Da li će doseljenici spasiti ekonomike koje stare? Reakcije su razne

Povezani članci

• Napad na švedski model
• Prihodi od igara na sreću: Kiparski predsjednik planira kasino protiv krize
• Amnesti: Čileanske snage bezbednosti krše ljudska prava
• Trumpov napad na svjetsko gospodarstvo
• UNHCR: Uvesti vozove za izbeglice od Đevđelije do Preševa
• Jedinstven pristup EU za zaštitu nuklearnog programa sa Iranom

By: Vaclav Trejbal

Sjedinjene Američke Države zahvaljuju doseljenicima za polovinu rasta populacije u poslednjih 45 godina. Za to vrijeme se broj stanovnika povećao za 60% na više od 310 miliona. Ključnim momentom je bio zakon Hart-cellar act, koji je anulirao diskriminaciju prema doseljenicima mimo sjevero i zapadnoevropskih država, koja je trajala sto godina. Prema statističkom uredu danas je svaki peti Amerikanac građaninom iz prve ili druge doseljeničke generacije.

Od 1965.godine se japanska populacija povećala za 30% na 128 miliona ljudi. Prema tamošnjim statistikama tome rastu su doseljenici doprinijeli sa samo dva miliona ljudi. Japan je danas, poslije milionerskog Monaka, “najstariji” narod na svijetu (prema medijalnoj starosti) a ima jedan od najnižih nataliteta. Zemlja izumire a proces će se stalno ubrzavati. Za pedeset godina bi trebali izgubiti trećinu stanovništva. Izvještaj UN iz 2001.godine pokazuje da bi Japan trebao prosječan priliv doseljenika od 609.000 godišnje sve do 2050.godine da bi sačuvao današnji udio stanovništva u produktivnom vijeku.
Sa istim problemom će se susresti Italija, Grčka, Njemačka ili Južna Koreja. Razlikuju se od USA uglavnom zbog imigracione politike.

“Zemlje sa istorijom doseljeničkih talasa imaju u pravilu mlađu populaciju,” tvrdi Jakob Kirkegaard iz Petersonovog instituta za međunarodnu ekonomiju. Još važniju vezu vidi među imigracionom politikom i natalitetom. U zemljama sa liberalnijim useljeničkim zakonima se rađa više djece.

To ima enormni uticaj na stanje ekonomike i kvalitet života. “ Populacija koja stari donosi smanjenje radno sposobnog stanovništva i smanjuje potencijal gospodarskog rasta. Veliki problem predstavljaju i socijalni izdaci.” kaže Kirkegaard. Doseljenici dolaze u najljepšim godinama i imaju cijelu karijeru pred sobom. Zarađuju, troše i plačaju porez. Pomažu tako zatvarati rupe u državnom budžetu a pojačavati potrošačku potražnju.

Sa demografskom tempiranom bombom, koja ugrožava stabilnost penzijskih i zdravstvenih sistema, susreće se niz zemalja od sjeverne Amerike, preko Evrope pa do azijsko-pacifičkog regiona. A svuda sa dalekosežnim posljedicama za tržište rada i penzijsku legislativu.
Prema podacima koje je sakupila Evropska komisija države ne samo da podižu minimalnu starosnu granicu za odlazak u mirovinu ali uvode i legislativno osiguranje da se visina mirovina veže na očekivani demografski razvoj, naprimjer na ostvarene godine starosti prilikom odlaska u mirovinu.

Reakcije su različite od države do države. Zemlje kao Italija i Njemačka su doseljeničku politiku liberalizovale i to ne samo kroz proširenje EU i otvaranja granica za slobodno kretanje radne snage. Na drugoj strani stav država kao Japan ili Južna Koreja prema doseljenicima je skoro neizmjenjen.

Iz statistike OECD za period 2000.-2010. proizlazi da se priliv doseljenika u Japan i Južnu Koreju povećao o neznatnih 0,3%, resp. 2,2%. U Italiji, Španiji i Velikoj Britaniji došlo je do porasta od 200 do 400%. Italija je poslednjih godina u čistoj migraciji prestigla USA i prva je među 25 prvih na svjetskoj ljestvici.

Prema stručnjacima neke članske države EU su svjesne da treba podmladiti radnu snagu a da su doseljenici jedna od mogućnosti. Međutim imigraciona politika mora se raditi na osnovu pripremljene dugoročne koncepcije. To i zato što se druga generacija doseljenoka već prilagođava lokalnim običajima što znači manje obitelji. Kao posledica toga neophodan je novi priliv doseljenika.

Većina zemalja treba više strategije u pristupu imigraciji kako bi obezbjedili priliv visoko kvalifikovanih stručnjaka a istovremeno se prilagodili aktuelnim trendovima na tržištu radne snage. U tom pogledu prednjače USA i Kanada. Američki statističari su utvrdili da u grupi ljudi sa bakalarskom diplomom 46% rođenih u inostranstvu ima tehničko obrazovanje. U rođenih Amerikanaca je to bilo samo 33%.

Kanada i Australija su uvele sistem bodovanja koji uzima u obzir starost, obrazovanje,  maternji jezik i dalje faktore koji pomažu u odlučivanju o davanju dozvole boravka. Australijske vlasti također uzimaju u obzir da li tražilac ima obezbjeđeno radno mjesto.

Izmjena strukture i velićine radne snage traje cijelu generaciju a stvaranje i implementacija uspješne politike nije nikakva igračka. “Mnogo ljudi misli da ta tema ne traži debatu i da su ti koji ne praktikuju liberalnu imigracionu politiku glupi. Međutim rješavanje problema raznih kultura može trajati veoma dugo. Pri prevelikoj liberalizaciji vlada rizikuje silnu reakciju javnosti.,” ukazuje na moguće prepreke Madeleine Sumption iz eameričkog Instituta za migracionu politiku.

Kao negativni primjer navodi val nekvalifikovanih radnika iz srednje Evrope koji je, prilikom proširenja EU, zahvatio Veliku Britaniju. Udio doseljenika se brzo povećao sa 7 na 12 procenata. Britanci su imali osjećaj da vlada nema situaciju pod kontrolom.

Također je teško procjeniti kako će se koja inicijativa realizovati. Indijci su se u Britaniji mnogo bolje integrisali nego Pakistanci. Indonežani nemaju nikakvih problema odomaćiti se u Nizozemskoj. Na drugu stranu loše iskustvo ima sjeverna Evropa sa Marokancima.

Preveo: Ešref Zaimbegović

Patria Online