Zašto Dinamo gubi kao Golijat, a ne pobjeđuje kao David?

Povezani članci

• De Rossi ljut na Balotellija: Ne trebaju nam Panini likovi
• Može li Leotar zaustaviti bordo momčad?
• Grande Pjanić: Novi prekrasan gol Malog princa
• Emir Spahić se vraća u Rusiju, postaje igrač Anzhija
• Ibrahimović najbolji igrač francuskog prvenstva
• Bosna i Hercegovina – Argentina: pobjeda, a ne poraz

Potkraj srpnja Mehmed Alispahić je ‘zabunario’ loptu u šesnaesterac pun šeprtljavih Bugara, a Domagoj Vida ju je pospremio u mrežu. U 98. minuti utakmice Dinamo je spasio sezonu, a 25.000 ljudi koji su dotad stvarali mučnu atmosferu na stadionu skočilo je i zaurlalo od veselja – iz ‘modrih’ su redova poslije utakmice stizale izjave o herojstvu, ‘velikom plavom srcu’ i karakteru.

Objektivno gledajući, Dinamo je s puno sreće prošao Ludogorec, prvu prepreku na svom europskom putu. U oba ogleda s Bugarima bio je lošiji suparnik, ali zabio je kad je trebalo, a usto su i ključne sudačke odluke otišle na njegovu stranu. Puno se atributa može upotrijebiti za tu pobjedu, ali ‘zaslužena’ bi teško bila među njima.

Je li onda ono što se jučer dogodilo u Maksimiru, pred stotinu puta manje gledatelja nego što je bilo na Ludogorecu, bila kozmička pravda – manifestacija one stare ‘sve se vraća, sve se plaća’? Možemo i tako gledati na to – izgubiti trofej porazom kod kuće od posljednje plasirane momčadi prvenstva, poslije utakmice u kojoj uputite 38 pokušaja prema golu, sigurno nije ‘normalno’.

Je li zasluženo, o tome bi se već dalo raspravljati – jer ako se gostujuća momčad vratila nakon 2:0 i unatoč svemu što joj nije išlo na ruku (uključujući suđenje i produžavanje produžetka šest minuta…), onda to vjerojatno nije tek puka sreća, nego su i hrabrost i karakter također morali odigrati neku ulogu.

Bilo je to poput priče o Davidu i Golijatu. Tržišna vrijednost četrnaestorice Zadrana koji su istrčali u Zagrebu tek je nešto više od tri milijuna eura, a čak četiri igrača u Dinamovom sastavu pojedinačno vrijede više od toga: Vida, Vrsaljko, Beqiraj i Sammir, ovaj posljednji gotovo dvostruko više. Ukupna vrijednost Dinamove momčadi osam je puta veća od Zadrove, ali to nije ni cijela priča, jer uvjeti u kojima žive i rade gostujući nogometaši posve su bazični (da upotrijebimo najpristojniji mogući opis…), oni svakodnevno brinu egzistencijalne brige i teško da mogu razmišljati samo o nogometu. A ipak su maksimirskom Golijatu našli slabu točku, iskoristili njegovu samouvjerenost i opuštenost te ga srušili. Da simbolika bude potpuna, pobjednički gol pao je u 98. minuti, isto kao i Dinamov protiv Ludogoreca.

A sad pogledajte ovaj podatak: ako usporedite tržišnu vrijednost Dinamovih i PSG-ovih igrača koji su nastupili u posljednjem europskom ogledu tih dviju momčadi, Parižani su pet puta skuplji. Dakle, razlika je puno manja nego ona između Dinama i Zadra, a još je manja u slučaju usporedbe ‘modrih’ s Portom ili kijevskim Dinamom. Ukrajinci su, primjerice, u ovom aspektu manje jači od Dinama nego što je Dinamo jači od Rijeke – koja ga je nabila 3:0. A u Europi se priča o Davidu i Golijatu ponavlja puno češće nego u našoj domaćoj ligi – pogledajte samo BATE Borisov, koji je pobijedio i Lille i Bayern, a isto je kao i Dinamo dominantan u svom prvenstvu (šest uzastopnih naslova) i isto kao ni Dinamo nema prilike u njemu isprobati ‘defenzivni blok’ koji mu treba za Ligu prvaka…

Pa kako onda Dinamo, koji ima dvostruko skuplju momčad od Bjelorusa i dvostruko veći godišnji budžet, nikad nije ni blizu da europskim velikanima napravi ono što je Zadar napravio njemu? Kako to da u susretu s Golijatom nikad ne odigra ulogu Davida?

Možda zato što su za tu ulogu momčadi potrebne određene karakteristike, iste one koje je Zadar pokazao jučer na Maksimiru. Puno se atributa može upotrijebiti za Dinamove nastupe u Ligi prvaka ove sezone, ali hrabrost i karakter teško da bi bili među njima. A vrlo je upitno mogu li izmjene trenera i novčane kazne ispraviti takav nedostatak.

izvor: tportal