a ti si mi jedini sin”, prisjeća se da mu je govorila. “Ako budeš ubijen ili ti se nešto dogodi, sva naša imovina će se razdijeliti među ujacima. Sestre neće dobiti ništa.”
“Moraš se oženiti”, rekla je dok je molila sina da pristane. “Moraš se uskoro vjenčati i morate imati vlastitog sina ili ćemo postati siromašni, bez ikakve imovine, a sestre se neće ništa pitati ma šta da im se dogodi.”
Nerado, nakon što mu je majka također obećala da će se oženiti drugom suprugom po vlastitom izboru kad bude stariji, Muhamed je pristao na vjenčanje – od njega se tražio pristanak, da bi brak, po islamskom zakonu, bio valjan.
Siromašna porodica odricala se i štedjela da bi spremila bračni miraz koji je mladenkin otac zatražio za svoju kćer od dječaka koji je bio premlad za izdržavanje svoje porodice.
Muhamed Vali oženio se 8. decembra 2017. u dobi od 13 godina. U roku od godinu dana rodilo se prvo dijete bračnog para – ali na razočaranje Valijeve majke, bila je to djevojčica.
Sada, ubrzo nakon navršene 15. godine i polaganja ispita iz 10. razreda, Vali očekuje da njegova 27-godišnja supruga u oktobru rodi njihovog prvog sina.
Njegova majka je ushićena.
Šta je s dječacima?
Farzan Huseini, UNICEF-ov voditelj za zaštitu djece u zapadnom Afganistanu, kaže da nema tačnih podataka o tome koliko se dječaka u cijeloj zemlji vjenčava prije navršene 18. godine. Kaže da je to zbog toga što su istraživanja i javne rasprave o maloljetničkom braku u Afganistanu gotovo isključivo fokusirana na probleme maloljetnih nevjesta.
“Činjenica je da o tome nije bilo dovoljno izvještaja”, kaže Huseini o afganistanskim dječacima mladoženjama. “Istraživanje koje je provedeno ne prikazuje situaciju za dječake. Ovo je sada tačka koja će se zasigurno razmotriti prilikom osmišljavanja budućih studija o dječijim brakovima.”
Dostupni podaci UNICEF-a sugerišu da se najmanje 15 odsto svih afganistanskih djevojčica udalo, odlukom svojih porodica, prije svoje 16. godine.
Otprilike jedna trećina afganistanskih djevojčica stupile su u brak do 18. godine – što je zakonska definicija djeteta prema Zakonu o zaštiti djece koji je u martu, potpisom afganistanskog predsjednika Ašrafa Ganija, stupio na snagu.
To je situacija koja podriva učešće djevojčica u odlučivanju, mogućnosti njihovog obrazovanja i zaposlenja – ostavljajući ih ranjivim na zdravstvene rizike i prijetnju porodičnog nasilja.
Huseini kaže da nema sumnje da su maloljetne afganistanske mladenke češće od dječaka mladoženja. Ali u zemlji u kojoj 42 posto domaćinstava obuhvaćenih istraživanjem ima barem jednog člana porodice koji je stupio u brak prije 18. godine života, neprilike afganistanskih dječaka mladoženja ostaju mučna i uglavnom neispričana priča, rekao je on.
Afganistanski dječaci u ruralnim područjima često su prisiljeni da se vjenčaju zbog davno uvriježene lokalne ili plemenske tradicije – običaja o nasljednim pravima udovica, poravnanja krvnih osveta ili unaprijed pripremljenih sporazuma između porodica da im djeca uđu u brak.
Siromaštvo i raseljavanje porodica u ratom razorenim regijama doprinose problemu, kaže Huseini.
Najnovije istraživanje UNICEF-a o tom pitanju, studija iz 2018. godine koju je financirala UN-ova agencija za zaštitu djece, otkrilo je da mnogi Afganistanci imaju “duboko ekonomski i transakcijski pogled na brak”. Navodi se da ovakav stav “pruža kontinuirani podsticaj u korištenju dječijeg braka kao mehanizma” za rješavanje problema siromaštva i ratnih razaranja.
“Znamo da se afganistanski dječaci također vjenčavaju prije svoje 18. godine”, rekao je Huseini za RSE. “Nažalost, ljudi u Afganistanu o tome ne govore. To je stvarnost.”
Kaže da je vidio pokazatelje u zapadnom Afganistanu pogođenom sušom da su porodice obavezale mnoge maloljetne dječake da pristanu na dogovorene brakove.
Huseini kaže da je UNICEF nedavno registrirao oko 200 afganistanskih dječaka mjesečno, u dobi od 11 do 17 godina, kako se vraćaju iz provincije Herat iz Irana gdje rade kako bi pomogli izdržavanje svojih porodica.
Skoro polovina njih kaže da su im već ugovoreni brakovi i da rade u Iranu kako bi zaradili miraz koji njihova porodica mora platiti očevima nevjesta.
Od 188 dječijih brakova koje je UNICEF nedavno dokumentovao među raseljenim porodicama na zapadu Afganistana, Huseini kaže da su 82 dječaka mlađa od 18 godina.
UNICEF-ovo istraživanje iz 2018. o dječijim brakovima u Afganistanu prepoznaje da njihovi negativni utjecaji “ne prestaju s mladim djevojkama, već se protežu na dječake mladoženje i na porodice i zajednice koji nastavljaju i učestvuju u praksi”.
“Mladići i njihove porodice prinuđeni su da ispune zahtjeve visokih cijena mladenki”, zaključuje. “Muževi koji se žene mladi često nisu sposobni da obezbijede svoju novu porodicu ili da razumiiju potrebe svoje žene.”
Ratni mladoženja
Jedan poznati Afganistanac koji je javno govorio o maloljetničkom braku u zemlji je Rahmatula Nabil, bivši šef Nacionalne uprave za sigurnost koji se sada kandiduje za predsjednika na izborima u Afganistanu 28. septembra.
“Naročito u ruralnim područjima, to je vrlo uobičajeno i trebalo bi se promijeniti”, kaže on za RSE.
Rođen 1968. u ruralnom okrugu provincije Vardak, Nabil kaže da se njegova majka udovica udala u dobi od 15 godina i primorala njega da se oženi u “vrlo ranoj dobi” nakon što je počeo sovjetsko-afganistanski rat.
“Kad je otac preminuo, ja sam bio jedini preostali sin majci”, objašnjava Nabil, koji je imao 11 godina kada su 1979. sovjetske snage napale zemlju. “Nakon ruske invazije u Afganistanu i gdje su sukobi bili posvuda – posebno u ruralnim područjima, moja mama je rekla: ‘OK, s obzirom na to da je situacija loša, ne želim da [to]…bude kraj porodice. To znači, ako ti se nešto dogodi, niko neće ostati’.
“Situacija je bila vrlo napeta. Mnogo ljudi je ubijeno”, kaže Nabil. “To je bila jedina briga moje mame, da bih se trebao vjenčati ranije i da bih trebao imati djecu [tako da] ako mi se nešto dogodi, porodica bi se produžila.”
Kontradiktorni zakoni
Građanski zakonik Afganistana utvrđuje dob za brak od 18 godina za muškarce i 16 za djevojčice. Piše da se otac može složiti i dozvoliti da mu se kćer uda s 15 godina. Prema afganistanskim nacionalnim zakonima ne postoji oklonost u kojoj dijete mlađe od 15 godina legalno može biti u braku.
Ali, afganistanski građanski zakonik nije jedini izvor zakona koji se odnosi na dječiji brak u Afganistanu. Islamski zakon i uobičajena pravila ili lokalne plemenske tradicije također upravljaju dječjim brakovima i ponekad su u suprotnosti s nacionalnim zakonima.
Huseini napominje da šerijatski i običajni zakoni imaju prevagu širom ruralnog Afganistana, gdje živi većina Afganistanaca.
Prema islamskom zakonu, brak nije valjan ako pojedinci nisu voljni ili su premladi da bi razumijeli implikacije koje brak podrazumijeva. No, islamski zakon neodređen je o određenoj starosnoj dobi koja se smatra dovoljna za “razumijevanje”, ostavljajući to pitanje otvorenim za različite interpretacija lokalnih vjerskih vođa.
Huseini kaže da su se izjave raznih lokalnih mula širom Afganistana, posebno u ruralnim područjima s visokom stopom nepismenosti, koristile da opravdaju brak djece u starosti od samo devet godina.
Običajni zakoni i lokalne plemenske tradicije također omogućavaju brak u dobi mlađoj od one koju propisuje afganistanski građanski zakonik. Takva pravila afganistanska vlada u Kabulu zvanično ne priznaje. Ali iz političke potrebe, afganistanski vladini službenici često uopšteno govore o potrebi očuvanja plemenskih običaja i tradicionalnih “afganistanskih vrijednosti”.
Prema UNICEF-u, istraživanje pokazuje da pravosudni sistem u ruralnim područjima Afganistana ima tendenciju da naglašava “očuvanje društvenog uređenja” prema običajnim zakonima, prije nego zaštitu pojedinačnih prava prema građanskom zakoniku – uključujući zakone o zaštiti djece.
UNICEF zaključuje da ovi nedostaci u primjeni i provođenju građanskog zakonika u zemlji znače da je dječiji brak i dalje raširen u cijeloj zemlji, uključujući praksu dogovorenih brakova za dječake mlađe od 18 godina.
Najnovije istraživanje UNICEF-a o afganistanskim stavovima o dječjem braku također osporava narative koji sugerišu da u odlučivanju o toj praksi dominiraju afganistanske starješine. Kaže da su odluke “čvrsto usredotočene na porodičnu jedinicu” i da će muški članovi domaćinstva “vjerovatno imati veću ili konačnu riječ”. Ali otkriva da su u proces uključene i žene i ostali članovi porodice.
“Bilo je uobičajeno izvještavati da bi djeca trebala imati riječ u svom braku, čak i ako im nije dopušteno donijeti konačnu odluku, što predstavlja proces kolektivnijeg donošenja odluka”, kaže se u studiji UNICEF-a iz 2018. godine.
“Kao takva, rješenja ne mogu biti samo usmjerena na djevojčice, već moraju uzeti u obzir i domaćinstva, zajednice i ulogu vlade u pružanju potrebnih struktura za podršku promjenama”, zaključuje studija.
