Kapitalizam u krizi: Rješenje ne mora uvijek biti socijalizam

Povezani članci

• Kongres počinje rad, čeka se izjašnjenje o Siriji
• Mursi sazvao parlament, vojska ga upozorava na nezakonitost
• Putin: Raketno testiranje SAD-a je nova prijetnja Rusiji
• Maduro za konzularne odnose s Kolumbijom
• U Minhenu dogovoren prekid vatre u Siriji, rat protiv IDIL-a se nastavlja
• Manifest laburista – hrabar korak

Foto:Getty Images  Margaret Thatcher 1984. godine

Popularno je sumnjati na smisao slobodnog tržišta. Je li to već socijalistički? Ili samo reakcija na one koji već 40 godina tvrde da je tržište lijek za sve? Vrijeme je za korekturu.

Piše: Thomas Fricke– Spiegel.de

Recimo to ovako: ideja ima u sebi nešto originalno. BMW bi se mogao prevesti u društveno vlasništvo.To je rekao Kevin Kühnert, predsjednik mladih njemačkog SPD. Čista provokacija? Može biti.

Pritom izgleda da čovjek u potpunosti leži u trendu. Ne samo u Njemačkoj može se primjetiti da se država sve češće uvodi u igru:

• U Berlinu je popularna ideja da se stambeni koncerni eksproprišu.
• U SAD se promovišu kandidati koji zahtjevaju velike državne programe. Ili oni koji podstiču da država jednostavno dobije novac od emisione banke da bi mogla platiti sve moguće.
• Isto tako u SAD država je povećala minimalne satnice.
• U Velikoj Britaniji je jedan stari socijalista šef laburističke partije.
• U Španiji i Finskoj upravo su progresivne partije slavile izborne uspjehe – za dvije sedmice to bi se moglo desiti i u Australiji, nekada zemlji uzoru gospodarsko liberalnih dogmatičara.
• Čak i gospodarsko liberalne institucije kao Međunarodni monetarni fond ili OECD iznenada zahtjevaju da se jačaju prava radnika. Ili da se bogati oporezuju.

Jesu li svi izgubili razum? Jesu li zaboravili kako je jadno završio socijalizam? Nije vjerovatno. To što se dešava ima uprkos svemu pozitivno u sebi: kao difuzna ali ne tako nerazumna reakcija na krizu jedne epohe koja je započela na ovaj vikend prije tačno 40 godina kada je Margaret Thatcher  postala britanska premijerka – i nekoliko decenija vladalo mišljenje da je tržište lijek za svaki problem čovječanstva. A sve što radi država je zlo. Propast.

 Ono što je Thatcher počela realizovati nakon njenog izbora 1979. radikalni apostoli tržišta su već odavno predlagali – i ubrzo je postalo dogma kompletne gospodarske politike na Zapadu. Pošto se preko ponude i potražnje najbolje može utvrditi kamo pripada novac od tada važi da treba privatizovati sve što je bilo državno: od telefona preko snabdjevanja gasom do željeznice ili (socijalne) stanogradnje.

Ukinuti sve što nije bilo efikasno

Nakon toga se smatralo da je podsticaj za blagostanje smanjenje uticaja sindikata. I smanjenje regulacije. Zato je u Njemačkoj naprimjer  ukinuta majstorska diploma kao izraz prevelike birokratije. Ili je matura skračena na dvanaest godina. I trebalo je zatvoriti sve što nije gospodarski efikasno.

Državna industrijska politika? Samo to ne. Otvoriti granice – za globalizaciju. A svijet finansija? Morao se osloboditi regulacije da bi mogao špekulisati sa devizama i davati kredite – sve za dobrobit čovječanstva, razumije se. Zbog toga su bogati kao navodno jedini pravi stvaraoci rezultata dobili smanjene poreze a to je vodilo većem rastu i dobrostanju za sve. “Trickle down”( mišljenje da bogaćenje više klase doprinosi i blagostanju siromašnih prim.prev.) nazivaju to američki gurui.

Na vrhuncu učenja o ljekovitosti tržišta važilo je kao šik da se razmišlja o bračnom tržištu  koje na kraju funkcioniše samo preko punude i potražnje. A romantika? Romantika je smiješna.

Naravno da nije realizovano sve kao što su to mislioci Thacherove htjeli. Čisto tržišno gospodarstvo još uvijek izgleda drugačije. Ipak dogma o tržištu kao vodeći motiv imala je godinama nevjerovatnu snagu: za sve moguće, od njemačkog zaokreta 1982, preko programa stabilizacije koje je MMF stalno nametao zemljama u krizi – do najnovijih preporuka EU Grčkoj.

Dugo nisu bili tako niski porezi na kapital i za bogate, tako malo carina ili pravila za finansijska tržišta i na tržištu rada. U Njemačkoj je čak crveno – zelena vlada jednom snizila najviše stope poreza.

Kvaka je u tome da to sve nije djelovalo ni upola tako čudesno kako su to gurui obećavali.

Rijetko kada u istoriji bilo je toliko bankarskih i finansijskih kriza kao od osamdesetih godina – do vrhunca mega krize 2007. Nikada nije napravljeno toliko privatnih dugova – upravo zbog nedostajuće regulacije. Jer očigledno da finansijska tržišta ne djeluju tako efikasno.

Ni u kom slučaju Trickle down

Zahvaljujući liberalizaciji finansija banke danas daju u velikom dijelu kredite za nekretnine. To vodi ne samo prezaduženju mnogih vlasnika kuća nego doprinosi tome da su cijene u metropolama kao London otišle tako visoko da tamo jedva da može stanovati običan čovjek.

Rijetko kada su prihodi i imovina bili tako nepravedno razdjeljeni kao od početka nove tržišne dogme – prije svega u SAD i Velikoj Britaniji koje su važile kao uzori za tu dogmu: zbog Trickle down. Rijetko su primaoci niskih dohodaka tako dugo dobijali tako malo od ekonomskog napretka. Upravo i zbog toga što se godinama radilo na tome da se smanji uticaj sindikata i radnici stalno zastrašuju konkurencijom.

Privatizacija nekih državnih službi može oživjeti konkurenciju i podstaći nove ideje. Međutim često je iz toga bila katastrofa kao kod britaanskih željeznica. Ili u sistemu zdravstvene zaštite  gdje je slobodna konkurencija vodila nižem kvalitetu usluga.

Još jedno naličje: Pošto nisu bile rentabilne, svuda na selima su zatvarane pošte ili ambulante. Danas se to uzima kao razlog što tamo ima puno birača iz protesta pošto se ljudi osječaju odbačenim.  Dogma da je država per se (sama po sebi prim.prev.) nesposobna  doprinijela je tomu da se godinama malo investiralo u puteve, željeznicu, škole i univerzitete.

Sve to nije razlog da se kompletno poništi sve ono što je reformisano i napravljeno od osamdesetih godina. Samo izgleda da je poslednji čas da se koriguje makar ono što je dogma u proteklih 40 godina donijela sa greškama u prosuđivanju, katastrofama i ekscesima; i da se izdvoji ono što tržište stvarno može bolje regulisati – i gdje je to bolje, ako se o tome javno i demokratski odluči.

Korektura ekscesa nije isto što i socijalizam

Ako poslodavac koristi suviše slobodna pravila da bi radnika iskoristio kao jeftinu snagu tada je svrsishodno imati kao korekturu minimalnu platu. A ako plate i prilikom ekonomskog napretka ne rastu kako bi trebale legitimno je razmišljati o tome kako se prava radnika mogu opet ojačati – jer inaće i tržište(rada) ne funkcioniše ispravno.

Ako se usluge države ne mogu obezbjediti privatno moraju se stvari javno regulisati. A kada banke kroz liberalizaciju apsurdno često špekulišu sa nekretninama  – i time doprinose problemima sa stambenim prostorom – tada postoje dobri razlozi da se razmišlja o pojačanoj regulaciji ili o višem porezu na dobitke na prodaji zemljišta. Zbog toga se ne mora vršiti eksproprijacija.

Sve to zato nije istovremeno socijalizam, prije je to korektura onoga u šta su nas ubjeđivali sanjari o tržištu: da se navodno cijeli život najbolje reguliše preko ponude i potražnje – i da je dobro ako se sve moguće gospodarski dereguliše a mi se odreknemo svega mogućeg.

Socijalistički kao Ludwig Erhard

Da se u osnovi može i bez socijalizma može se vidjeti i iz toga što je jednom bilo u decenijama nakon Drugog svjetskog rata – prije šoka koji je izazvala Thacher. U to vrijeme Njemačkom nisu vladali komunisti nego je tamo izvjesni Ludwig Erhard bio ministar gospodarstva.

Tada su banke bile strogo kontrolisane, kursevi valuta stabilni, puno više preduzeća u državnom posjedu, najviša stopa poreza iznad 50 %, malo nestabilnih radnih odnosa, poštanski uredi u svakom selu i majstorske diplome kao garancije za dobrog zanatliju – a nije bilo bankarskih kriza niti spirala zaduženosti. Umjesto toga ekonomsko čudo. Bez obzira na sve.

Jasno je da u 21. stoljeću nije moguće sve tako uraditi i nije sve poželjno. Međutim isto tako je apsurdno misliti da je to, što je započelo sa nastupom Margaret Thacher prije 40 godina i što nam je godinama ulijevano u glavu kao prava ekonomija, vječno mjerilo za dobru ili lošu gospodarsku politiku.

Poslednji je čas da se u slučajevima sumnje još jednom ponovo i nedogmatski utvrdi šta država bolje radi – ili bolje dopušta da se radi. I kako se to može organizovati bez nepotrebnog birokratizma.  I ne treba se u Njemačkoj svaki čas prorokovati o prijetećem povratku u socijalizam. Samo grdnjom kapitalizam neće opet privući pristalice.

Preveo: Ešref Zaimbegović