Demokracija na ukrajinski način: ‘Ja vama šećer i aspirin, vi meni glas’

Povezani članci

• Iran saopštio da je lansirao satelit koji nije uspeo da uđe u orbitu
• Ban Ki-mun kritikovao balkanske zemlje zbog izbeglica
• Bivšoj predsjednici Južne Koreje povećana kazna
• Porošenko sazvao žurni sastanak šefova sigurnosti
• Poljska preuzima mjesto predsjedavajućeg EU
• Sumnje u lak dogovor o trgovini SAD i Velike Britanije

Izbore ne možete »namjestiti« na dan kad se održavaju, izbori se »namještaju« prije. Imajući na umu ovu mudrost iz života »najboljeg od svih loših političkih sustava«, u nedjelju ujutro krenuli smo na promatranje ukrajinskih demokratskih izbora. Lokalnih. Ukrajinci su birali gradonačelnike, gradska i pokrajinska vijeća, a potpisani autor na tom festivalu demokracije našao se u svojstvu međunarodnog promatrača, u okviru misije organizirane od strane međunarodne organizacije ENEMO (European network of election monitoring organizations).

Promatrači ENEMO-a rastrčali su se po cijeloj Ukrajini, a potpisanog je zadesila Poltava, grad od 350 tisuća stanovnika, smješten između Harkova i Dnipropetrovska. O Poltavi ćemo reći samo ovo: neki gradovi vas osvoje na prvi, neki na drugi, a neki na treći pogled. Poltava nema tu potrebu. Kako to uglavnom u demokraciji biva, u Poltavi su snage odmjeravala dva glavna igrača, atkualni gradonačelnik Oleksandr Mamay te njegov prethodnik Andriy Matkovsky. Ostali su, manje-više, bili dekor, što nipošto ne znači da nisu bili spremni učiniti sve da dobiju što veći broj glasova.

Ipak, prije nego krenemo u obilazak ukrajinskih birališta, fokusirat ćemo se na glavne igrače. Obojica profesionalni političari, obojica bogati, s napamet naučenim odgovorom na pitanje kako su zaradili svoj prvi milijun. Oleksandr Mamay za izbore je spremio dvije platforme, nevladinu organizaciju i političku stranku. I organizacija i stranka nose isto ime – Savjest Ukrajine.

»Slatki političar«

Andriy Matkovski pak u timu je koji na nacionalnoj razini predvodi predsjednik države Petro Poroshenko, kojeg nazivaju Kraljem čokolade. Ovaj »slatki političar«, naime, vlasnik je brojnih tvornica čokolade, ne samo u Ukrajini, nego i u Rusiji, s kojom je Ukrajina u žestokom sukobu zbog Krima i dijela Ukrajine nad kojim danas kontrolu drže proruski separatisti. U svjetlu uvodne mudrosti, valja reći da je aktualni gradonačelnik Mamay prije izbora svojim simpatizerima dijelio šećer, a oni su se morali upisati na spisak i obavezati se da će upravo njemu pokloniti svoje povjerenje.

Također, valja reći da je gradonačelnik Poltave pod brojnim neformalnim optužbama za korupciju pa se njegov rad u izvjesnoj mjeri može usporediti s radom zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. Poput gradonačelnika glavnog grada Hrvatske, i Mamay se oslanja na populizam; poput Bandića, i on nastoji ostaviti dojam da neprestano nešto radi, što se po izgledu njegovog grada ne bi moglo reći. Ulice su pune rupa, vozni park javnog transporta zagazio je u četvrto i peto desetljeće života, fasade grada bolje dane živjele su sredinom prošlog stoljeća, a ulična rasvjeta radi samo u strogom centru. Ulice ponešto udaljene od centra mračne su kao unutrašnjost roga. Mamayev konkurent Matkoski nije dijelio šećer. On se odlučio fokusirati na glasove starijih građana i građanki Poltave, kojima je dijelio aspirine i druge lijekove. Nemoguće je to dokazati, ali optužbe simpatizera jednog na račun drugog kandidata i obrnuto govore da su i Matkovski i Mamay na svakom biračkom mjestu imali spiskove ljudi koji su za njih bili dužni glasati. Kao kontrolori tih glasova na brojnim biračkim mjestima ispred birališta postavljeni su ljudi ne baš pitomog izgleda. Imali smo priliku vidjeti video snimke na kojima ti ljudi ispituju birače o glasanju, križaju ih sa pripremljenih spiskova. Prema optužbama koje su prošle nedjelje kolale Poltavom, jedan glas kandidata je stajao dvadeset eura, što u Ukrajini nije mali novac, s obzirom na to da prosječna mjesečna plaća iznosi oko 200 do 250 eura.

Demokrati sve uništili

 I tako, nešto iza šest sati ujutro otisnuli smo se u poltavsku maglu, u susret prvom biralištu. Poltavski penzioneri već su bili na nogama. Nešto prije osam sati dočekali smo ih pred prvim biralištem.

– Nije rekao ništa loše niti o jednom kandidatu, a njega svi pokušavaju olajati. Mlad je i sposoban. Nije da ja njega volim, ali ga svakako uvažavam. Nema idealnih ljudi, svi imaju svoje mane. Ne znam što je konkretno napravio, ali znam da je pomogao Akademiju umjetnosti, da je običan, da je siromašnima davao socijalne stanove, pomagao djeci i invalidima. On nije dio niti jednog političkog projekta. Sad je u partiji Savjest Ukrajine, govori nam na uranak Nadežda Markovna Šukur, stara 76 godina. Aktualni gradonačelnik Oleksandr Mamay njezin je odabir i o njemu to ona govori biranim riječima. Ne krije, dakle, Nadežda Markovna Šukur za koga će glasati, ali niti ne odgovara na pitanje je li kojim slučajem od gradonačelnika dobila šećer. Možda jest, a možda i nije. U isto vrijeme, ova gospođa nema visoko mišljenje o demokraciji. Najbolji od svih loših političkih sustava niti najmanje je nije impresionirao. Poput brojnih njezinih vršnjaka i vršnjakinja, gospođa Nadežda gaji samo lijepe emocije za politički sustav u kojem je provela već dio života. Dakako, možemo taj njezin stav objasniti žalom za mladošću ili naprosto zabludom, ali evo što gospođa Šukur kaže o SSSR-u: »Sve što smo trebali dobivali smo besplatno. Bili smo jednaki. Svi mojih godina to misle. Demokrati su uništili tvornice i ljudi danas u Ukrajini nemaju što niti gdje raditi. Moj sin je otišao raditi u Rusiju. Sve što smo od demokracije dobili jest pravo da jednom u nekoliko godina iziđemo na birališta i glasamo, znajući da će oni kojima damo glas svejedno raditi po svome.«

Demokracija ide kao podmazana

Na jednom od biračkih mjesta upoznajemo dvije simpatične žene u najboljim godinama, šezdesetima, Fainu Aleksandrevnu Kuz i Ljudmilu Aleksejevnu Mosejenko. Faina je predsjednica, a Ljudmila njezina sekretarica. Na njihovom biračkom mjestu na pamet nam pada da demokracija formalno počiva na plećima okretnih i agilnih predsjednica i sekretarica biračkih odbora.
Ljudmila i Faina sve znaju, u sve su upućene, strpljivo su spremne odgovarati na brojna pitanja, ali i podviknuti kad ocijene da situacija iziskuje oštar pristup. Ne možemo skinuti pogled s kapa na njihovim glavama. Molimo za fotografiju, a Ljudmila i Faina spremno poziraju, nude da će pristaviti samovar, skuhati čaj, a možda su međunarodni promatrači i za jednu kavicu. Nemamo, međutim, vremena, jer valja utvrditi da demokracija u Ukrajini ide kao podmazana i uistinu, na biračkim mjestima sve je u redu i svi dobivaju ocjenu dobar i vrlo dobar. Situacija oko birališta nije naš problem. To je problem Ukrajine, problem demokracije u krajnjem slučaju, ali tko pita za sadržaj, kad je forma tako lijepa.

Kožni kaputi, obrijane glave

Na prvom biračkom mjestu sve je u redu, po planu i pravilima. Svi su ljubazni i svi se ozare kad čuju da dolazimo iz Hrvatske. Slavenska braća – tako kažu, jer ne znaju da smo mi najprije bili Goti, potom Iranci, dok trenutačno čekamo da netko utvrdi da smo zapravo Marsijanci. To što razumijemo svaku četvrtu riječ ukrajinskog jezika, to je zato što su i Ukrajinci Goti i Iranci. Na biralištima sve teče kao podmazano, ali ispred birališta redovito je parkiran barem jedan auto, a u autu ćelava glava i mutan pogled. Povremeno ljudi otvaraju vrata automobila i ulaze. Posao promatrača, međutim, nije da ispita tko su ovi ljudi. Posao promatrača izbora je da utvrdi odvija li se izborni proces unutar birališta po utvrđenim pravilima. Unutra, rekosmo, sve funkcionira kao urica. Nije nam potreban novinarski instinkt, dovoljno je malo zdravog razuma, da bi se shvatilo da se prava priča događa ispred birališta. Potvrdit će se to na biračkom mjestu na lokaciji koja se zove Švedsko groblje. Nakon što smo osmotrili tamošnje biralište i utvrdili da se festival demokracije odvija bez problema, izlazimo vani zapaliti cigaretu. Stižu četiri džipa i kombi.

Sva vozila imaju zatamnjena stakla. Iz njih izlazi petnaestak ljudi. Glave su im obrijane, odjeveni su u kožne kapute. Poneki na ćelavoj glavi ima crni kožni kačket. Među njima je čovjek u šezdesetim godinama, odjeven u bež kaput od grubog sukna.  Na prvu se vidi da je u pitanju šef. Ne, nije to šef mafije, nego jedan od kandidata s liste aktualnog gradonačelnika. Kad ljudi u crnom shvate da smo promatrači, prilaze nam i govore da jedan od ljudi koji pripadaju timu Matkovskog pokušava kupiti glasove. Upravo sad, upravo ovdje. Pokazuju nam video snimak: automobilom blokiraju put tom čovjeku, viču na njega i snimaju svoju akciju. Kupujete glasove po cijeloj Poltavi, viču mladići divljeg izgleda čovjeku u blokiranom automobilu. Nas sad, pokazujući tu snimku, uvjeravaju da su izbori namješteni. To je nečuveno, kažu, ako Matkovski dobije, izbori moraju biti poništeni. Uskoro stiže policija i svi raspravljaju u jedan glas. Ljudi vade telefone i policajcima pokazuju još snimaka. Stiže uskoro i kandidat koji je optužen da kupuje glasove. On stoji po strani. Policajci mu prilaze i rade bilješke. Mi gledamo demokraciju na djelu i trudimo se držati se po strani. Dnevnice nisu loše, ali glava je nešto skuplja. Ipak, kako odoljeti prizoru u kojem dva gologlava policajca stoje okružena pravednicima, čuvarima demokracije u kožnim kaputima.

Fotografirati tu scenu se ne usuđujemo, učinit ćemo to tek kasnije, kad se situacija malo razbistri. Kandidat u bež kaputu od grubog sukna želi s nama razgovarati, osobno se potužiti na nepravdu koju mu, evo, upravo nanose, a njegovi pratitelji kimaju glavama i neprofesionalno šefu upadaju u riječ. Tu nepristojnost šef prekida jednim mrkim pogledom i svi su mirni kao bubice, čovjek bi ih na ranu privio. Razgovaramo potom i s drugim kandidatom, onim koji je optužen da kupuje glasove. On odgovara da mu podmeće mafija, ali nismo nešto uvjereni da je u pitanju nevinašce. Nakon kratkog vremena idemo dalje, obilazimo birališta. Neka od njih su autentični domovi kulture iz vremena Sovjetskog saveza. Kancelarije u koje nas primaju izgledaju kao mjesta gdje je NKVD isljeđivao sumnjive građane, da bi ih potom proslijedio nešto sjevernije, u blizinu polarnog kruga.

Na jednom od biračkih mjesta zapazili smo zanimljivog čovjeka. Opet crni kožni kaput, opet ćelava glava. Stoji kraj vrata pa tu i tamo kimne ponekom biraču. Što radite, pitamo ga? Ja sam kandidat, prijatelj gradonačelnika Mamaya, odgovara on. Čime se bavite? Ja sam biznismen, odgovara. Nevoljko razgovara, na njegovom licu nema ni traga smješku. Situacija je pomalo napeta. Još samo jedno pitanje: a što vi zapravo radite ovdje, na ovom biračkom mjestu? Promatram, ovo biračko mjesto mi je naročito zanimljivo. Ostavljamo biznismena i idemo na zadnje biračko mjesto. Tamo smo dočekali kraj izbora. Birački odbor u sastavu od sedamnaest ljudi izbrojao je glasove, sve su nadzirali strani i domaći promatrači, među kojima se našao i dečko u maskirnoj uniformi, star 21 godinu. On je, kaže, pravi patriot i član organizacije  po imenu – Patriot. Prijavio se u dobrovoljce, ali odbili su ga zbog slabog vida. Vid mu je, međutim, dovoljno dobar za nadgledanje izbora. Uostalom, što se tu čudno može dogoditi? Ta nije demokracija prevara. U pitanju je najbolji od svih loših političkih sutava. Mamay i Matkovski su ušli u drugi krug. Bit će to mrtva trka.