Amerika je imala drugi plan

Povezani članci

• Turska: Pritvor za 103 univerzitetska profesora
• Pjongjang ispalio dvije balističke rakete
• FAO: Cijene hrane rastu peti mjesec zaredom
• Haos u Jemenu, strane diplomate napuštaju državu
• Pentagon šalje 3750 vojnika na granicu s Meksikom
• Zaustavlja se nezavisnost iračkog Kurdistana

Prikaz knjige Thane Gustafsona „The Bridge: Natural Gas in a Redivided Europe / Most: prirodni gas u ponovno podijeljenoj Evropi“, Harvard University Press, 2020.

Zapadna Europa – bogata, gusto naseljena, visoko razvijena – uvijek je oskudijevala prirodnim resursima. Bolje obdarene ali siromašnije zemlje već barem 500 godina osjećaju posljedice toga. Industrijskim centrima Seine-Loire bazena, doline rijeke Po i bavarskog Dunava, te Rajna-Rur regiona potrebna je neprekinuta opskrba ugljikovodicima, potreba koju opadajuće zalihe u Nizozemskoj te Sjevernom moru ne mogu zadovoljiti. Danas sve europske zemlje, s izuzetkom Norveške i Danske, uvoze sirovu naftu i prirodni plin; Njemačka uvozi više prirodnog plina nego ijedna druga zemlja na svijetu. Sjeverno-atlantska periferija uglavnom se uspijeva namiriti izvorima kod Stavangera i Aberdeena, ali sirovi materijali koji hrane europski industrijski centar – plemeniti metali kao i ugljikovodici – moraju doći izvana. Pogledamo li Austriju, Italiju, čak i nuklearno opskrbljenu Francusku: po pitanju energenata Europa je geografski nesposobna za autarkiju.

Glavni izvor nafte za Europu danas je Rusija, iako su Kazahstan, Irak, Nigerija i Libija također visoko na listi. Više od polovice prirodnog plina u Europu dolazi iz samo jednog mjesta: Sibira. Ležišta plina istočno od Urala, na poluotoku Jamal te oko zaljeva Karskog mora, najveća su na svijetu. Također su među najteže dostupnima. Zimi temperatura pada ispod -40°C a konstantno zamrznuto tlo nalazi se pod slojevima snijega. Još je gore ljeti kad je permafrost pokriven neprohodnom močvarom. Doći do plina podrazumijeva bušiti kilometar, pa i više, u cenomanijski ili albijski sloj, čak i u aptijski kamen nastao prije više od 100 miliona godina. A bušenje je tek jedan dio posla. Moraju se izgraditi naselja za radnike, željezničke pruge, mostovi i plinovodi koji će ljude i plin dovoditi i odvoditi. Ogroman inženjerski pothvat, čije troškove snosi ruska država.

Trenutno je u modi histerična rusofobija, kako u Velikoj Britaniji tako i u kontinentalnoj Europi – u Finskoj i baltičkim državama oduvijek je prisutna, što je i razumljivo. U skladu s tim shvaćanjem, dok Putin stoji na čelu ponovno uzdižućeg carstva koje prijeti regionalnom dominacijom, oslanjati se na ruske ugljikovodike je ludost. Čudan je to način gledanja na zemlju čija je ekonomija slabija od ekonomije Brazila. Topografski izazovi s kojima se suočava ruska plinska industrija – hladnoća, nemilosrdna beskrajna stepa – problemi su koji utječu na Rusiju kao cjelinu. U nedostatku izvanredne sovjetske ambicije, ovi su uvjeti doveli samo do ekonomske zaostalosti. Cesta koja spaja St Petersburg na krajnjem zapadu s Vladivostokom na krajnjem istoku tek je 2015. u potpunosti asfaltirana. U današnjoj Rusiji prodaja nafte i plina čini 60 posto izvoza i 30 posto BDP-a. Daleko od toga da bude reanimirano neprijateljsko carstvo, Rusija je pribjegla treće-svjetskom modelu političke aristokracije koja se financira prodajom prirodnih resursa. Ostaci vojne moći Rusije – snaga koja je, kao i kineska, uvelike pretjerana u prikazima američke i europske obrambene industrije – doista osnažuju njen geopolitički utjecaj. (Rusija bi, vjerojatno, mogla pokoriti Finsku, u paralelnom svemiru gdje ne postoji ni jedna druga europska država.) Ali prikazivati ju kao ikakvu prijetnju zapadnoj Europi naprosto je smiješno. Rutinska cyber-špijunaža, koju vrše sve zemlje, u ruskom se slučaju uzima kao dokaz zlih namjera. Ubojstva disidenata u inozemstvu ne pomažu. Ipak, što misliti o tom oslanjanju Europe na Rusiju po pitanju energenata? Nakon što je raspačala dio svoje autonomije u zamjenu za slabašan vojni protektorat pod SAD, odriče li se Europa još više te autonomije svojom ovisnošću o ruskom plinu?

Prirodni je plin gorivo kućne udobnosti i kuhanih obroka. Mnogo se koristi i u industriji, od proizvodnje struje do gnojiva. Plin izvađen ravno iz zemlje u svom prirodnom obliku metana i alkena u Europi je ušao u širu upotrebu 1950-ih. Energetski je manje gust od ugljena ili nafte, ali pri izgaranju u atmosferu otpušta manje ugljika a sigurniji je od nuklearne energije. Sveprisutan smog u gradovima poput Londona nestao je uvelike zahvaljujući uvođenju plina kao izvora topline i struje. Već ga se dugo smatra logičnom premosnicom u dugoj tranziciji od ugljikovodika k obnovljivim izvorima energije.

Ogromna infrastruktura potrebna kako bi se prirodni plin izvadio iz zemljine kore, uglavnom prolazi neprimjećena, ali ona je jedno od najimpresivnijih ljudskih građevinskih postignuća. Uzmimo, na primjer, platformu Troll A, objekt toliko velik da, čak i dok stoji na morskom dnu kraj zapadne obale Norveške, njegovi betonski stupovi sežu sto metara u visinu iznad razine mora. Gotovo pola kilometra visok i težak 680.000 tona, Troll A je najveći objekt ikad izgrađen i potom pomaknut. Nakon što je bušenjem i crpenjem na platformu poput Troll A doveden plin, mora ga se transportirati gdje god je potreban. Obično ga se komprimira i plinovodom prenosi od originalnog ležišta do konačne destinacije. Jedina druga opcija je zamrznuti ga na -163°C kako bi se dobio tekući plin, koji se potom može prenositi velikim, prekooceanskim tankerima. Ali većina plina prenosi se čeličnim cijevima, promjera metar i pol i, u nekim slučajevima, dugim nekoliko tisuća kilometara. Jednom kad su postavljene, cijevi ne mogu mijenjati trasu: plinovod je permanentna instalacija. Da bi izgradnja na ovoj razini imala smisla, odnosi između vlasnika plina i njegovih kupaca moraju biti trajni, a to podrazumijeva dugoročne sporazume.

Gustafsonov prikaz stvaranja rusko-europskog energetskog saveza impresivno je detaljan. Prvi su se plinovodi između Rusije i Europe postavili 1960-ih, kratko vrijeme nakon što je bogatstvo plinskih ležišta u Sibiru postalo očigledno. Sovjetski su rukovodioci odmah vidjeli dobrobit plinovoda prema Europi. Prirodni je plin blagoslov za državu u procesu industrijalizacije, ali SSSR je plina imao više nego što je mogao iskoristiti a ono čega nije imao dovoljno bio je kapital koji mu je bio potreban kako bi se razvijao samostalno. Bilokakve ideološke zadrške, s obje strane, morale su se pokoriti strateškoj potrebi. Gustafson piše o nastanku onoga što je danas Gazprom, ruska nacionalna plinska kompanija, pri čemu izbjegava prvoloptašku rusofobiju. Pokazuje veliko poštovanje prema gazovkima koji su dizajnirali sustav, pogotovo Alekseju Kortunovu, inženjeru sibirskih plinskih rezervi u 1960-ima pod sponzorstvom Alekseja Kosigina, višeg člana Politbiroa, i Nikolaja Baibakova, predsjednika Odbora za državno planiranje. Kortunov je projektirao industriju koja je modernizirala energetski sistem unutar SSSR, a Kosigin je napravio procjep u željeznoj zavjesi kako bi sibirski plin mogao teći u Europu. Neometen invazijom Čehoslovačke, prvi plinovod do Austrije otvoren je 1968. Čelik za izgradnju došao je iz Zapadne Njemačke.

Strateške implikacije onoga što Gustafson naziva prvim „plinskim mostom“ bile su komplicirane. Sovjetski predsjednik, Leonid Brežnjev, novac zarađen izvozom plina u Europu želio je iskoristiti za utrku naoružanja s SAD te za financiranje sovjetske invazije Afganistana. Ali ostali su članovi nomenklature smatrali da bi novac trebalo uložiti drugačije. Kosigin je htio da se novac iskoristi za civilni razvoj: Gustafson citira pismo koje je Kosigin napisao Politbirou 1980. u kojem je napisao da je Brežnjevljev plan „nepromišljen… avanturistički, nedostaje mu pouzdana ekonomska ili politička baza, i time je na štetu SSSR“. Dao je ostavku i umro dva mjeseca kasnije. Nakon Kosiginove smrti, Brežnjev je uložio velike resurse u prošireni plan izgradnje plinovoda. Unutar nekoliko godina izgrađeno je 6 novih cjevovoda s cijevima velikog promjera koji su Europu povezivali sa sibirskim ležištima plina; sveukupno oko 20 tisuća kilometara cijevi – mreža koja ni danas ne gubi na važnosti.

Energetski savez Zapadne Europe i SSSR nije bio od koristi Americi iako je ona reagirala tek 1982., kad je direktor CIA, William Casey, uvjerio Reagana da nametne sankcije kompanijama koje su pomagale izgradnju sovjetskog plinovoda. No sankcije su im se obile o glavu: SSSR je naprosto izgradio vlastitu industriju za proizvodnju cijevi i kompresora. Desetljeće kasnije, pad Sovjetskog saveza bio je nova prilika: zapadnjački su konzultanti zagovarali podjelu i privatizaciju Gazproma zajedno s ostatkom ruske državne industrije. Ali Egor Gajdar, glavni među lopovima Jeljcinove ere, smatrao je da Gazprom treba sačuvati u cjelini. Prema Gustafsonovom kazivanju, kompanija tada jest djelomično privatizirana ali velik dio dionica kupili su bivši zaposlenici. Kad je na prijelazu tisućljeća Putin došao na vlast, bez problema ih je skupio i Gazprom vratio pod kontrolu države. Iz uprave je maknuo Rema Vijakireva, koji je bio direktor Gazproma kroz 1990. i na njegovo mjesto postavio vlastitog bivšeg savjetnika Alekseja Millera, dok je na mjesto predsjednika upravnog odbora postavio Dmitrija Medvedeva.

Do trena kad je Putin došao na vlast, već je bilo sasvim jasno da proljeće kapitalističke transformacije koje su prodavali poduzetnički konzultanti, nikada neće stići. Gazprom je sada bio daleko najveća kompanija u drastično smanjenoj državi. Uobičajen je narativ da Putinova dominacija Gazproma ukazuje na oživljavanje agresivne brežnjevljevske politike. Ali energenti su uvijek alat upravljanja državom. Suvremena vanjska politika Rusije ima masku agresije kojom se, zapravo, skriva strah izazvan fragilnošću države. Ruske pustolovine u Siriji, na primjer, nisu bile toliko izraz ruske moći koliko pokušaj da se pred drugima stvori privid te moći. Navodni pokušaj ubojstva kritičara vlasti Alekseja Navalnija, 20. kolovoza, ne ukazuje na samopouzdanje ruskih vođa. Taj se pokušaj, k tome, dogodio u trenu kad je padom prihoda od prodaje energenata povećan pritisak na državni budžet. Što se tiče saveza sa zapadnom Europom po pitanju plina, ruska je vlada bila, iznad svega, pragmatična. Nosila se s padom zaliha u sovjetskim ležištima plina, investirala u komplicirani razvoj Jamalskog poluotoka i uspješno kormilarila kroz promjenjive regulative europske energetske industrije. Europljani se mogu žaliti na Gazprom, ali da ne postoji, morali bi ga izmisliti.

Prvi su cjevovodi iz Rusije išli kroz Bjelorusiju, Poljsku i Ukrajinu. U vrijeme sovjetske dominacije to nije bio problem. Ali nakon pada Sovjetskog saveza, za Rusiju je nezavisnost pogotovo Ukrajine postala ogroman strateški rizik. Sve dok je Ukrajina mogla zaustaviti izvoz ruskih energenata, odbivši pravo tranzita kroz svoj teritorij ili dizanjem tranzitnih tarifa, mogla je držati u šaci velik komad ruske ekonomije. Jedino što je Rusiji išlo u korist bila je činjenica da Ukrajina i njeni susjedi i sami ovise o ruskom plinu. No EU je do 2000-ih Ukrajinu namamila u nepouzdan savez. Gustafson objašnjava kako je godinama bila prihvaćena praksa da Ukrajina toči dio plina iz ruskih cjevovoda koji prolaze kroz njen teritorij, bez da ga plati. To se nakon Narančaste revolucije 2004. promijenilo: u dvije zasebne prilike, 2006. i 2009., razmirice između Rusije i Ukrajine rezultirale su time da je Rusija usred zime spriječila protok plina kroz Ukrajinu u Europu. Kad se Ukrajina snašla otkupivši natrag plin od Europe, umjesto da ga kupi direktno od Rusije, Moskva se zabrinula: Rusiju se počelo tretirati tek kao benzinsku postaju za zapadnu Europu. Potaknuta djelomično i tim strateškim problemom, Rusija se 2014. odlučila na aneksiju Krima i invaziju istočne Ukrajine. Bio je to početak konflikta koji traje i danas, u obliku napetog odstojanja isprekidanog povremenim ispadima, popraćen američkim i europskim sankcijama protiv Rusije.

Iz perspektive ruske vlade, predsjednički izbori u Bjelorusiji 9. kolovoza ove godine predstavljali su još jednu značajnu prijetnju ruskim interesima. Otkako je Rusija izgubila Baltik i Ukrajinu, Bjelorusija je ostala jedini netaknuti dio zida između Rusije i zapada. Kroz Bjelorusiju prolazi cjevovod od Jamala do Europe. U početku se činilo da je Aleksandar Lukašenko, na vlasti od 1994., uspio još jednom namjestiti izbore u vlastitu korist, ali dok protesti i štrajkovi ni nakon tjedan dana nisu prestajali, situacija se izmakla kontroli. Kandidatkinja opozicije, Svetlana Tihanovskaja, koja je nakon izbora pobjegla u Litvu, iz egzila je poručila da je ona pobjednica: masovne demonstracije potpore Tihanovskaji u vrijeme pisanja ovog članka (28. augusta) još uvijek traju a Lukašenkov je položaj daleko od sigurnog. Rusija je morala predvidjeti mogućnost nereda kad se Lukašenko odlučio kandidirati za svoj šesti mandat. Poljska i Litva izrazile su svoju potporu opoziciji, kao što su činile i u prijašnjim izborima. Ali vlade zapadne Europe nisu pokazale neki interes da se zemlja preokrene. Sankcije koje EU predlaže kako bi se kaznilo namještanje izbora ograničene su, i ne razlikuju se mnogo od onih nametnutih 2006. Ruski su vođe bili uznemireni Lukašenkovim pokušajima da ublaži ruski utjecaj nudeći ustupke Europskoj uniji – predlagao je ukidanje viza za putnike iz Europe te odbijao priznati aneksiju Krima; ali Lukašenko je i dalje bio važan saveznik. Kad je došlo vrijeme izbora, Rusija se odlučila kockati. Još uvijek je moguće da će im se rizik isplatiti: ukoliko Lukašenko uspije vratiti kontrolu, biti će mu, pokornom, potrebna Putinova potpora i biti će izliječen od svake želje da opet flertuje s Europom. Ukoliko ne uspije, Rusija će biti prisiljena razmotriti drastične mjere.

***

Za sada ruski plin i dalje mora prolaziti kroz Ukrajinu ali to bi se uskoro moglo promijeniti. U studenom 2011. Angela Merkel i Dmitrij Medvedev našli su se u Lubminu, na sjeveroistočnoj obali Njemačke. U prisustvu asortimana europskih političara otvorili su pipu što je trebalo simbolizirati otvaranje plinovoda Sjeverni tok. Za razliku od dosadašnjeg cjevovodnog sistema, Sjeverni tok prolazi ispod Baltičkog mora, i spaja Rusiju direktno s Njemačkom. Vlasnik plinovoda je ruska država a financiraju ga, na inzistiranje njemačkih diplomata, europske financijske institucije. Nekad je 90 posto ruskog plina namijenjenog Europi prolazilo kroz Ukrajinu. Otkad je otvoren Sjeverni tok, taj je promet pao na 40 posto. Izgradnja Sjeverni Tok 2, koji prati sličnu rutu, također ispod Baltika, pred kraj prošle godine bila je skoro završena, a u korist Rusije išli su novi njemački zakoni kojima je plinovod izuzet iz europskih regulativa za zaštitu tržišnog natjecanja. Činilo se da će Rusija napokon osigurati dotok eura koji joj toliko trebaju, a svoj savez s Njemačkom učiniti čvršćim nego ikad prije.

Ali SAD su imale drugačije planove: nametnule su unilateralne sankcije i naglo zaustavile gradnju plinovoda. Samo je još u Europi uobičajeno pretvarati se da SAD ne upravljaju svijetom, ali čak se i u europskim krugovima nekad prizna istina. Za Njemačku plinovod Sjeverni tok itekako ima smisla, i dok se velik dio istočne Europe protivi njemačko-ruskom energetskom savezu, samo bi SAD mogle spriječiti njegovu ekspanziju. Kao hegemon zainteresiran za baš sve, SAD vide Sjeverni tok 2 kao malu ali ipak prijetnju za vlastitu korist i odlučne su spriječiti završetak izgradnje. Američki stručnjaci za obranu tvrde da Rusija – uz Kinu – „podriva svjetski poredak iznutra“. SAD bi se trebale tome suprotstaviti tako da „prigrle energetsku dominaciju“. State Department je uvukao Baltičke države, Poljsku, Slovačku, Mađarsku i Rumunjsku u anti-ruski savez. Prije nego se pojavio Covid-19, SAD su planirale vojne vježbe u istočnoj Europi koje bi podrazumijevale najveću vojnu prisutnost Amerike na kontinentu u zadnjih 25 godina. Da nije bilo virusa, Poljskom bi sada puzalo 20 tisuća američkih vojnika. Trumpova administracija također planira u Poljsku premjestiti dio američkih vojnika trenutno stacioniranih u Njemačkoj. Da je Amerika sposobna za tako dramatične intervencije u europske poslove ne bi trebalo doći kao iznenađenje. U zadnjih nekoliko godina SAD su prekinule prodaju ruske nafte Latinskoj Americi a iranski izvoz nafte svele na nula. Ako se Britanci zavaravaju da je njihov položaj išta drugačiji, trebaju se samo sjetiti da SAD trenutno prisiljavaju Bank of England da sjedi na milijardu dolara vrijednom venezuelanskom zlatu, koje venezuelanska vlada pokušava izvući za borbu s virusom.

SAD već neko vrijeme Europu nagovaraju da smanji uvoz ugljikovodika iz Rusije. Mnogi se europski ekonomisti slažu; problem je da nema mnogo drugih opcija. Većina zaliha iz Perzijskog zaljeva odlazi u istočnu Aziju – a SAD su ionako uništile iranski izvoz ugljikovodika. SAD bi mogle izvoziti tekući prirodni plin zahvaljujući boomu eksploatacije plina iz škriljca ali, za razliku od Japana, odakle i potiče tehnologija za obradu tekućeg plina, većina Europe još uvijek za tu obradu nema potrebnu infrastrukturu. Plinovod iz Rusije mnogo je efikasniji. Jedina alternativa je Energiewende, zamjena ugljikovodika obnovljivim izvorima.

U Njemačkoj, zahvaljujući zelenom aktivizmu i neobično snažnom antinuklearnom pokretu, o obnovljivoj se energiji priča više nego igdje drugdje. Ali i u Njemačkoj nafta i plin još uvijek zadovoljavaju većinu energetskih potreba, pa tamo gdje je interes za obnovljive izvore u svom najnaprednijem obliku, vidimo koliko će transformacija zapravo biti spora. U Ujedinjenom je Kraljevstvu prošle godine, prvi put ikad, više struje dobiveno iz obnovljivih izvora nego iz plina, ugljena i nafte. Ali i dalje ostaje problem onoga što se u Njemačkoj zove Dunkelflaute: onih perioda kada sunce, vjetar i ostali obnovljivi izvori ne generiraju dovoljno. Dok se ne dogodi značajan napredak u tehnologiji skladištenja energije, obnovljivi izvori mogu biti samo nadopuna u sistemu utemeljenom na ugljikovodicima ali ih ne mogu zamijeniti. Gustafson smatra da će zatvaranjem njemačkih nuklearnih elektrana i elektrana na ugljen, u prijelaznom razdoblju potreba za plinom rasti a ne padati. Obnovljivi izvori u konačnici će zaista promijeniti međunarodni energetski sistem, misli Gustafson – ali od toga smo još desetljećima daleko. Prirodni plin, kao relativno čisto fosilno gorivo, vjerojatno će igrati važnu ulogu kroz čitavo ovo stoljeće.

***

Rusija je, u međuvremenu, potražila načine da se zaštiti od mušičavosti europske ekonomije i prerogativa Amerike. Nakon globalne financijske krize 2008. ubrzala je program za izvoz plina u Kinu. Prvi je cjevovod, od Irkutska do Heiheja na kineskoj granici, otvoren u prosincu 2019. Izgradnja cjevovoda trajala je 7 godina a građevinari su morali prokopati put i ispod rijeke Amur, koja predstavlja granicu, kako bi cjevovod dovršili. Rusija, također, počinje prevoziti tekući plin u istočnu Aziju putem Arktičkog mora, odnedavno prohodnog zahvaljujući globalnom zagrijavanju. Ali mogući uspjeh je unaprijed ograničen. Plinska ležišta na istoku Rusije mnogo su manja od onih na zapadu i, unatoč činjenici da Rusija i Kina dijele kopnenu granicu, udaljenost između ležišta plina i većine kineske populacije je ogromna. Za Rusiju nema prave alternative za energetski savez s Europom.

Iako je izgradnja Sjevernog toka 2 obustavljena, pupčana veza između Rusije i Njemačke i dalje dobro funkcionira. U siječnju je otvoren novi cjevovod, Turski tok, koji ruski plin dovodi do europskih cijevi putem Bugarske. Kao što ističe Gustafson, ova ruta nema simbolički odjek direktne veze Rusije i Njemačke ali svejedno omogućuje postojanu opskrbu. Europljani mogu negodovati što moraju poslovati s ruskom državom a ruski dužnosnici se mogu žaliti što su ovisni o europskom tržištu, ali geografija se urotila protiv njih. Plin je tamo gdje je. Rijeke teku onuda gdje moraju. A odnos Njemačke i Rusije ne sastoji se samo u neurednim transakcijama oko energenata. Volkswagen, donekle državna kompanija (drugi najveći vanjski dioničar je država Donja Saska, podsjetnik da industrija u državnom vlasništvu ne postoji još samo u Rusiji i Kini), ima tvornicu u Kalugi. Mercedes ima tvornicu u Moskvi.

Unatoč silama koje mu se protive, rusko-europski energetski savez opstaje. Europska „ovisnost“ o ruskom plinu ne sviđa se američkom State Departmentu, ali tko je tu zapravo ovisan o kome? Njemačka je u tom aranžmanu dosta dobro prošla. A ruski plin nije strateško oružje poput onog koje u svojim rukama imaju SAD u slučaju izvoza ugljikovodika iz Perzijskog zaljeva u Istočnu Aziju, jer Rusiji europski prihod treba još i više nego što Europi treba njen plin. Obustava izvoza jednako bi naštetila Rusiji kao i industrijalistima Rheinlanda. Bolje je pitanje: što nam taj energetski savez govori o ravnoteži moći u samoj Europi?

***

Koliko je zapravo Europa ekonomski podijeljena postalo je na spektakularan način jasno tokom financijske krize u eurozoni. Južna se Europa po pitanju industrije nikad nije mogla natjecati sa europskim sjeverom, a monetarna je unija taj problem samo naglasila. Gustafson nas podsjeća da je nakon kolapsa Sovjetskog saveza uslijedio kratak eksperiment sa zajedničkom valutom među bivšim sovjetskim državama, ali planovi za „zonu rublja“ ubrzo su propali iz istih razloga zbog kojih je sada u nevolji i euro: nacionalne ekonomije imaju različite monetarne potrebe. Moskva je prekinula svoj eksperiment jer nije htjela bivšim sovjetskim republikama omogućiti da printaju rublje: veća jednakost među nacionalnim ekonomijama dogodila bi se na ruski trošak. Pred EU je slična podjela: žrtve krize u eurozoni (Portugal, Irska, Italija, Grčka, Španjolska) s jedne strane; sjeverni europski blok predvođen Njemačkom (te Austrija, Nizozemska, Danska, Švedska) s druge.

Gustafsonova analiza pokazuje da, iako je europska energetska infrastruktura bolje integrirana nego ikada ranije, energetske strategija i dalje se donose na nivou država. U Francuskoj, za razliku od Njemačke, u proizvodnji struje još uvijek dominira nuklearna energija. I uran se mora uvoziti, ali glavni isporučitelji za Francusku su Kanada i države zapadne Afrike. Francuska ima dugoročne ugovore za kupnju plina s Rusijom, ali – zahvaljujući svojim nuklearnim elektranama – uvozi tri puta manje plina nego Njemačka. Sibirski plin uglavnom gubi na važnosti što se dalje odmičete prema zapadu i jugu: energetski savez s Rusijom neophodan je za Njemačku i Austriju, a gotovo nevažan za Španjolsku i Portugal. Rastuća nejednakost unutar Europe samo podržava ovu tendenciju: sjeverni su industrijski centri sve zabrinutiji oko opskrbe energijom, deindustrijalizirajući jug sve se manje o tom brine. Rezultat je da Njemačka mora braniti svoju stratešku vezu s Rusijom, ne samo pred Poljskom i Ukrajinom, već i pred drugim zapadnoeuropskim državama. Prirodni je plin, ističe Gustafson, dugo bio most između kontinenata i preko ideologija, i uzdizalo ga se kao put prema održivom energetskom sustavu. Ali pokazao se i kao još jedna sila podjele Europe.

Njemački je politički sistem poznat po tome što uspješno spaja efikasne lokalne politike sa sposobnom državnom administracijom. To je postignuće uvjetovano, do neke mjere, i njemačkom geografijom. Ujediniti tri plodna ali nepovezana riječna bazena u ono što je Friedrich List jednom nazvao „središnjom pozicijom“ u Europi, zahtijevalo je centralizirano planiranje i kompromis. Njemačka merkantilistička desnica nije ništa slabija od američke ili britanske, i ništa manje grabežljiva. Ali pragmatičnija je oko vlastitog preživljavanja. Inzistirala je na političkom vodstvu koje nije potpuno nesposobno, i našla je načine da siromašne zaštiti dovoljno dugo kako bi ih stigla opljačkati. Ovaj je nacionalni pragmatizam također omogućio da se održi dugoročna opskrba energentima iz Rusije. Ali isti se pragmatizam nije proširio i na djelovanje Njemačke u Europi. Njemački su političari dan danas u zabludi po pitanju položaja Njemačke unutar eurozone. Njemačka proizvodi ogroman trgovinski višak, i većina njenih izvoza je u ostale europske države. Vlada i njeni vođe u isto su vrijeme zagovarali da se razvoj Njemačke vođen izvozom nastavi, i da ga južna Europa oponaša. Ovo je aritmetička nemogućnost.

Podjele unutar Europe pogoršava i opća stagnacija europskih ekonomija, koja pogađa čak i bogatu sjevernoatlantsku periferiju. Ali njemačke zablude oko vlastite uloge onemogućile su joj da pronađe rješenje za europsku nejednakost. Umjesto toga, zapela je na razdražljivom izražavanju zabrinutosti za preopterećene „njemačke porezne obveznike“ – eufemizam, kao i uvijek, za „bogate“. Cijena je masovna nezaposlenost diljem juga i, u konačnici, raspad unutrašnje kohezije same EU. Emmanuel Macron umišlja da je strateg budućnosti Europe, ali u praksi njegova se globalna vizija, izgleda, svodi na potplaćivanja u korist francuskih proizvođača oružja. Dugoročno održanje europskog zajedništva zahtijevat će pan-europsko ekonomsko planiranje i redistributivne strategije. Sjeverna će Europa morati upotrijebiti svoje energente koje nabavlja iz Rusije, te svoju industrijsku moć kako bi pomogla jugu. To se ovom trenutku ne čini kao vjerojatan ishod.

Krhki i nepravedni politički poredci mogu preživjeti i dulje nego što bismo očekivali. Ali ako Njemačka et al nastave južnu Europu gledati kao skup zaduženih delikvenata, navedeni bi udarci mogli biti smrtonosni. Kao odgovor na pojavu Covid-19, Njemačka i Francuska pristale su osnovati europski fond za oporavak, pod vodstvom Europske komisije. Financijski je tisak prijedlog hvalio kao spasonosan presedan. Ali u toku smrtonosne pandemije, za EU je bilo teško organizirati ujedinjeni odgovor diljem Europe. Dogovoriti se oko zajedničkog programa za oporavak podrazumijevalo je napetu borbu koja je trajala tjednima. Odgovor na katastrofe u suštini je kratkotrajan. No, da bi ujedinjena Europa preživjela, ovakva će se pan-europska koordinacija morati ostvariti svake godine.

Tom Stevenson, London Review of Books 

Prevela Barbara Šarić

Peščanik.net