Deja vu u susjednoj zemlji

Izdvajamo

• Uz to dolaze rigidne hijerarhije i vertikalna kultura menadžmenta u preduzećima kao i pojačavajući osjećaj da vlastiti napori nisu priznati. Ovo je pozadina ogorčenog otpora radnika na koji nailaze reformski planovi vlade. Ako izgube ovaj sukob povećat će se lager samozvanih „gubitnika modernizacije“ – sa teškim konzekvencama za politički sistem. Ako se iz analize sindikata treba zamisliti nad jednom tačkom kritike onda prije svega nad ovom: Sa reformom penzionog sistema vlada neće spriječiti ulazak desničarskog populizma u Jelisejsku palata nego će ga napraviti vjerovatnijim.

Povezani članci

• Moj drugar ajatolah
• Očekuje se 10 tisuća ljudi iz cijele Evrope, u Frankfurtu počeo prosvjed protiv štednje: Gore automobili i gume
• Fauci: SAD će izdvojiti 3,2 milijarde dolara za antiviralne tablete
• Hadi el-Bahra izabran za čelnika sirijske oporbe
• Ahmadinedžad u Kairu: Posjeta od istorijskog značaja
• Brazil: U sudaru vozova 69 povrijeđenih

Ulični protesti u Francuskoj – Uobičajeni ritual rješavanja konflikta. Foto: DPA

U Francuskoj traju masovni protesti protiv Macronove reforme penzionog sistema. Iako je ona relativno umjerena, postoje ozbiljni razlozi za žestok otpor.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Sporni reformski projekat najavljen je od francuske vlade. Kao reakcija na to stotine hiljada građana u cijeloj zemlji izašlo je na ulice. Konačno javna debata se vodi samo još o pitanju ko će izaći kao pobjednik iz ovoga socijalnog konflikta, dok jedna od tih strana ne osvoji krhku pobjedu. Za mnoge u Njemačkoj, koji gledaju prema Francuskoj, stvara se „Deja vu“ osjećaj, mnogi klimaju glavom o ritualu rješavanja sukoba koji izgleda da se ne mijenja već decenijama. Tačno u tu sliku se uklapa aktuelni spor oko reforme penzionog sistema kojoj teži predsjednik Macron, a koja nailazi na ogorčeni otpor sindikata i lijeve opozicije i koja je izazvala velike proteste. Prvog dana protesta na ulice je protiv reforme izašlo daleko više od milion ljudi.

Pritom, Macronova reformska namjera na prvi pogled ne izgleda da sa sobom nosi posebno drastične rezove za francusko stanovništvo: Za srednjoročnu finansijsku stabilizaciju zakonskog penzionog osiguranja, za koje Francuska uostalom u evropskom poređenju unosi najveći udio nacionalnog gospodarskog učinka, treba da se starost za odlazak u penziju do 2030. podigne sa sadašnjih 62 na 64 godine. To bi trebalo ići ruku pod ruku s produljenjem minimalnog razdoblja doprinosa s 42 na 43 godine koje je već pokrenuo Francois Hollande. Ove mjere treba da budu praćene zaštitnim garancijama za primaoce niskih penzija kao i za osiguranike koji su rano počeli raditi i zato imaju dugi staž kao i za one sa otežanim uslovima rada.

To izgleda kao reforma sa umjerenim zahtijevima uz istovremenu socijalno-senzibilnu kompoziciju. A uprkos tome okrenuli su se tradicionalno razjedinjeni francuski sindikati odlučno i jedinstveno protiv ovih reformskih namjera i pri tom su odlučno podržani od svih lijevih partija. Kako objasniti ovaj veliki otpor protiv planova reforme francuske vlade? Je li to samo izraz tradicionalne kulture protesta francuskog radničkog pokreta ili ga nose ozbiljne i legitimne dvojbe?

Drugačije nego je Macron shvatio, njegov ponovni izbor nije bio plebiscit za penzijsku reformu

Pet tačaka podstiče odbijanje reformskog projekta. Kao prvo bilo je to drugačije nego je Macron shvatio njegov ponovni izbor, koji nije bio plebiscit za penzijsku reformu. Macron bezuspješno ignorira činjenicu da je on u prvoj rundi predsjedničkih izbora u kojoj je za izbornu odluku u prvoj liniji odlučujući izborni program dobio samo 27,85 posto glasova. Da je u drugom krugu mogao pobijediti Marine Le Pen zahvaljuje on prije svega glasovima iz lijevog lagera koji je time htio spriječiti izbornu pobjedu svoje desničarsko-ekstremne protivnice.

Ovo nikako ne može važiti kao saglasnost sa Macronovim socijalpolitičkim izbornim programom kako je on sam priznao neposredno nakon izbora. U anketama se oko dvije trećine upitanih izjasnilo protiv penzijskog projekta vlade. I rezultati izbora koji su slijedili za narodnu skupštinu teško se mogu interpretirati kao plebiscit za njegove planove penzijsku reformu: Njegova partija Renaissance izgubila je pritom skoro polovinu mjesta u parlamentu i ne raspolaže više zajedno sa koalicionim partnerima sa apsolutnom većinom.

Drugo: Sindikati i lijeve partije kritikuju zatim na reformskim planovima da penzijskom sistemu ne prijeti finansijski kolaps sa kojim vlada ipak obrazlaže svoje namjere. Sa reformom se trebaju do 2030. ostvariti veći prihodi u visini od 18 milijardi evra – od kojih se opet četiri milijarde trebaju investirati u mehanizam solidarnosti. Nesporno je da će od 2023. u penzionim fondovima svake godine nastajati milijardski deficiti. Međutim, različite su procjene kako će taj deficit utjecati na stabilnost penzionog sistema. Conseil d’orientation des retraites – gremijum predstavnika vlade, narodne skupštine i socijalnih partnera kao i savjetnici vlade u pitanjima penzija – prognozira u svome najnovijem izvještaju za godine do 2032. godišnji deficit od 12 do 15 milijardi evra.

Ipak izvještaj utvrđuje da neće doći do „nikakvog nekontrolisanog razvoja izdataka“. Kod ukupnog obima godišnjih izdataka za starosno zbrinjavanje od 350 milijardi evra deficit se kreće između 3 i 4 posto. I udio izdataka za penzije u gospodarskom proizvodu će u sljedećim decenijama biti stabilan na oko 14 posto. Ova dugoročna stabilizacija može se povezati sa dva faktora: Kao prvo demografski razvoj u Francuskoj je bolji nego u drugim zemljama EU i kao drugo reforme koje su već ranije pokrenute, vodit će tome da će do 2038. stvarna starost za ulazak u penziju u prosjeku iznositi oko 64 godine. Sa aspekta sindikata budućnost penzionog sistema zato stvarno nije ugrožena.

Već danas je značajan dio starijih radnika prije stupanja u penziju ili dugoročno nezaposlen ili radno nesposoban

Treće: Umjesto toga ova reforma vodi do nejednake i nepravedne podjele tereta. Isključivo su aktivni radnici ti od kojih se zbog pomjeranja starosnog doba za ulazak u penziju zahtijeva žrtva za stabilizaciju penzionog sistema. Nasuprot tome od preduzeća ili od sadašnjih primalaca penzije ne traži se nikakav doprinos. Sindikati su posebno ljuti zbog toga što će samo podizanje minimalne starosti za nastup u penziju sa 62 na 64 godine kod istovremenog zadržavanja aktualnog staža pretežno pogoditi socijalno slabije grupe radnika. Pošto je po danas važećim pravilima za primanje penzije bez odbitaka osim minimalne starosti od 62 godine uslov i 42 godine plaćanja doprinosa (odnosno od 2027. godine 43 godine), kvalifikovani odnosno bolje postavljeni zaposlenici, koji su relativno kasno stupili na tržište rada, idu već danas – dakle i bez reforme – u penziju znatno kasnije nego sa 62 godine.

Podizanje starosne granice za početak penzije na 64 godine u njihovoj situaciji mijenja malo odnosno ništa. Sasvim drugačije izgleda za one koji se već rano stupili na rad i često imaju teške uslove rada. Samo za njih planirana reforma znači pomjeranje stvarne starosne granice i produženje staža. Iako je vlada za posebno mlade početnike na poslu predvidjela kompenzaciona pravila teret reformi bi se koncentrisao na zaposlene na teškim poslovima, žene i zaposlene donjeg srednjeg sloja. Ovdje su sindikati povukli crvenu liniju.

Četvrto: Osim toga u Macronovom planu se kritikuje da bi on zaoštrio postojeće političke probleme tržišta rada. Doduše reformski projekat Macrona fokusiran na kratkoročne uštede brzo bi penzione kase opet doveo u ravnotežu, ali bi zato na drugim mjestima uzrokovao značajne probleme. Osnovni problem francuskog tržišta rada na negativnim uticajem na penzioni sistem leži na teškom položaju starijeg radništva. Već danas je značajan dio starijih radnika prije stupanja u penziju ili dugoročno nezaposlen ili radno nesposoban.

Državni istraživački institut DREES procjenjuje njihov udio na 40 posto starijih zaposlenih. Odgovarajuće tomu leži kvota zaposlenosti 55 – do 64-godišnjaka u Francuskoj 2021. godine kod samo 56 posto (nasuprot tomu u Njemačkoj skoro 72 posto) a kod 60 – do 64-godišnjaka čak kod samo 33,1 posto. Osnova za ovu nisku kvotu zaposlenosti leži u suigri različitih faktora: diskriminirajuća personalna politika, nedostaci kod prevencije nesreća na poslu i opterećenje na poslu kao i nedostaci u doškolovanju i prekvalifikaciji. Bez ciljanih i djelotvornih mjera za podizanje kvote zaposlenosti za starije radnike produženje redovitog radnog vijeka vodilo bi do značajnog porasta izdataka za zdravstveno i osiguranje za nezaposlenost. Prema raznim procjenama očekivani prihodi kroz reformu penzionog sistema bili bi znatnim dijelom umanjeni kroz više socijalne izdatke za primaoce i korisnike zdravstvenog i osiguranja za nezaposlenost.

U francuskom sporu oko penzija sudaraju se dva svijeta sa temeljno različitim životnim realnostima

Peto: Kritika na reformske namjere ne ide međutim tako daleko da sve treba ostati kao prije. Francuski sindikati razumljivo nemaju nikakav interes za deficitarnim penzijskim sistemom. Oni su zbog toga napravili vlastite prijedloge za reformu da bi izravnali očekivane deficite u prihodima sljedećih godina. Pritom se oni oslanjaju na mješavinu između financijskih i radnopolitičkih instrumenata bez da se mijenja starosna granica. Prva opcija bi bila povećanje poreza i doprinosa. Samo povećanje stope doprinosa za 0,8 posto donijelo bi veće prihode od 12 milijardi evra.

Drugo polazište sindikati vide u politici obrazovanja i rada. Kako je ranije spomenuto oni imaju u vidu izuzetno nisku stopu zaposlenosti starijih ljudi. Ciljanim mjerama za kvalifikaciju, prevenciju u zaštiti na radu, prilagođavanje personalne politike i poboljšanje uslova rada trebaju se postaviti pozitivni podsticaji za duže vrijeme zaposlenosti. Laurent Berger, predsjednik umjerenog sindikata CFDT je ukazao na to da bi samo podizanje kvote zaposlenosti 60 – do 64-godišnjaka sa 33 na 45 bilo dovoljno da se izravnaju očekivani deficiti u penzijskom sistemu.

Šta slijedi iz toga? U francuskom sporu oko penzija sudaraju se dva svijeta sa temeljno različitim životnim realnostima. Iz velikih protesta sindikata govori i osjećaj frustracije i nepravde koji se proširio u francuskoj radničkoj zajednici. Ovaj osjećaj nepravde ima svoje uzroke ne samo u aktuelnom socijalpolitičkom kontekstu obilježenom inflacijom, postpandemijskom traumom i krizom javnih usluga (škole, zdravstveni sistem, transport), koje Francuzi doživljavaju sa velikom brigom. On se hrani i iz konkretnih iskustava svakodnevnog radnog dana: U mnogim područjima radnog i životnog svijeta francuski radni uslovi leže daleko ispod evropskih standarda, bilo na zaštiti zdravlja na radnom mjestu ili u daljem obrazovanju.

Uz to dolaze rigidne hijerarhije i vertikalna kultura menadžmenta u preduzećima kao i pojačavajući osjećaj da vlastiti napori nisu priznati. Ovo je pozadina ogorčenog otpora radnika na koji nailaze reformski planovi vlade. Ako izgube ovaj sukob povećat će se lager samozvanih „gubitnika modernizacije“ – sa teškim konzekvencama za politički sistem. Ako se iz analize sindikata treba zamisliti nad jednom tačkom kritike onda prije svega nad ovom: Sa reformom penzionog sistema vlada neće spriječiti ulazak desničarskog populizma u Jelisejsku palata nego će ga napraviti vjerovatnijim.

Benjamin Schreiber je naučni saradnik zaklade Friedrich Ebert u Francuskoj sa sjedištem u Parizu.

ipg-journal.de