Rat i mir

Povezani članci

• Iranski predsjednik poziva na oslobađanje nevinih i nenaoružanih prosvjednika
• Talibani zabranili političke stranke nakon što su ih proglasili neislamskim
• U Čileu referendum o novom Ustavu
• Rusija protiv širenja sankcija Sjevernoj Koreji
• Seoul: Broj poginulih za Noć vještica porastao na 151, prijavljeno 3.580 nestalih
• Borba za svjetski poredak

Neophodno je da ozbiljno shvatimo tezu koju su vlade mnogih država ponovile više puta, prema kojoj su čovečanstvo i sve nacije danas u ratnom stanju. Podrazumeva se da ona služi legitimisanju vanrednog stanja sa drastičnim ograničenjima slobode kretanja i apsurdnim izrazima kao što je „policijski čas“, kao i potezima vlasti koji se teško mogu opravdati. Veza između vlasti i rata je, međutim, prisnija i konzistentnija. Činjenica je da vlasti nikako ne mogu trajno bez rata. U svom romanu Tolstoj ratu suprotstavlja mir, u kojem ljudi manje-više slobodno prate svoje želje, svoja osećanja i misli i koji mu se čini kao jedina stvarnost, nasuprot apstrakciji i ratnoj laži, u kojoj kao da sve nastaje iz neumoljive potrebe. Sličnu predstavu vidimo i na fresci u zdanju gradske skupštine u Sijeni, na kojoj Lorenceti prikazuje grad u miru, gde se stanovnici slobodno kreću u skladu sa svojim zanimanjima i zadovoljstvima, dok u prvom planu neke devojke plešu držeći se za ruke… Iako se freska tradicionalno naziva Dobra vladavina (Il buon governo), takvim ili sličnim stanjem, satkanim od malih dnevnih događaja iz zajedničkog života i rukovođenog željama svakoga od nas, zapravo se dugoročno ne može upravljati. Iako može biti podvrgnuto ograničenjima i kontroli svake vrste, takvo stanje po svojoj prirodi teži izbegavanju proračuna, planova i pravila – ili je to makar tajni strah moćnika. To se može izraziti na još jedan način, ako kažemo da je istorija, bez koje je moć gotovo nezamisliva, strogo povezana sa ratom, dok je život u miru po definiciji stanje bez istorije. Nazvavši svoj roman Istorija (La Storia), u kojem je priča o jednostavnim životima ljudi suprotstavljena ratovima i katastrofalnim događajima 20. veka, Elsa Morante je sigurno tako nešto imala na umu.

Upravo zbog toga sile koje žele da vladaju svetom moraju pre ili kasnije pribeći ratu, bez obzira da li je on stvaran ili pažljivo simuliran. A budući da u doba mira čovekov život teži izlasku iz svake istorijske dimenzije, ne iznenađuje to što vlade danas ne prezaju od misli o tome kako rat protiv virusa označava početak nove istorijske epohe, u kojoj ništa neće biti isto kao pre. Mnogi među onima koji ne priznaju da upadaju u zamku ograničenja sloboda, prihvataju takvu situaciju upravo zato što su uvereni, ne bez trunke ponosa, da ulaze – posle skoro 70 godina mirnog života, odnosno života van istorije – u novu eru. Čak i ako, kao što je već očigledno, to bude doba ropstva i žrtvovanja, u kojem će sve što život čini vrednim življenja pretrpeti poniženje i ograničenje, oni se tome dobrovoljno podvrgavaju, jer tvrdoglavo i naivno veruju da će tako pronaći novi smisao života, ni ne sluteći da će izgubiti onaj koji su imali u miru. Moguće je, međutim, da rat protiv virusa, koji se trenutno čini kao idealno oruđe, kojim vlade mnogo lakše usmeravaju događaje prema svojim potrebama nego u pravom ratu, završi, kao i svaki rat, tako što će im se oteti kontroli. I možda tada, ako ne bude kasno, ljudi opet potraže onaj nekontrolisani mir kojeg su se tako nepromišljeno odrekli.

Quodlibet 

Preveo sa italijanskog Nikola Todorović

Peščanik.net