Atentat prije 50 godina
Tri kugle na Rudija Dutschkea

Povezani članci

• Visoka cena Mekartijevog izbora za predsedavajućeg Predstavničkog doma SAD
• Novo vino u starom mehu: slovenofilija i geopolitički populizam u Putinovoj Rusiji
• Dok su siromašni još siromašniji: 62 osobe posjeduju pola svijeta
• Conte: Italija radi na ukidanju sankcija Rusiji
• Optužnica
• Trump na samitu G7: Predsjednik u Biaricu popustio pristalicama slobodne trgovine

Foto: Paris Match/Getty Images

Uredio: Ešref Zaimbegović

11. aprila 1968. mladi nacista ustrijelio je Rudija Dutschkea. „Uskršnji nemiri“, koji su slijedili, bili su najveće demonstracije u istoriji Savezne republike Njemačke. I vrhunac studentskog pokreta šezdesetih godina.

Čula su se tri pucnja. Obliven krvlju na trotoaru Kurfürstendamma ležao je Rudi Dutschke (Rudi Dučke): ispred kuće u kojoj je Socijalistički njemački studentski savez (SDS) imao sjedište u Zapadnom Berlinu. Pucao je 23-godišnji nacista Josef Bachmann, u čijoj sobi je visio portret Adolfa Hitlera koga je sam naslikao. “Ti prljava komunistička svinjo”, povikao je prije nego što je povukao obarač.

Dutschke, 28 godina, bio je glava i glas studentskog pokreta. „Blijedo čelo pokriveno kao gavran crnom kosom, brada pokrivena čekinjama, tamne oči pod gustim obrvama sijaju plamenom.“ Tako ga je tada opisivao Spiegel. „U mršave obraze uvučena usta otvorena za naporno izražavanje: Rudi Dutschke govori.“

Za dobre građane Dutschke je bio simbol zla i opasnosti. Novinari Springerovog izdavaštva su od studenta sociologije koji je pobjegao iz DDR napravili državnog neprijatelja. Na Zeleni četvrtak 11. aprila 1968. Dutschke je poslije tri pucnja bio teško ranjen ali još pri svijesti. U smrtnom strahu dozivao je oca i majku.

„Pogledaj, kad je umirati, on zove oca i majku“, rekao je jedan prolaznik. Drugi je primjetio: „Ne treba odmah pucati, ali sasvim je dobro da je dobio lekciju.“

Tvrdi i nemilosrdni bili su sukobi na vrhuncu studentskog revolta koji je prije 50 godina potresao Saveznu republiku. Lijevi protiv desnih. Mladi protiv starih. Djeca rođena u ratu protiv roditelja nacista. Idealisti protiv moralno posrnulih.

Nakon velikog kongresa SDS o Vijetnamu sredinom februara 1968. senat Zapadnog Berlina i sindikati pozvali su na protiv demonstracije „ za mir i slobodu“. Zaposleni u javnim službama dobili su slobodno a gradonačelnik Klaus Schütz (SPD) obećavao im je: „Nećemo dopustiti  da neko gazi naš slobodarski Berlin.“

Na transparentima je pisalo „Danas đavo ide u pakao“, „Pustite građevinskog radnika da mirno stvara – nema novca za dugokose majmune“ i „Dutschke – narodni neprijatelj broj 1“. Jednog mladog čovjeka, koji je bio sličan Dutschkeu, gomila je htjela na licu mjesta linčovati. Posljednjom snagom spasio se u policijskom autu.

 „Ubica se zove Springer“

Uveče nakon atentata na Rudija Dutschkea skupilo se u Audimaxu Tehničkog univerziteta oko 2.000 zapanjenih i uzbuđenih studenata i mladih. SDS aktivista Christian Semler najavio je u uvodu: “Kolege i kolegice, drugovi i drugarice! Većeras nećemo govoriti samo o ovom pokušaju ubistva nego i o praktičnim posljedicama i akcijama koje za nas proizlaze iz ovoga pokušaja ubistva.”

Dok se Dutschke poslije atentata u bolnici borio za život SDS aktivista i pripadnik komune Hans-Joachim Hameister je izjavio: „Lažov i ubica zove se Springer. Današnji atentat je javno pripremljen i započet u koncernu Springer.“

Hameister je o „problemu nasilja“ izjavio da je on proizveden od Senata, koncerna Springer i atentatora: „Htio bih reći, da naša kampanja protiv koncerna Springer ne može znati problem nelegalnosti.“

Nakon mitinga 2.000 demonstranata krenulo je sa univerziteta prema sjedištu izdavaštva Springer neposredno kod zida. Vikali su „Springer, ubica!“ Konačno je “Bild-Zeitung” zatražio: “Zaustavite teror mladih crvenih odmah!“ Pri tome se „sav prljavi posao ne treba prepustiti policiji i topovima za vodu. Springerov „BZ“ nazvao je Dutschkea „politička skitnica“.

Nekoliko militanata bacali su prilikom opsade kuće Springer zapaljive bombe prvi puta nazvane “Molotovljev kotel”. Donio ih je jedan agent državne bezbjednosti. Ipak većina novina bila je isporučena. Naslov u Bildu bio je: „Teror u Berlinu“.

Kasnija teroristkinja RAF-a Ulrike Meinhof izjavila je sljedećeg dana na jednom skupu: „Baci li se jedan kamen to je kazneno djelo. Baci li se hiljadu kamenja to je politička akcija.“

Sa viješću o atentatu na Dutschkea iskra revolta se skočila sa Zapadnog Berlina na Zapadnu Njemačku. U 27 gradova došlo je na uskršnje dane 1968.  do protesta pa i uličnih sukoba. Tako nešto 19 godina stara Savezna republika do tada nije doživjela.

„Jučer Dutschke, sutra mi“, skandirali su demonstranti u Minhenu. U glavnom gradu Bavarske smrtno su stradali fotograf Klaus-Jürgen Frings (32), i student Rüdiger Schreck (27). Frings je pogođen kamenom u glavu a Schreck nekim tupim predmetom. Okolnosti njihove pogibije nisu nikada tačno razjašnjene. Oko 21.000 policajaca podignuto je u cijeloj republici da bi se ugušili „uskršnji nemiri“.

U istočnom Berlinu pisao je Wolf Biermann, koji nije smio nastupati u DDR, jednu pjesmu sa naslovom „Tri kugle na Rudija Dutschkea, krvavi atentat“. U njoj kaže: „Kugla broj jedan došla je iz Springerove novinske šume“. Facit gorke balade kasnijeg dopisnika Springerovih novina „Welt“ : „Ako se danas ne branimo, ti ćeš biti slijedeći.“

Studenti su 1968. bili dolazeća elita nacije, samo oko 300.000 umjesto kao danas 4,5 miliona, tri četvrtine muškarci. Još u decembru 1967. pisalo je u jednom izvještaju „Deutsche Wochenschau“: „Njemačka omladina je dobra. Ona je nekritična prema državi i društvu. Od njemačke omladine 67 ne treba očekivati revoluciju.“

21.000 policajaca sa topovima za vodu

Kako se novinari mogu prevariti. Na uskršnje dane 1968. došlo je u 27 gradova savezne republike do uličnih borbi između mladih demonstranata i policije, kakve Zapadna Njemačka nije doživjela od kraja Vajmarske republike. Da li u Esenu ili Eslingenu, ukupno 21.000 policajaca išli su na demonstrante sa topovima za vodu i gumenim pendrecima.

Nakon toga državno tužilaštvo pokrenulo je istragu protiv 827 demonstranata. Pritom se pokazalo da se duh revolta prenio i na učenike, šegrte i mlade radnike. Od 110 uhapšenih u Minhenu manje od trećine bili su studenti.

U Bonu je vladala Velika koalicija pod vođstvom Kurt – Georga Kiesingera, kršćanskog demokrata i nekadašnjeg člana NSDAP. Rudi Dutschke je rekao: „Mi smo jedina opozicija u zemlji.“

Na Uskrs 1968. doživjela je Zapadna Njemačka vrhunac internacionalne pobune, koja je polazeći od studenata Berkleja u Kaliforniji zahvatila zapadni svijet ali je pokrenula  i studente u Poljskoj, Jugoslaviji ili Meksiku. Globalni revolt, pri čemu se nije radilo samo o protestu protiv vladajuće politike, kao što je bio rat SAD u Vijetnamu, nego i o modi, muzici, seksu i drogama. Muzički motiv za globalnu pobunu 1968. godine došao je od Rolling Stonesa: “Street Fighting Man”.

Nakon uskršnjih nemira 1968. okrenuli su se radikalni studenti protiv od velike koalicije planiranih zakona o vanrednom stanju. Međutim preovlađujuća većina zapadnih Nijemaca nije razumjela strahove i proteste studenata. Već apstraktni „sociološki njemački“ bio im je stran.

Kao i zahtjevi za reformom visokog obrazovanja, kritika na Springerove novine i protesti protiv vijetnamskog rata tako je i borba studenata protiv zakona o vanrednom stanju bila borba jedne male manjine.

Revolti iz 1968. dostigli su svoj zenit. Na skupu 1. maja u Zapadnom Berlinu vladalo je „čudno prigušeno raspoloženje“ pisao je kasnije Hans-Magnus Enzensberger. Ne samo on mislio je „da se nalazimo na tonućem brodu“.

spiegel.de