Brzezinski i njegova strateška gledišta

Povezani članci

• Erdogan: Sporazum o izvozu ukrajinskog žita važan diplomatski uspjeh
• Francuska: Poteškoće u namjeri da se zaustavi širenje pandemije
• U SAD-u 8.000 sirijskih izbjeglica
• Iranski izvoz nafte i gasa naglo opada kako se Azija okreće ruskoj energetici
• Hoće li Egipat poslati Mursija na vješala?
• Špijuniranje Merkelove moglo bi izazvati diplomatski rat između Njemačke i SAD-a

Prošlog petka u bolnici u Virginiji u 89. godini života preminuo je Zbigniew Brzezinski, strateški analitičar Bijele kuće.

Zbigniew Brzezinski rođen je 28. marta 1928. u Varšavi. Njegov otac se u mladosti borio protiv ruske dominacije nad Poljskom. Studirao je na kanadskom sveučilištu McGill a potom je otišao u Ameriku i na Harvardskom univerzitetu 1953. stekao zvanje doktora nauka u oblasti političkih nauka. U Americi se Brzezinski priključio demokratama a odigrao je i ulogu u formiranju pokreta „Solidarnost“ u Poljskoj. Brzezinski se spominje i kao kreator nacrta zelenog islamskog pojasa s ciljem sučeljavanja sa komunizmom. Pojasom koji započinje pojavom talibana. Brzezinski se spominje i kao jedan od najvećih američkih stratega i njegova će stajališta u vanjskoj politici Amerike biti važna i u narednim desetljećima.

Obično se oni koji djeluju u sferi vanjske politike mogu podijeliti na dvije grupe: golubovi i sokolovi. New York Times je Brzezinskog nazvao najočitijim primjerkom sokola među teoretičarima strategije, premda on nije bio čisti teoretičar. Brzezinski je u velikom broju američkih vlada u svojstvu stratega bio član Vijeća za nacionalnu sigurnost. Njegov posljednji tekst objavljen je 20. februara i sadržavao je nekoliko preporuka glede američke vanjske politike.

U tom tekstu Brzezinski spominje poznatu teoriju „realizma“ u američkoj vanjskoj politici: „Svijet ima potrebu za jednim snažnim liderom koji se neće ugušiti u haosu. Uprkos brojnim kritikama na račun Trumpa Amerika treba jedinstveno stati uz njega. U središtu njegove strategije vanjske politike trebaju biti tri vojne velesile: Rusija, Kina i Amerika.“

„Amerika treba imati u vidu i ovu potencijalnu prijetnju da je moguće da Kina i Rusija postanu strateški partneri. Stoga SAD mora voditi računa da se prema Kini ne ponaša tako kao da je ova država pod njenom čizmom jer bi takvo ‘primoravanje’ dovelo do jačeg zbližavanja Kine i Rusije.“

Brzezinski je kreator pojavljivanja i jačanja islamskih džihadista u međunarodnoj politici. On ističe: „Onog dana kada su Rusi službeno prešli afganistansku granicu napisao sam predsjedniku Carteru da sada imamo priliku da Rusima pokažemo šta je ‘vijetnamski rat’. I doista je to bilo tako. Nakon deset godina Moskva je bila primorana ući u rat kojeg nije mogla voditi.“

Brzezinski je objelodanio ranije geopolitičke strategije i mogućnosti njihove primjene protiv SSSR-a u američkoj vanjskoj politici. U knjizi The Soviet Block Brzezinski ukazuje da je sukob velesila „neminovan“ i da to nije njihov „izbor“ ali i da se promijenila suština sukoba između dviju velesila. Tri su regiona poprište sukobljavanja Amerike i SSSR-a: Evroazija, Japan i Koreja na Dalekom istoku; Afganistan u središtu Evroazije i Poljska na istoku Evrope. Stoga što je Afganistan „država-poveznica između regiona u srcu Evroazije nemiri u Afganistanu destabilizirali bi cio region.

Brzezinski smatra kako je SSSR uvijek bila država „okružena kopnom“ i da je tokom cijele povijesti Rusija, a poslije i SSSR, nastojala domoći se otvorenog mora. Teorija sovjetske opsade nakon II svjetskog rata se uskladila u američkoj vanjskoj politici i Brzezinski je u ovu politiku uveo više novina te podržavao nacrt zelenog pojasa oko SSSR-a.

U protekloj godini Brzezinski piše: „SAD imaju obavezu liderstva u obnovi globalnih sila. U tom smislu postoji pet temeljnih realiteta. Prije svih da je Amerika najveća politička, ekonomska i vojna sila u svijetu, ali da s obzirom na regionalne promjene ona glavna imperijalistička sila koja je bila više nije. Uz to sila kakva je bila Amerika koja bi mogla preuzeti njenu nekadašnju ulogu danas ne postoji. Drugi realitet je Rusija koja je u jednom konfuznom stanju. Rusija više nije nekadašnja imperija ali se ipak ubraja u velike evropske sile. Sfera njenog uplitanja ograničena je na njeno južno okruženje među islamskim zemljama i također na Ukrajinu, Bjelorusiju i Gruziju. Treći realitet je Kina koja nezaustavljivo napreduje i stabilizira se i koja bi mogla biti potencijalni rival Americi. Ali u sadašnjoj situaciji insistira da ne stvara probleme Americi. Kada se radi o vojnoj strategiji čini se da Kina ulaže napore da dosegne oružja nove generacije uz istovremeno strpljivo nastojanje za jačanjem svoje pomorske moći. Četvrti realitet je da Evropa više neće biti globalna sila ali i uz to može imati ulogu u suprotstavljanju transkontinentalnim prijetnjama. Osim toga, politički i kulturni interesi Evrope i Amerike na Bliskom istoku su usaglašeni. Evropa je članica NATO-a stoga je nužno da kada se radi o rusko-ukrajinskoj krizi postigne sporazum sa ovim savezom. Peti realitet je svakodnevna eskalacija nasilja u islamskome svijetu čiji jedan segment predstavlja reakciju na tlačenje čiji su uzročnici bile i evropske sile. Kako god, religijske tendencije su pokrenule osjećaj da islamski svijet treba biti jedinstven naspram vanjskih prijetnji. Ali istovremeno će se tekuće promjene žestoko odraziti unutar samog islamskog svijeta i to usljed povijesnih plemenskih različitosti unutar islamskih društava što, ipak, nema nikakva doticaja sa Zapadom.“

Brzezinski insistira na relacijama između Amerike, Kine i Rusije s ciljem prevazilaženja kriza. To je stajalište koje je posve različito od Trumpovog. „Sporazumima između SAD-a, Rusije i Kine treba poboljšati svoju ulogu koristeći se snagom regionalnih država (Iran, Turska, Izrael i Egipat). U normalnoj situaciji Saudijska Arabija će biti važan sudionik na ovom popisu država. Ali saudijska vlast i dalje teži jačanju ekstremnog vehabizma i ne želi se uključiti u modernizaciju svojih unutrašnjih ambicija. U tom slučaju postoji zabrinutost da Saudijska Arabija više nema snagu neophodnu za konstruktivnu regionalnu ulogu. Moguće je da američko povlačenje sa Bliskog istoka podstiče one koji žele secesiju od Amerike da krenu u nove ratove u islamskome svijetu, poput Izraela protiv Irana, ili Saudijske Arabije protiv Irana. A i Egipat teži vojnom uplitanju u Libiji. Ukoliko do toga dođe to bi moglo izazvati krizu koja bi se oslanjala na američku globalnu ulogu. S druge strane, iz američkog povlačenja sa Bliskog istoka korist će izvući Rusija i Kina a Evropa će se utrkivati da zadobije garancije tri velesile (Amerike, Rusije i Kine). Amerika treba raditi na povratku Rusije u Evropu nakon Putina te osmišljavati sudjelovanje Kine na Bliskom istoku kao jedno zajedničko američko-kinesko iskustvo.“

Zbigniew Brzezinski je tokom četvorogodišnjeg predsjedničkog mandata Jimmy Cartera od 1977. do 1981. obavljao dužnost savjetnika za nacionalnu sigurnost i imao je veliku ulogu u Carterovim odlukama kada se radilo o krizama poput „revolucije“ 1979. u Iranu i držanja američkih diplomata kao talaca u Teheranu te u napadu SSSR-a na Afganistan.

Talačka kriza u Teheranu je prema mišljenju mnogih analitičara doprinjela slabljenju američkog kredibiliteta i može se smatrati jednom slabom tačkom u Carterovoj administraciji pri čemu se ne može negirati uloga Brzezinskog kao savjetnika za nacionalnu sigurnost. Brzezinski je s ciljem okončanja talačke krize predložio operaciju „Orlova kandža“ i ova operacija oslobađanja američkih talaca uprkos protivljenju tadašnjeg američkog državnog sekretara Curusa Vanca otpočela je 24. aprila 1980. i okončala se već u prvoj fazi zbog nemogućih uvjeta u iranskoj pustinji. Zbog ovog neuspjeha Curusa Vanc je podnio ostavku na dužnost državnog sekretara a Carter nije uspio izboriti i drugi predsjednički mandat kojega je osvojio republikanac Ronald Reagan. Brzezinski se nakon ovog perioda posvetio istraživanjima i okrenuo je novi list u svom životu. Posvetio se predavanjima na Univerzitetu i pisanju knjiga. On je bio jedan od rijetkih američkih vanjskopolitičkih analitičara koji je upozoravao na posljedice američke agresije na Irak 2003.

Pobjeda Brzezinskog na vanjskopolitičkoj američkoj sceni vezana je za Istok Evrope kada je nastojao pronaći put kojim bi se izbjegla „željezna pesnica“ Kremlja. Ili kada su zemlje Centralne Amerike i Sjeverne Afrike pogođene krizom zapadnim dužnosnicima dale dovoljno vremena da se upletu u njihova unutrašnja pitanja. Brzezinski je bio neuspješan sa Iranom ali uspješan u formiranju džihadskog fronta protiv SSSR-a. Model je to kojeg je Amerika kasnije primjenila na Bliskom istoku.