ENG
Izdvajamo
- Ankete redovito pokazuju da je kod mlađih generacija život u Nniji, evropsko društvo i identitet nešto mnogo prirodnije nego što je to slučaj kod starijih. EU je realnost u životu najvećeg broja ljudi i mnogi joj vjeruju više nego nacionalnim institucijama. Time ona posjeduje stabilnost koju mnogi od onih koji je malo cijene ne shvataju.
Povezani članci
Ja mogu i drugačije! Foto: DPA
Ako se radi o pravnoj državi i demokratiji EU mora već jednom lupiti šakom od stol, objašnjava stručnjak za evropsko pravo Armin von Bogdandy.
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović
Armin von Bogdandy je direktor na institutu Max Planck za inostrano javno pravo i prava naroda te profesor za javno pravo na univerzitetu Frankfurt na Majni.
Trenutno je u EU u jeku debata o nezavisnosti pravosuđa u Poljskoj. Zašto je za EU važno kako Poljska organizuje svoje pravosuđe?
Za to postoji više razloga. Kao prvo, EU vidi sebe kao liberalnu demokratiju. To važi kako za način na koji su uspostavljene same institucije EU, tako i kako su organizovane njene države članice. Biti liberalna demokratija je ipak kriterij za pristup. Ako sada u jednoj državi članici postoji kolebanje tada je samorazumljivost EU u opasnosti. To je tako ozbiljno da Unija ne može ćuteći preći preko toga.
Kao drugo, EU garantuje građanima u ugovorima liberalnu demokratiju. EU obećava da određeni elementarni standardi važe svuda u Uniji. I upravo na ovu garanciju pozivaju se u Poljskoj i Mađarskoj oni koji tamo izlaze na ulice za liberalnu demokratiju. Na demonstracijama se često viju evropske zastave.
Treće, mi imamo u EU visok nivo integracije kod saradnje između državnih ureda, posebno kod sudova. Jedan njemački i jedan francuski sud polazi, naprimjer, od toga da poljski sud radi prema pravu i zakonu između ostalog i kod provođenja naredbi za hapšenje ili kod priznanja stvari oko razvoda ili brige o djeci. Ako više nije sigurno da pravosuđe u ovim zemljama radi neovisno onda ova saradnja više ne funkcioniše i dovodi se u sumnju cjelokupan zajednički rad.
Šta sada dalje?
Prije svega važno je da EU nešto učini. U svakom slučaju mora se vidjeti da se ne smije bazirati na kratkoročne uspjehe. Demokratska transformacija autoritarnih društava, koja je u srednjoj i istočnoj Evropi započela 1990. godine još nije svuda potpuno provedena. Tek kad ovaj proces naprimjer u Poljskoj i Mađarskoj bude supstancijalno dalje došao, fenomeni kao Kačinski i Orban neće više biti prijetnja. Mora se suditi u tom vremenskom horizontu.
Može li se ova transformacija ostvariti ili bar ubrzati eksternom prisilom i pritiskom?
Kao što smo upravo vidjeli u Afganistanu pritisak spolja nije dovoljan nego je potrebno društvo sa značajnom većinom stanovništva koje stvarno želi ovu transformaciju. Međutim, u srednjoj i istočnoj Evropi to se može pretpostaviti. Pomaže li prisila u ovom slučaju? Ja vjerujem da pomaže. Od onih koji se bore za dalju demokratsku transformaciju to se i strogo zahtijeva – da se, naprimjer, smanje sredstva za vladu. U aktuelnom slučaju sa Poljskom, u eskaliranom sporu oko disciplinske komisije na Vrhovnom sudu, gledajući na prijeteće sankcije čak je i poljska vlada koja se veoma opire, ustupila. Na tome se može vidjeti da takvi instrumenti prisile imaju apsolutnu djelotvornost.
S obzirom na burne rasprave o LGBTQ pravima, pobačaju i migracijama možemo se već pitati da li postoji evropska zajednica koja slijedi iste vrijednosti.
Kao pravnik ja prvo gledam na pravnu praksu kod ljudskih prava, demokratije i pravne države koja uživa široku saglasnost. To se može označiti kao evropski konsenzus vrijednosti. Mimo toga stvari se moraju pojedinačno razmatrati. Kod prava LGBTQ populacije postoji konsenzus da seksualna orijentacija nije više kažnjiva niti se protiv te grupacije smiju poduzimati neke društvene sankcije. Pravo na brak i usvajanje mora se otvorenije razmatrati – to se još ne može uvrstiti u elementarne osnove.
Ja smatram pogrešnim ako se druga društva u pitanju evropskih vrijednosti žele dovesti u poziciju koju mi danas u Njemačkoj posmatramo kao elementarnu pretpostavku liberalne demokratije, a koja je prije deset ili dvadeset godina i kod nas bila samo politički zahtjev. Treba biti skroman i sebi predstaviti koliko dugo je za to i kod nas trebalo i to pod veoma dobrim okolnostima, prvenstveno jakog gospodarstva, prihvaćenog sistema preraspodjele, stabilne vlade i pouzdane zaštite Amerikanaca. Drugim društvima je teže. U skladu s tim, vlastitu zemlju ne treba uzimati kao apsolutni primjer. Kod svakoga zahtjeva treba pojedinačno odvagati da li to treba pripadati elementarnim uslovima ili mora proći put preko normalnih političkih procesa na nacionalnom ili evropskom nivou.
Kada govorimo o elementarnim pretpostavkama: Šta je najmanji zajednički nositelj liberalne demokratije u EU?
Prije svega, politički sistemostaje tako postavljen da politička opozicija ima fer šansu da na sljedećim izborima dođe na vlast, dakle mogućnost stvarne promjene moći. Drugi aspekt je funkcionirajući državno-pravni sistem u kome javne institucije rade prema pravu i zakonu, a ne po političkim naređenjima. Kao treće, moraju postojati elementarni odnosi međusobnog priznavanja. Pravni poredak mora vršiti pritisak da ljudi budu slobodni i ravnopravni.
Koje konzekvence prijete državama u najgorem slučaju ako se radi – kao što je slučaj sad s Poljskom i Mađarskom – o kršenju ovih osnovnih principa?
U konačnici to se ne zna. Može se dogoditi mnogo toga. Moguće je da Poljska i Mađarska u konačnici uspiju. Mađarska je u jednoj stvari već djelomično uspjela. Kada pogledamo današnju evropsku migracionu politiku onda ona nije puno udaljena od toga šta je Orban propagirao 2015. godine. Mađarska i Poljska imaju veoma vješte političare. A u drugim državama članicama imate političare koji su na istoj liniji. Marine Le Pen ili Matteo Salvini podržavaju to što radi Orban. I u CSU je dugo vremena bilo glasova koji su simpatizirali Orbana. Nije potpuno isključeno da takve pozicije u EU jednom postanu većina. Tome se mora pogledati u oči, iako ja to ne smatram vrlo vjerovatnim.
Međutim, može se desiti da EU povuče ručnu kočnicu i izbaci Mađarsku i Poljsku iz Unije. Doduše, treba znati da to pravno tako ne ide. Ali ja sam sasvim siguran: Ako za to postoji široki konsenzus u Uniji onda ćemo mi pravnici naći put kako se to pravno može izvesti.
To bi bio veoma oštar postupak.
To se mora posmatrati u konkretnoj situaciji. Ja sam čvrsto ubijeđen u to da je EU sa 27 država članica – i nadajmo se uskoro još nekoliko više – veliko civilizacijsko ostvarenje. Ne treba propustiti da se pokuša stvar održati zajedno prije nego se pristupi dramatičnim mjerama. Ali taj veliki korak se ne bi trebao isključiti.
Aktuelno su u fokusu Poljska i Mađarska. Koje druge države članice EU trebamo, sa aspekta demokratije i vladavine prava, držati na oku?
Niti kod jedne države mi ne možemo biti stvarno sigurni. U Francuskoj bi Marine Le Pen mogla postati sljedeća francuska predsjednica. Šta to znači mi ne znamo. Isto tako ne možemo isključiti da sljedeću vladu u Italiji neće postaviti Maloni i Salvini. I u Sloveniji, Bugarskoj, Rumuniji pokazuje se problematičan razvoj. U teškoj situaciji u Austriji pokazalo se da ustavni sud stvarno može napraviti razliku. Austrijski ustavni sud je ovdje, u situaciji koja je bila vjerovatno složenija nego sve što je do sada rješavao njemački ustavni sud, donio mudre odluke tako da se situacija stabilizovala. To sve nam ukazuje da se ne radi o fenomenu koji je ograničen na Mađarsku i Poljsku.
Ostajete li Vi uprkos svim izazovima optimista u pogledu evropske integracije?
Mora se pogledati šta smo sve ostvarili. Mi, doduše, nismo stvorili evropski narod niti osnovali evropsku saveznu državu. Ali postoji evropsko društvo. To u međuvremenu stoji čak i u ugovoru: Član 2 govori o evropskom društvu koje je označeno demokratijom, vladavinom prava, ljudskim pravima i jednakosti muškarca i žene. To ne stoji samo na papiru nego je konkretno ušlo u konkretan život mnogih ljudi. To je bila ogromna – miroljubiva – transformacija iz čisto nacionalno fiksiranih naroda u evropsko društvo.
Dalji važan bod je da je EU savladala velike izazove posljednjih dvadeset godina – uprkos svim pesimističkim proročanstvima. Mnogi poznati posmatrači, posebno iz angloameričkog prostora, rekli su pri svakom koraku: To je bilo pogrešno, sad će EU propasti. Stvaranje parlamenta. Evro. Spašavanje evra. Brexit. Pandemija. Svim ovim olujama Unija je ipak odoljela i čak je uspjela u teškim pregovorima doći do rezultata sa kojima se projekat integracije mogao nastaviti.
Ankete redovito pokazuju da je kod mlađih generacija život u Nniji, evropsko društvo i identitet nešto mnogo prirodnije nego što je to slučaj kod starijih. EU je realnost u životu najvećeg broja ljudi i mnogi joj vjeruju više nego nacionalnim institucijama. Time ona posjeduje stabilnost koju mnogi od onih koji je malo cijene ne shvataju.
Autor/ica 👤Anja Wehler-Schöck
