Uvod u NBA 2012/13: Zapad

Povezani članci

• City do nogu potukao i ponizio United, Džeko igrao samo 15 minuta
• Miami Heat poveo protiv Netsa 3:1, LeBron James ubacio 49 poena
• Ljajić: Srbija je zemlja i muslimana, Bože pravde nikad neću pjevati
• Top pet razloga za Milanov naslov
• Video: ‘Isprovocirani’ selektor Sušić prije vremena napustio emisiju: Nemam više vremena!
• Afera potresa Sloveniju: ELAN sumnjivo prodan, Prevc ostaje bez skija

 

Zapadna konferencija spremna je za još jedan ludi maraton čiji će se ishod odlučivati tek dvjestotinjak metara prije cilja. Gotovo sve momčadi na Zapadu imaju se pravo nadati plasmanu u doigravanje, no u njega će se uvući samo 8 ekipa. Pas mater, zar ne?

15. New Orleans Hornets

 

Postoje trenuci u kojima vam se sve poklopi, u kojima vam baš sve ide od ruke. Nisu česti i zato u njima treba uživati. New Orleans Hornetsi su definitivno uživali u postsezoni koju smo nekidan stavili iza sebe. Ne samo da su prvim izborom drafta izabrali Anthonya Davisa, mulca za kojeg su svi uvjereni da će postati NBA zvijezda, makar u obrani, nego su pronašli novog vlasnika nakon godinu dana strepnji i straha o napuštanju New Orleansa. Novi vlasnik Tom Benson važna je figura u njuorleanškoj zajednici, a navijači Hornetsa mogu se nadati da će njihov klub pod njegovom vlasničkom kapom ostvariti iste rezultate kao i Saintsi koji su s Bensonom na čelu osvojili Super Bowl prije par sezona.

Problem je što Hornetsi još uvijek nemaju svog Drewa Breesa, superstara koji može prosječnu momčad učiniti neranjivom. Anthony Davis bi to mogao postati kroz dvije ili tri ili četiri sezone, no prije toga će morati proći žrvanj prilagodbe na NBA uvjete. Davis je snažniji nego izgleda, krakat je, može blokirati šuteve i unutar reketa i van njega te bi na papiru mogao igrati i na četvorci i na petici, no odgajati ga za bilo koju ulogu osim one franchise centra nema nikakvog smisla. Nauče li ga osnovama igre leđima, iskoriste li solidan rad nogu i nadograde li ga s par dobrih finti, poboljšaju li solidan horok kojeg je teško blokirati zbog Davisovih bolesno dugačkih ruku Unibrow bi mogao postati ne samo briljantan defanzivac koji razumije kuteve igre, koji se izvrsno rotira i koji pokriva jako puno terena nego i vrstan ofenzivni igrač sposoban poentirati i solidnim šutem s poludistance kojeg je pokazao na koledžu i iz blizine u gužvi. Trener Monty Williams, koji je lani izvukao defanzivni maksimum iz limitirane i ozlijeđene momčadi, trebao bi ga čim prije gurnuti u sredinu, staviti mladog Ryana Andersona na četvorku i Robina Lopeza i njegovu lavlju grivu gurnuti na klupu gdje im je i mjesto.

Davis i Anderson trebali bi ostati članovi New Orleansa kroz sljedeće četiri sezone i zato je jako bitno da čim prije razviju kemiju. Na papiru si savršeno komplimentiraju – Davis kao klasični centar koji dugim rukama i okretnošću nadoknađuje ispodprosječnu visinu, Anderson koji vas visinom i preciznim šutem iz vana tjera da zaboravite na limitirane fizikalije. Ryan nije samo snajperist koji će širiti teren za svog centra i za ulaske bekova i krila nego je i iznimno spretan skakač koji pravilno procjenjuje kada treba uletjeti u reket i pokupiti loptu. Jest da Anderson i Davis izgledaju kao dvije krakate bogomoljke sa svojim dugim rukama i mršavim tijelima i gustim obrvama i blesavim bradicama, no  ovaj dvojac je odlična baza za budućnost Hornetsa.

Naravno, od šampionskih aspiracija kroz tri – četiri sezone neće biti ništa ukoliko Eric Gordon ne zaigra na All – Star razini. Ako uopće zaigra. Gordon je prije dvije sezone izgledao kao igrač koji može sve, kao vrlo dobar šuter koji agresivno napada obruč, zabija se u reket, dijeli lopte, pogađa slobodna, igra kvalitetnu obranu, sve sve sve. Problemi s ozljedama spriječili su ga da uđe u All – Star utakmicu i lako bi mogli pokopati njegovu mladu karijeru. Gordon još uvijek nije odigrao punu NBA sezonu, a neće je odigrati ni ove godine. Hornetsi se potajno nadaju hvatanju osmog mjesta Zapada, što je realistično koliko i moja dječačka nada da jednog dana izumim vremenski stroj, vratim se u prošlost i zbarim Natalie Wood. S obzirom da se Gordon još uvijek nije oporavio od ozljede koljena, s obzirom da je aut do daljnjega jer oporavak ne napreduje po planu, s obzirom da bi Hornetsima pasala još jedna slaba sezone najpametnije bi bilo Gordona staviti na led, dati mu dovoljno vremena da se odmori i uključiti ga u ekipu krajem sezone da razvije kakvu – takvu kemiju sa svojim suigračima. On, Davis i Anderson zajedno s još jednim visokim pickom i jednim slobodnim igračem kojeg će moći potpisati nagodinu kada prosječnim igračima isteknu ugovori mogli bi činiti bazu šampionske momčadi.

Ostatak ekipe iskoristit će ovu sezonu kao audicijsku. Samo je ovaj trojac siguran za budućnost, ostali igrači su spremni za otpis. To uključuje i Al – Farouq Aminua kojemu ističe ugovor i koji se mora nametnuti kao vrsni stoper na krilu. Aminu je brz i okretan i razumije obranu jedan na jedan. Njegov problem je što je u napadu koristan kao televizor na kongresu slijepih. Aminu bi se mogao razviti u solidnog slashera zahvaljujući impresivnoj građi i solidnoj brzini, no napredak će morati doći već ove godine ukoliko želi ostati u New Orleansu. Sličnu audiciju prolazit će i već spomenuti Robin Lopet koji ima visinu za NBA centra ali mu je igra dosta šuplja i Grievis Vasquez koji bi želio ostati na poziciji startera. Vasquez je jeftin, kvalitetan plej sa solidnim razumijevanjem košarkaške igre, pravi razigravač koji možda nema sjajan dribling i koji ne može na svoju ruku stvoriti višak za suigrače ali koji ih zna dovesti do mjesta na terenu s kojeg najlakše šutiraju. Hornetsi definitivno računaju na mladog Venecuelanca u budućnosti, samo je pitanje hoće li ga gurnuti na klupu ili će ostati starter.

Čovjek koji bi mu ove sezone mogao oteti mjesto zove se Austin Rivers. Sin Doca Riversa je klasični combo bek kojem ipak nešto bolje ide zabijanje nego razigravanje, zbog čega bi trebao biti osuđen na klupu sve dok je Eric Gordon u momčadi. Još uvijek mi nije jasno zašto su Hornetsi draftali baš njega u dubokom draftu kada na istoj poziciji igra najbolji igrač njihove momčadi no čini se da su vidjeli nešto više od mene. Iskreno, Rivers me nije pretjerano impersionirao svojim igrama za Duke te mi je često djelovao kao klasni koledž igrač koji u NBA-u nikada neće biti ništa više od čovjeka za zaokruživanje rotacije, no lako je moguće da se varam i da će se Rivers razviti u zvijezdu. Nešto slično ne možemo očekivati od rookieja Dariusa Millera koji nije bio zvijezda ni na koledžu, ali ono što možemo očekivati je da se njegova solidna all – around igra lijepo preslika na NBA razinu. Rivers, Miller i mladi Xavier Henry koji nikako da dobije šansu pokazati što zna trebali bi činiti bazu solidne klupe New Orleansa. Solidne za par godina doduše, jako tanke ove sezone.

Ta tanka klupa je ono što će pokopati Hornetse kroz sezonu. Rivers, Miller, Henry i bekap plej Brian Roberts su redom neiskusni igračima, o limitiranom Robinu Lopezu smo već sve rekli, Hakeem Warrick je i dalje prosjačka verzija Tyrusa Thomasa i letjet će iz momčadi čim mu ugovor istekne, Roger Mason Jr. je s razlogom proveo dobar dio svoje karijere u D-Leagueu, dok je jedina prava faca borbeni Jason Smith koji ne samo da će se potući pod koševima nego će vam dati nekoliko krasnih pick and pop akcija u svakoj utakmici.

Tanka klupa, neuigranost, neiskustvo i ozljede pokopat će i ovu sezonu Hornetsa, no ništa zato. Talent je tu i treba ga razvijati u novonastalom okružju stabilnosti. Budućnost je svijetla, vrijeme Hornetsa tek dolazi.

14. Phoenix Suns

 

Teško je ostati bez identiteta, naročito kada provedete dobar dio života gradeći ga. Pretvarate se, eto, da ste pošten pop, dušebrižnik naroda, vodite mise, skupljate donacije za popravak zvonika, odrađujete bolesnička pomazanja iako vam se gade stari ljudi, hvalite kolače nadobudnih domaćica iako ne valjaju kurca i sav taj vaš posao, vaš identitet poštenog svećenika padne u vodu nakon što se otkrije da susjedu gastarbajteru karate ženu. Šta se može.

Phoenix Sunsi ostali su bez identiteta tijekom predsezone kada su odlučili pokloniti posljednju šansu živućoj legendi Steveu Nashu da osvoji svoj prvi prsten u dresu Lakersa. Steve Nash je tijekom proteklih 7 sezona personificirao Phoenix. Stevan nije bio samo najveća zvijezda Sunsa, on je bio sistem, on je bio igrač koji je određivao izgled momčadi koja se prilagodila njegovom run ‘n’ gun, „ubijaj u napadu – ko jebe obranu“ stilu. Phoenix je izgradio identitet kvalitetne i užasno zabavne momčadi koji je polako kopnio zahvaljujući grozomornim potezima front officea koji se polako rješavao igrača poput Joea Johnsona, Shawna Mariona i Amarea Stoudemirea, birajući uvijek jeftiniju opciju, ostavljajući samo jadnog Nasha da igra sa skupinom solidnih, ali ne pretjerano kvalitetnih igrača. Nashevi Sunsi sada su mrtvi i ova momčad treba pronaći novi identitet ukoliko se misli takmičiti na prekrcanom Zapadu. Ova sezona pomoći će im u traženju, ali teško da će okončati potragu.

Problem je što nitko u Phoenixu ne želi ni spomenuti rebuilding. Njihov vlasnik Robert Sarver pokazao je da više voli brojiti pare nego sarmu kusati zbog čega su Sunsi uložili pare u zvučna imena koja će navijačima zamazati oči i natjerati ih da kupe godišnje karte i par dresova. Sunsi imaju roster sastavljen od solidnih profi igrača koje ne možemo nazvati zvjezdama i mladih, nedokazanih i/ili suludih igrača koji mogu voditi ekipu od pobjede do poraza i natrag u samo nekoliko dana.

Umjesto da krenu u rebuilding spičkali su novce na Luisa Scolu, sjajnog i ultra – potcijenjenog veterana koji bi mogao pomoći šampionskoj momčadi* ali koji će na dno Zapada osuđenim Sunsima samo oteti prostor pod salary capom, i Michaela Beasleya, negdašnji drugi pick drafta čiju su karijeru zasjenili problemi s lakim drogama, stavom i općim nerazumijevanjem košarke kao timske igre. Okej, nije strašno, ugovori im ističu za dvije sezone i lako je moguće da se Sarver odrekne obojice, naročito Beasleya čije konstantno pričanje sa samim sobom za vrijeme utakmica i uzimanje retardiranih šuteva s poludistance izluđuje i suigrače i trenere, ali nije mi jasno zašto su ih uopće Sunsi uzimali osim da prodaju par karata više. Ne bi li bilo bolje da su njihova startna mjesta povjerili mladim i nedokazanim igračima kako bi otkrili mogu li na njih računati u budućnosti i istovremeno osigurali posljednje mjesto na Zapadu i visok pick na draftu? Pah.

*Kad ne bi bio stalno ozlijeđen, jel.

 Dovođenjem Scole i Beasleya Phoenix je složio solidnu startnu rotaciju koja bi se mogla boriti za osmo mjesto Zapada kada bi ostala zdrava, a ostatak konkurencije posrnuo pod teretom ozljeda. Marcin Gortat se razvio u odličnog pick ‘n’ roll igrača koji kvalitetno štiti reket, Jared Dudley je klasični glue – guy koji drži momčad na okupu odrađivanjem prljavog posla i u napadu i u obrani dok će Goran Dragić konačno dobiti šansu odigrati punu sezonu kao starter i konačno pokazati koliko vrijedi. Dragić je tijekom svoje karijere bio užasno nekonzistentan, no lani je zablistao nakon ozljede Lowrya u Rocketsima pa se Sunsi nadaju da će dio forme prenijeti i u ovu sezonu.

Sklonost ozljedama pojedinih igrača, šupljoglava igra drugih, tanka klupa i ispodprosječna obrana na kraju će pokopati Sunse. Već su ostali bez Channinga Fryea koji je tricama širio teren. Frye će vjerojatno propustiti čitavu sezonu zbog problema sa srcem a njegovu ulogu pokušat će odraditi mladi Markieff Morriss koji može pogoditi s poludistance ali kojeg bi bilo bolje nastaviti razvijati kao post – up igrača. Dolaskom Gorana Dragića i potpisom precijenjenog Sebastiana Telfaira minute će izgubiti talentirani rookie Kendall Marshall koji bi kroz par godina mogao za Sunse raditi ono što Rondo radi za Kelte, samo što izgleda neće dobiti šansu. Wesley Johnson bi trebao biti udarna igra s klupe, samo što to neće biti – u par mršavih sezona u Wolvesima nije pokazao ni milimetar napretka, ni mentalnog ni fizičkog ni statističkog. Shannon Brown će nastaviti igrati igru koja izgleda spektakularno kada gledate hajlajtse ali koja tijekom utakmice više šteti nego koristi ekipi, a lako je moguće da čovjek dobije minutažu kao starter što me tjera da škrgućem zubima i mašem stisnutom šakom od bijesa.

Enivej, Sunsi nisu dobra momčad. Sunsi nemaju identitet, nemaju superstara, nemaju brutalno loš roster da završe na dnu i dobiju top pet pick (jer čak i pretposljednje mjesto Zapda može i mora biti bolje od posljednja tri ili četiri Istoka) i nemaju jasnu vizuru budućnosti. Osim prodavanja ulaznica kroz osrednjost.

13. Sacramento Kings

Sacramento Kingsi su nam lani priredili krasnu malu predstavu koja je još jednom dokazala kako talent ne vrijedi apsolutno ništa ukoliko pojedinci nisu sposobni igrati košarku unutar određenog sistema ili filozofije igre, a ove sezone su nam spremili reprizu. Momčad puna crnih rupa, beskrajno talentiranih sebičnjaka i neiskusnih me – first igrača suočena s neizvjesnom budućnosti u Sacramentu iz kojeg bi osiromašena braća Maloof tako žarko željela uteći lako bi mogla potonuti do dna Zapada. Po tko zna koji put u zadnjih pet godina.

Kingsi možda neće biti dobra ekipa, al’ bit će ih jako zabavno gledati. Njihova mladost, sebičnost, divlja igra u napadu, šlampavost u obrani i konstantno svađanje sa sucima kombinirano s nevjerojatnim individualnim talentom trebala bi fascinirati navijače. DeMarcus Cousins, njihov najbolji igrač i jedan od najvećih potencijala lige, savršeno utjelovljuje sve što Kingse čini Kingsima. Cousins je izbrušena low – post zvijer koju je izuzetno teško zaustaviti kada primi loptu na niskom bloku zbog kombinacije snage, okretnosti i brzine i jedini razlog zašto ne dominira reketom i upisuje 22 – 13 prosjeke je njegov osobni kretenizam. Ispričavam se, znam da nije politički korektno i da bi trebali naći bolju riječ za to, ali ja je ne znam. Eto. Mislim, čovjek ubija svaki put kad se nađe blizu, ali i dalje preferira svoj solidni ali ne i sjajni šut s poludistance koji bi mu prije svega trebao služiti kao backup oružje a ne kao glavni dio arsenala. Jedan je od najboljih skakača lige, pogotovo u napadu, ali nekad mu se jednostavno neda. Cousins kao da pati od bipolarnog poremećaja pa čas izgleda kao da ga boli kurac i za momčad i za košarku i za sve u svemiru da bi već u drugom trenu ulijetao sucima u lice, svađao se s protivnicima, psovao trenera i mlatio sve pred sobom. Tip je franchise centar kojeg od apsolutne dominacije i Hall of Fame karijere dijeli pomirenje sa samim sobom i prihvaćanje kolektiva kao jedinog mogućeg okruženja za građenje individualnog uspjeha.

Njihov drugi najtalentiraniji igrač, svestrani Tyreke Evans, ne pati od takvih problema ali ne posjeduje ni takav talent. Evansov najveći problem je što nije pokazao nikakve znakove napretka u odnosu na svoju rookie sezonu, pri čemu je razvio ogromne zdrastvene probleme sa stopalima koji bi mu mogli skratiti karijeru. Kada je zdrav Evans fascinira jako lijepom kombinacijom šuterske i slasherske igre, solidnim driblingom i snagom koja mu omogućava da finišira u gužvi, no isto tako jasno pokazuje sve svoje probleme koji uključuju neinspiriranu igru u obrani i nesposobnost igranja bez lopte u napadu zbog čega mnogi dovode u pitanje njegovu košarkašku inteligenciju. Tyreke je osuđen da ostane košarkaški poluproizvod, neizbrušeni dijamant, košarkaš koji igra u nizovima, bez konstante zbog čega je njegov učinak na momčad na kraju istovjetan Cousinsovom, iako su im metode različite.

Šteta, jer kada bi Kingsi i njihov novopečeni trener Keith Smart* odgojili Cousinsa i Evansa u igrače Sacramento bi imao sjajnu bazu za sastavljanje vraški dobre playoff momčadi, naročito kada uzmemo u obzir da na rosteru imaju još dva mlada potencijala. Isiah Thomas zapravo i nije potencijal nego punokrvni combo bek koji je zabljesnuo u svojoj rookie godini izrađivanjem šuteva za sebe i za suigrače te se nametnuo kao stalni član rotacije, igrač kojeg je jednostavno gušt gledati kada dobije priliku. Sumnjam da će se Thomas Robinson, njihov prvi pick ovogodišnjeg drafta, nametnuti odmah u prvoj sezoni zato što ni na koledžu nije briljirao u napadačkoj igri, ali sjajan skakački učinak i sposobnost kontrole lopte u driblingu čine ga opako dobrim potencijalom za budućnost.

*Smart je dobio šansu nakon što su Kingsi odjebali umišljenog Westphala i napravili su dobar potez. Smart je malo popustio uzde, dao više kreativnosti mulcima i dopustio im da igraju run’n’gun koji na kraju nije bio efikasan, ali je bar bio donekle zabavan za gledanje.

Robinson će sezonu započeti na klupi prepuštajući startno mjesto ispoliranom i korisnom Jasonu Thompsonu koji bi lako mogao biti treća najbolja opcija u napadu za Kingse kada ga ne bi koristili za prljave poslove. Petorku će po svemu sudeći zaokruživati James Johnson koji je pristigao iz Toronta i koji nema što raditi kao starter u ozbiljnoj momčadi, no Kingsi su ostali fascinirani njegovim tjelesnim predispozicijama pa su ga gurnuli na poziciju startera računajući da je, ovako neiskusan i neispoliran, ionako bolji od ostarjelog Francisca Garcie, precijenjenog Johna Salmonsa i istrošenog Travisa Outlawa*.

*Koliko love Kingsi troše na tri stara igrača koje niti jedan navijač Kingsa ne želi vidjeti na parketu?  17 milijuna dolara. I tako još dvije sezone. Kad si glup onda si glup.

Klupa nije duboka iako na njoj sjede borbeni centar Chuck Hayes, nekonzistentni šuter Marcus Thornton koji može zabiti 2 ili 22 koša ovisno o večeri i super-brzi plej Aaron Brooks koji je završio svoju kinesku epizodu. Mogli bi još spomenuti Jimmera Freddettea, no čemu spominjati igrača koji nije prenio svoje tricaške sposobnosti sa faksa u NBA i koji vjerojatno igra najgoru obranu lige? Čemu uopće spominjati klupu kada je startna rotacija dovoljno neizbalansirana i nezrela da Sacramento izbaci iz utrke za doigravanje. Čemu uopće spominjati igrače kada je atmosfera u klubu toliko zatrovana, toliko puna straha od prodaje kluba i od preseljenja da se u njemu uopće ne da raditi? Čemu uopće spominjati Kingse? Dragi su mi, al bojim se da i ovaj put ostaju na dnu.

12. Houston Rockets*

*Ovaj dio teksta napisan je prije prve utakmice Rocketsa.

Sjedim, grizem nokte i mislim. I nikako ne mogu odlučiti koga da stavim na dvanaesto mjesto Zapada. Svih petnaest ekipa ima šansu uću u playoff, no iskreno sumnjam da će Hornetsima, Kingsima i Sunsima to poći za rukom osim ako, ne znam, potres sravni Los Angeles sa zemljom, Salt Lake City nestane u požaru seksualne revolucije među mormonima a Texas napadnu vanzemaljci. No sljedećih 12 momčadi s pravom se imaju nadati plasmanu u playoff. Jedini razlog zašto Rocketse guram na dvanaesto mjesto konferencije je njihovo igračko i trenersko neiskustvo.

Neiskustvo automatski znači mladost, a mladost automatski znači budućnost. Rocketsi su sastavili ekipu u kojoj niti jedan starter nema preko 26 godina* zbog čega se imaju pravo nadati da će za dvije ili tri sezone razviti ekipu koja bi mogla postati konkurent za naslov. Taj plan doduše ima dva problema:

a) mladići Rocketsa su poprilično skupi a samo jedan od njih ima dovoljno talenta da se razvije u superstara

b) GM Daryl Morey se pokazao kao jedan od najnestrpljivijih menadžera lige koji se poprilično lako odriče talenta (u nadi da će se dokopati franchise playera) zbog čega se mladost Rocketsa ne razvija na pravi način.

*Četvorica su ispod 24.

Morey bi lako mogao povući još koji potez do kraja sezone pošto na rosteru ima hrpetinu mladića izabranih sredinom prve runde, a njegovoj momčadi pothitno treba veteran ili dva da je stabiliziraju i pomognu momcima da se razvijaju.

Okej, nije da Jamesu Hardenu treba netko da mu pokaže kako igrati, naučio je dovoljno u Thunderu. Robusni bradonja žrtvovao je minute i brojke i slavu ulazeći s klupe u dresu Oklahome, ali nije želio žrtvovati milijune koje mu vlasnici Thundera nisu željeli isplatiti. Westbrook, Durant i Ibaka su pretalentirani i preuigrani da ne bi osvojili naslov u sljedećih pet godina ili se bar tako čini, no bez Hardena to će im puno teže poći za rukom. Đejms možda neće tako brzo imati priliku osvojiti naslov s Rocketsima, ali dobio je novac, dobio je poštovanje i dobio je svoju momčad, ekipu u kojoj će biti igrač broj jedan, nositelj momčadi, as, faca, čunka. Pitanje je može li Harden izdržati takav pritisak kakvog nije osjećao u Oklahomi. Nije upitno može li to napraviti igrački. Njegovi metodični ulazi koji podsjećaju na Brandona Roya i Paula Piercea, njegova snaga u kontaktu, jako dobar vanjski šut, pregled igre i solidna obrana čine ga kompletnim košarkašom kojeg bi već ove sezone mogli vidjeti na All Star utakmici i početi ga spominjati među 10 – 15 najboljih igrača lige.

Je li to dovoljno za ozbiljan plasman Rocketsa? Naravno da nije. Ukoliko žele nastaviti Jeremy Lin će morati pokazati da nije košarkaška verzija The Conellsa, da nije one-hit wonder koji je plesao jedno ljeto i ispario kao rosa na suncu. Nakon impresivnog lanjskog starta Lin je pokazao ogromne probleme u organiziranju napada, naročito kada su ga protivnici gurali u lijevu stranu, no bilo bi ga glupo otpisati kao napuhanu medijsku tvorevinu dok ne dobije priliku u Houstonu. Transformiraju li se Rocketsi iz sporog half-court napada u brzu tranzicijsku momčad, što bi s obzirom na igrače i mogli i morali, Linov bi se ugovor Rocketsima mogao debelo isplatiti, pri čemu ne mislim samo na prodaju dresova u Aziji.

Lin, naravno, nije jedini igrač koji je potpisao ogroman ugovor s Rocketsima tijekom ljeta. Drugi čovjek zove se Omer Asik koji će dobiti 8 milijuna dolara za svoje igre u ovoj sezoni unatoč tome što do sada nema hrpu starterskog iskustva. Asik izgleda kao da je upravo ispao iz napušene verzije Muppet Showa, visok, zbunjen i kuštrav. Iskreno, ne znam hoće li Asik opravdati svoj ugovor. Ne znam može li igrati 35 minuta po utakmici. Ali jednu stvar ću vam reći – kada sam čuo da odlazi iz Bullsa presjeklo me. Pogodilo me skroz. Naime, Omer Asik je zvijer u obrani. Ne samo da je visok, ne samo da je brz i okretan, ne samo da blokira šuteve nego je i iznimno inteligentan obrambeni igrač koji pokriva puno prostora, odlično se postavlja, puni reket i brani pikenrol. Ne samo da je prošao tradicionalnu europsku obrambenu školu nego je proveo dvije sezone pod Thibodeauom koji mu je usadio ogromno obrambeno znanje. Asik je preplaćen sudeći po onome što je radio u Chicagu, dao bi se okladiti da će usrati utakmicu ili dvije lošom igrom u napadu u kojoj ga ogromne ruke sprječavaju da hvata lopte i završava u gužvi, ali nimalo me ne bi začudilo kada bi se razvio u novu verziju Tysona Chandlera, a takvog igrača se isplati platiti.

Ostatak startne rotacije zaokružit će Chandler Parsons, ekplozivno krilo koje može završavati u tranziciji i all-around četvorka Marcus Morris koji će odrađivati klasičnu ulogu ljepila u momčadi pošto se do sad predstavio kao igrač koji sve radi dobro ali ni u čem nije spektakularan.

Inteligentni Pattrick Paterrson mogao bi i morao bi odrađivati ulogu šestog čovjeka nakon što se oporavi od lagane ozljede kvadricepsa koja ga je spriječila da se takmiči za startnu poziciju, a ruku će mu dati iskusni Carlos Delfino kojem je namijenjena uloga swingmana i Toney Douglas, combo bek koji će pokušati igrati nešto konzistentnije nego u New Yorku. Ostatak klupe rade redom neiskusni igrači koji bi se mogli razviti u startere, no iluzorno je očekivati da će ih Daryl Morey, čovjek koji voli šoping više od Carrie Bradshaw, sve zadržati na okupu. Ima tu talenta, da se razumijemo, ima ga dosta, ali Rocketsima trebaju veterani. Donatas Motiejunas mogao bi se razviti u novog Andreu Bargnanija, Royce White bi mogao postati prosjačka verzija Charlesa Barkleya* kada bi savladao svoje psihičke probleme, Cole Aldrich bi mogao postati jako dobar postavljač blokova, Daequan Cook bi mogao postati vrhunski snajperist kada bi postao konzistentan, dok bi se Terrence Jones mogao razviti u polivalentno krilo koje može igrati na tri različite pozicije kada bi ga bilo briga. Šanse da svi ovi igrači ostanu u Rocketsima do kraja sezone? 0,7 posto. Šanse da Rocketsi s ovako mladom ekipom uđu u playoff? 17,7 posto? Šanse da Rocketsi zaigraju super-uzbudljivu košarku i izgrade jezgru koja će ih kroz dvije sezone odvesti do doigravanja? Sto mamojebenih posto. Sto!

*Rekao sam prosjačka, okej, šta odma skačete?! Royce ima taman fini omjer brzine, nekontroliranosti i masti da mrvicu podsjeti na Čarlza.

11. Portland Trail Blazers

Rose Garden se konačno oprostio od abortirane šampionske ekipe. Ozljede Brandona Roya i Grega Odena uništili su momčad koja se trebala boriti za titulu šampiona Zapada s Oklahomom, mitske momčadi koja nikada nije ostvarila svoj potencijal iz nekošarkaških razloga. Blazersi su tako postali druga nikad realizirana velika momčad nultih, usmrćena hicem iz puške iza staje zajedno s onom krasnom i ludom ekipom Pacersa koja je ucmekana nakon tučnjeve u Detroitu. Blazersi su posljednje dvije sezone pokušavali ostati relevantni, ulazili su u playoff i hrabro se borili, no talenta jednostavno nije bilo. Lani su igrači jednostavno izgubili vjeru u trenera Natea McMillana i njegov metodičan pristup igri, digli su ruke i predali se. Tijekom predsezone prošli su kroz veliko čišćenje koje bi ih trebalo barem malkice uljepšati za budućnost.

Teško je reći tko će biti njihov najbolji igrač u toj svijetloj budućnosti. LaMarcus Aldridge je car koji je krasnoj igri s poludistance kroz zadnje dvije sezone pridodao nekoliko krasnih post up poteza te je odlučio igrati bliže košu, udarati protivnike pod obručima i izlaziti iz klinčeva pun modrica, no koliko god mi bio drag ne mogu ga strpati među elitu, među igrače koji sami mogu prosječnu momčad odvući u playoff. Aldridgeu uostalom nikako neće odgovarati brza tranzicijska igra novog trenera Terrya Stottsa koji je napadačku filozofiju preuzeo od mentora Georgea Karla. Nefiltriranu i nepročišćenu, divlju kakva je oduvijek bila.

Aldridge možda neće profitirati u ovom sustavu unatoč tome što bi mu brojke lako mogle krenuti nagore zbog povećanog broja napada, no znam tko hoće. Znate i vi. Jedini čovjek koji može oteti titulu rookieja godine Unibrowu. Jep, to je on, to je taj čovjek, to je Damian Lillard. Novopečeni plej Blazersa nema brzinu i pregled igre koji bi ga učinili elitom, ali zna igrati tranzicijsku košarku i ubojit je u pikenrolanju na nepostavljenu igru. Lillardov problem je što nekad zna igrati zericu van kontrole i mučiti se s visokim i snažnim bekovima, ali momak je basketar od glave do pete i trebao bi zajedno s Aldridgeom činiti jezgru Blazersa za budućnost. I Batumom. Ne smijemo zaboraviti Batuma.

Mladi Francuz je spreman za iskorak. Nicolas Batum je vrstan defanzivac koji ima problema s određenim tipom igrača (Deng, LeBron i bratija) ali koji može u obrani pokrivati tri pozicije, krasti lopte, blokirati i istrčavati kontre. Njegov poboljšani šut za tri i solidni, ali ne i spektakularni ulaz i igra bez lopte čine ga izuzetno korisnim egzekutorom u sustavima u koji ne zahtijevaju od njega da bude primarni strijelac, što je, vidi čuda, slučaj s Blazersima.

Dakle i stoga, stoga i dakle, enivej i tome slično, Portland ima zdravu i mladu jezgru na kojoj može graditi budućnost ali nema igrača broj jedan, nema nositelja franšize koji vam je uglavnom potreban da osvojite naslov. Taj su problem pokušali riješiti sastavljanjem ansambl momčadi*, no Pacersi su potpisali Roya Hibberta za ogromnu lovu, i naizgled spasili Blazerse krivog poteza. Problem je što Portland neće imati prostora pod salary capom sve do 2015. godine, a nije baš da imaju momčad koja može jurišati na naslov.

*Ansambl momčadi su ionako osvojili jedan jedini naslov u povijesti, govorim naravno o Pistonsima iz nula četvrte. Mogli bi me eventualno nagovoriti na Bulletse iz seanosme koji su imali 6 igrača u dvoznamenkastim poenima samo što je Elvin Hayes definitivno bio najbolji igrač te momčadi koji je upisivao 20-13 u prosjeku i možda na SuperSonicse iz seansdevete koji su imali 7 igrača u dvoznamenkastim poenima da nisu imali DJ-a i Gusa Williamsa u backcourtu. Al mogli bi me nagovoriti na te tri ekipe i to je sve. Dakle 65 finala, 3 ansambl ekipe. Nije baš neki prosjek, jel. Želite li naslov nabavite alfa mužjaka is all I’m sayin.

Što znači kako će morati pronaći pojačanja iznutra. Iskusnim veteranima poput stabilnog (ali preplaćenog) Wesleya Mathewsa, svestranog (ali za centra preniskog) JJ Hicksona, preciznog (ali presporog) Sašu Pavlovića i (ništa dobro ne mogu o njemu napisat jer mi nije jasno zašto je još u ligi) Jareda Jeffriesa priključili su hrpetinu mladih igrača poput Nolana Smitha, Elliota Williamsa, Lukea Babbita i (potencijalno dobrih) Willa Bartona i Meyersa Leonarda među kojima će morati pronaći dva igrača za rotaciju planiraju li nagodinu jurišati prema doigravanju.

Blazersi su tu gdje jesu, tri ili četiri sezone udaljeni od pravog i poštenog rebuildinga kojeg su ove sezone željeli i uspjeli izbjeći. Možda iz šešoara izvuku nekakav ludi draft pick, možda ih spasi nekakav ludi trejd, možda me Aldridge i Lillard demantiraju i pretvore se iz jako dobrih igrača u super-zvijezde. Moguće je, ali nije vjerojatno. Ipak su ovu Portland Trail Baksuzi.

10. Minnesota Timberwolves

Pa da odmah raščistimo s tim, mi smo Hihotići u bojama sv… Oprostite, malo sam se zanio. Dakle, da odma raščistimo s tim, Timberwolvese ne mogu staviti u playoff samo zato što će Ricky i Kevin propustiti više od mjesec i pol dana sezone i pitanje je u kakvoj će formi biti jednom kada se vrate. Zdravi Rubio i zdravi Love garantirali bi Wolvesima, koji su se iz kupusaste momčadi u kojoj je 10 mjesta odlazilo na krila i plejeve posložili u punokrvnu NBA ekipu s glavom i repom i kvalitetnim omjerom veterana i klinčadije, ulazak u doigravanje i vrlo vjerojatno mjesto među prvih šest na Zapadu pa je prava šteta što su obojica aut na početku sezone.

Kevin Love je, očekivano*, izrastao u jednog od ponajboljih igrača lige, u double-double mašinu koja pogađa iz blizine, koja šutira i za tri i s poludistance, koja kupi ogroman broj skokova koristeći pametno postavljanje i golemu guzičetinu (Je je, smršavio se, sad čak i može odigrat tranziciju al dupe je i dalje tu. Ne, ne gledam mu pozadinu jer sam gej pametnjakoviću. Not that there’s anything wrong with that) i kojoj je nedostajao samo pravi partner koji bi s njim vrtio high screen na trici i kojeg je pronašao u kosatoj tinejdžerskoj zvijezdi iz Španjolske.

*Predvidio u analizi drafta. Mucho ponosan na predviđanje, pogotovo nakon što me nekoliko ljudi zbog toga popljuvalo. Baš sam sitna duša.

 Ricky Rubio se predstavio narodu kao vrhunski razigravač i u tranziciji i u punom napadu, kao igrač kojeg je ubijao europski stil igre, suženi teren i nesposobnost igrača da trče zajedno s njim i zabijaju lagane poene na nepostavljenu obranu, kao igrač stvoren za brzu i fizičku NBA igru. Istina, Rubiov šut je, hrmh, blago rečeno nepouzdan, njegovi ulazi su klimavi poput pijane manekenke na tridesetcentimetarskim štiklama, ali jebote, momak zna razigravati momčad. Rubio se osim toga istakao kao jako dobar obrambeni igrač kojeg brze ruke izvlače čak i kad izgubi korak i nedostajat će Timberwolvesima na otvaranju sezone više nego meni nedostaje KinderLada i onaj Ledov krem sladoled iz osamdesetih koji se prodavao u smeđem omotu.

Jebena šteta za Wolvese koji stvarno imaju ekipu koja može konkurirati ne samo za ulazak u playoff nego i za ozbiljne stvari na Zapadu. Brandon Roy je faktor x zbog svojih koljena i godine provedene u penziji, ali je i dalje Brandon Roy, uz Kobea Bryanta i Paula Piercea najsvestraniji strijelac lige kroz proteklih 6 godina*. Luke Ridnour je klasični combo bek koji može razigrati i zabiti i koji lako ulazi među pet najboljih backup plejeva lige, dok je Jose Juan Barrea motorin koji tempom mijenja izgled utakmice i prisiljava protivničke trenere da povlače poteze koje inače nikada ne bi povukli. Andrej Kiriljenko se preporodio u Rusiji te je izgledao zvjerski dobro na Olimpijadi, Derrick Williams je talent koji bi se trebao nastaviti razvijati ove sezone, Greg Stiemsma je solidan defanzivac kakvog uvijek trebate na centru, Nikola Peković je totalni car od igrača čija bi mu masa i okretnost u reketu mogle donijeti titulu igrača koji je najviše napredovao, Martell Webster je klasični joker koji može zabiti 35 poena kada ga krene iz daljine, Chase Budinger je zanimljiv mladi igrač koji je imao nekoliko dobrih utakmica u Rocketsima, a ne možete otpisati čak ni grijače klupe poput Alexeia Shveda, Malcolma Leeja i Dantea Cunninghama.

*Kažem najsvestraniji, ne i najbolji.

Bilo bi krasno kada bi se Love i Rubio vratili u punom sjaju i stali uništavati protivnike. Bilo bi krasno kada bi ova ekipa ušla u playoff i skinula skalp nekom od favorita. Trenutno nema ekipe na Zapadu koja mi je zanimljivija i draža. Navijam za njih. Znam da mogu. Ali ozljede… teško je protiv ozljeda.

09. Dallas Mavericks

 

Počeo sam se smijati dok sam upisivao ime Dallas Mavericksa na deveto mjesto Zapada. „Frančeski, budalo jedna, pa ti stvarno nisi normalan. Priznaj da samo želiš ljudima dići tlak“, mrmljao sam si u bradu blesavo se kreveljeći. I ima u tome zericu istine, svakako da bi lako mogao gurnuti Mavse u playoff pokraj Golden Statea i Utaha, ali neću. Boli me briga. Ionako momčadi od dvanaestog do sedmog mjesta imaju šanse ući u doigravanje tako da je ovo rangiranje poprilično besmisleno, ali isto tako moram priznati da nimalo ne vjerujem u ovu ekipu Mavsa.

Za početak Nowitzki je ozlijeđen. Ozbiljno ozlijeđen. Nije da ga je napala ona njegova luda bivša niti ga je porezao brico dok je šišao svoju bujnu grivu, čovjek je ozlijedio koljeno, a koljena su djeco ozbiljna stvar. Veličanstveni Švabo trebao bi se vratiti kroz tri ili četiri tjedna, ali pitanje je u kakvoj će formi biti i kako će njegova koljena izdržati napornu sezonu. Dirk više nije u cvijetu mladosti i bilo je samo pitanje vremena kada će ga ozljede početi sustizati, unatoč stilu igre koji se uvelike zasniva na izbjegavanju kontakta u reketu. Poklekne li Dirk, a ne mogu vam opisati koliko se nadam da neće pošto ga stvarno obožavam gledati, Mavsi se mogu pozdraviti s playoffom. Lani su bili dvadeset i druga ekipa lige po napadačkom učinku s Dirkom u postavi, bez njega njihov napad postaje smijurija.

Pa kako, pa zašto, pa o čemu ti pričaš Frančeski, pa potcjenjuješ srce šampinjona, pa ima tu kvalitetnih igrača! Jep, ima. Ne poričem. Samo što su Mavsi u zadnje dvije sezone ogolili roster i sastavili potpuno novu, prijelaznu i jeftinu ekipu koja se tek treba uigrati. Da stvar bude gora njihova najveća pojačanja sletjela su u Dallas s koferima punih upitnika. Može li Darren Collison nakon dvije propuštene šanse dokazati da zaslužuje biti startni plej u NBA-u; može li konačno zaigrati pod kontrolom? Može li O.J. Mayo prestati sa silovanjem šuta, hoće li konačno prihvatiti strukturiranu igru, može li napadati obruč bez straha, hoće li ući u sukobe s trenerom Rickom Carlisleom? Koliko se Elton Brand približio kraju karijere, može li se još uvijek ubijati pod koševima, ima li snaga biti išta više od šestog igrača čije je glavno oružje pucanje šuteva s osnovne crte i vrha reketa, ima li još uvijek želju igrati leđima prema košu? Koliko će utakmica Chris Kaman izdržati u startnoj postavi pošto je u posljednje četiri sezone čak tri puta propustio više od trideset utakmica, može li uopće njegova igra funkcionirati u paru s Dirkovom? Može li Troy Murphy dati ekipi išta osim šest faulova i par promašenih trica po utakmici? Dallas je redom dovukao igrače koji imaju i talenta i znanja za igranje u NBA ligi, no nitko od njih nije zvijezda, nitko od njih ne može preuzeti odgovornost u trenucima kada je Dirk ozlijeđen.

Ista stvar mogla bi se reći i za većinu igrača koji su i lani bili na rosteru Mavsa. Vince Carter izgubio je svoju eksplozivnost te je postao bucmasti neefikasni šuter iz driblinga koji će vas tek par puta godišnje podsjetiti koliko je talentiran bio. Rodrigue Beabuois je stvoren za mijenjanje tempa na poziciji pleja, ali još nije otkrio kako na najbolji način koristiti svoju brzinu. Brendan Wright je svestran igrač koji se ipak ne može nositi s višim i snažnijim centrima. Jared Cunningham je neiskusan, Dominique Jones nepouzdan, Dahntay Jones nekonzistentan. Jae Crowder je bio sjajan u Marquetteu i mogao bi se razviti u odličnog glue guya po uzoru na Kawhija Leonarda i Kennetha Farieda s kojima dijeli i igračke sposobnosti i slične frizure, ali teško je očekivati da će igrati na visokoj razini tijekom čitave sezone. Jedini igrač na kojeg bi se okladio na rosteru Mavsa je Shawn Marion čija je profesionalna igra, odlična obrana, izbjegavanje glupih grešaka i kažnjavanje taktičkih propusta protivnika najvažnije oružje Mavsa, uz naravno inspiriranu igru Dirka Nowitzkog.

Dubina, iskustvo, dvije kvalitetne petorke, Dirkova izvanrednost i profesionalnost većine sudionika trebale bi gurnuti Mavse u playoff. Nije racionalno stavljati ih na deveto mjesto Zapada, priznajem. Ali zbog nečega imam filing da će sve otići po krivu za Maverickse, da će ih sustići loša karma koja ih prati otkako su odlučili raspustiti šampionsku momčad i odbili braniti naslov u nadi da će se dokopati Howarda. Jebiga, nekad treba biti iracionalan.

08. Utah Jazz

Nisam fan Utah Jazza. Ne sviđaju mi se. Nimalo. Uživao bih kada bi mogao staviti Rocketse ili Blazerse na ovo osmo mjesto, ali ne mogu. Jazz imaju prekvalitetnu rotaciju visokih igrača da bi ih izbacio iz playoffa.

Unatoč tome što se još uvijek nalaze u procesu rebuildinga trener Tyrone Corbin gurnuo je svoje mladiće u stranu i najveći dio minuta poklonio prokušanim veteranima koji su ga zauzvrat odveli do playoffa  u kojem su ekspresno ispali od Spursa i dokazali kako izgradnja momčadi još uvijek nije gotova.

Utah će ući u sezonu građena na sličan način kao lani, sa fantastičnim napadom građenim na Alu Jeffersonu i Paulu Milsapu, dvojcu visokih koji mogu igrati i u niskom bloku i na vrhu reketa i neprestano vrtjeti hi-lo akcije koje ih čine nezaustavljivim. Big Al i Paul lani su odradili sezone karijere, no obojici ističe ugovor na kraju sezone i lako je moguće da se Jazz riješi jednog od njih za vrijeme prijelaznog roka pošto nema smisla da produžuju obojicu s obzirom da kradu minute talentiranom i mladom dvojcu koji trenutno sjedi na klupi i koji će predstavljati osnovicu momčadi kroz par sezona kada krenu u lov na naslov. Enes Kanter se dokazao kao vrhunski skakač unatoč katastrofalnoj minutaži dok je mladi Derrick Favors monstruoznom obranom sramotio Jeffersona i Millsapa preko kojih su Jazzeri primili više koševa nego je Sasha Grey primila… jel… ovaj… čekova s plaćom tijekom svoje karijere. Favors nije briljirao u napadu, no njegova polivalentnost u obrani, lakoća kojom zatvara reket i kojom čuva i centre i krila trebale bi ga učiniti starterom kroz sezonu ili dvije zbog čega se Utah može i mora odreći bilo Jeffersona bilo Millsapa kako bi si osigurao financijsku fleksibilnost u nadolazećim godinama.

Jazz će definitivno pokušati odraditi rebuilding u hodu, kroz trejdove i potpisivanje slobodnih igrača, što su jasno naznačili tijekom prijelaznog roka. Sastavili su dvije ozbiljne rotacije u kojoj nema superstara koji će nositi momčad, ali koje svojim profesionalizmom i efikasnom igrom mogu ući u borbu za osmo, sedmo ili šesto mjesto prekrcanog Zapada. U prvoj petorci uz Jeffersona i Millsapa pronači će se novopridošli Marvin Williams koji u Atlanti nije postao zvijezda, ali koji kvalitetnom press obranom i solidnim šutiranjem trica opravdava bar dvije trećine svog previsokog ugovora. Visina je ključna riječ za Utah koja će na poziciji beka startati krilo Gordona Haywarda koji je, unatoč mojim neutemeljenim sumnjama, prenio svoju all – around igru s Butlera u NBA. Hayward je rođeni vođa koji se iz statističkog lidera na faksu pretvorio u defanzivnog specijalca koji dirigira obranom i hrabri svoje suigrače. Petorku će zaokružiti Mo Williams koji je i dalje presklon debilnim potezima, ali čije šutiranje trica*, solidno razigravanje ekipa i playoff iskustvo može pomoći mladosti Jazza da se suoči s preprekama koje ih čekaju ove sezone.

*Definitivno najveći problem Utaha lani.

Klupu će predvoditi Kanter i Favors kao direktne zamjene Jeffersonu i Millsapu, DeMarre Carroll će odraditi par minuta na krilu, Randy Foye će širiti teren tricama dok će nesposobni Jamaal Tinsley koji nema što raditi u NBA-u krasti minute sjajnom mladom slasheru Alecu Burksu koji se lani pokazao kao najbolji penetrator u ekipi i koji iz meni neobjašnjivih razloga ne dobija više minuta u sistemu Tyronea Corbina. Utah je čista ansambl ekipa koja treba povući tek dva ili tri kvalitetna poteza da se uključi u igru za vrh Zapada. Prvi mogu povući već ove sezone. Hoće li igrati za sadašnjost ili za budućnost ostaje da vidimo.

07. Golden State Warriors

Vidim ih kako zadovoljno trljaju ruke u mraku i krevelje se i pokazuju svijetleće očnjake, zli i pokvareni. Golden State Warriorsi me mrze. Svake ih godine guram u playoff, svake godine im tepam kako je konačno došla njihova godina i svake mi godine zabiju nož u leđa. Da sam pametan šibnuo bi ih na dvanaestu poziciju na Zapadu gdje im je i mjesto, ali štaš, neke su stvari jače od razuma. Poput submisivne djevojke koja se uvijek vraća svom odvratnom dečku koji je konstantno vara tako se ja vraćam Warriorsima, potpuno svjestan da će me na kraju sjebati.

Zašto ih onda guram na sedmo mjesto Zapada? Zato jer sam svjestan njihovog potencijala. Warriorsi imaju skupu i preplaćenu momčad koja bi doduše mogla opravdati uloženu lovu kada ih na svakom koraku ne bi pratili maleri kao jato lešinara, kada ih na svakom koraku ne bi pratile ozljede. Talent je osnova uspjeha u NBA-u i Warriorsi ga imaju na bacanje, problem je što je taj talent češće na magnetnoj rezonanci nego na parketu košarkaških dvorana. Sve što Warriorsima treba da ove sezone uđu u playoff, kojeg moraju ganjati jer im tankiranje ne znači ništa pošto su se riješili picka na draftu, je da Andrew Bogut i Steph Curry ostanu zdravi.

Dobri stari Andrija bio je jedan od najboljih defanzivnih i skakačkih centara lige u svom zenitu koji je obustavljen ne zbog starosti i prirodne degenaracije igre nego zbog raznoraznih ozljeda. Bogut je toliko dobar igrač da sam može anulirati većinu defanzivnih problema Warriorsa koji su već 13 godina na samom dnu lige po obrambenom učinku. Andro će polako ući u sezonu, oprezno i mudro kako se ne bi raspao i kako bi nabio formu, ali kada uđe u ritam, ako uđe u ritam, postat će ne samo ubojica u obrani nego solidan i svestran napadač koji može poentirati i leđima i licem prema košu i koji može razigravati momčad iznutra, bilo spuštanjem lopti slasherima bilo izbacivanjem lopti na perimeter prema nekolicini opasnih tricaša lige.

Završi li Andrija opet u bolnici velika je mogućnost da dijeli sobu sa Stephom Curryem čiji su gležnjevi građeni od stakla i papira, a ne od mišića i kostiju. Curry je jednako važan igrač za ambicije GSW-a u kao i Bogut, s tim da je i jednako sklon ozljedama. Steph nije briljantan dribler kao što je to bio polarizirajući Monta Ellis* kojeg su se Warriorsi odrekli u trejdu za Boguta, ali ga njegov ubojiti šut sa svih djelova terena čini opasnim budući da mu protivnici stoje jako blizu u strahu od šuta što omogućuje Curryu da ih prođe premda nema brz prvi korak i nakon toga bilo poentira, bilo spusti loptu u reket, bilo se odluči za asistenciju jednom od tricaša. Zdravi Steph i zdravi Australac GSW-u bi praktički garantirali playoff, no nitko ne može garantirati da će ostati zdravi do kraja sezone. Dapače, lakše bi bilo garantirati suprotno.

* Ne sjećam se igrača o kojem se vodilo toliko rasprava od valjda Allena Iversona. Ili je potcijenjen ili je precijenjen, nitko ne misli da je Ellis ocijenjen baš kako treba.

Šteta, jer su Warriorsi sastavili ozbiljnu momčad oko ove dvojice. Istina, još uvijek ne mogu igrati ozbiljnu obranu kakvu je lani oboćevao novi trener Mark Jackson, ali mogu biti brutalno efikasni u napadu s bogatim arsenalom kakvog nema ni američka vojska. David Lee je briljantan egzekutor i u reketu i van njega iako si sam ne može stvoriti šut i još uvijek ne vjerujem da može igrati u bilo kojem sistemu kojeg ne možete opisati riječima „trčanje“ i „pištolj“. Harrison Barnes je kvalitetan kreator na poziciji krila koji će morati pokazati malo više odrješitosti nego što ju je pokazao u Tar Heelsima, ali ne bojim se za njega, momak je talentiran, vrijedan i ima znanje, samo ga treba gurnuti u pravom smjeru. Klay Thompson bi pak mogao postati velika zvijezda na dvojci s obzirom da kombinira pristojan ulaz sa briljantnim vanjskim šutem, a sve što treba napraviti je pokazati da lanjska sezona nije bila slučajnost i nametnuti se kao druga ili treća napadačka opcija momčadi. Đizs, dok ih ovako opisujem cure mi košarkaške sline – Warriorsi imaju mladu, napadački orijentiranu, brutalno talentiranu petorku, ali što im to vrijedi ako ne mogu ostati zdravi.

Probleme s ozljedama mogla bi anulirati solidna i duboka klupa. Bezobrazni i samopouzdani combo bek Jarret Jack riješio je određene probleme s konzistentnošću tijekom zadnje sezone i, premda ga još uvijek ne mogu ubrojati među igrače koje bi želio u svojoj momčadi, moram ga ubrojati među korisne košarkaše. Brandon Rush je konačno izrastao u vrsnog tricaša kakvog smo godinama čekali u Indiani te bi trebao iskoristiti masu otvorenih šuteva koje će mu kreirati Bogut i Curry. Draymond Green trebao bi unijeti dozu borbenosti i svestranosti s klupe iako je malo naivno računati na njega već u rookie godini, Andris Biedrins bi trebao donijeti šest faulova i ništa više*, baš kao i Festus Ezeli koji bi se mogao razviti u solidnog defanzivca učeći tajne zanata od Boguta. Ključni ljudi klupe bit će Richard Jefferson koji bi trebao služiti kao mentor ovoj skupini mulaca i zabijati poene kao spot up šuter i Carl Landry koji bi lako mogao ući u rasprave o najboljem šestom igraču lige zahvaljujući svojoj svestranoj napadačkoj igri koja zericu podsjeća na Davida Westa iz njuorleanških dana.

Na papiru Warriorsi izgledaju zabavno i moćno, ali basket se ne igra na papiru. Papir je mekan, parket je tvrd, na papiru nema ozljeda, na parketu ih ima. Nadam se da će Warriorsi proći bez njih i ove sezone i opravdati ovu prognozu, al čak i dok ovo pišem znam da sam u krivu. Kurvetine će mi opet stjerati nož u leđa. Do balčaka, majku im njihovu.

06. Memphis Grizzlies

Memphis Grizzliesi me podsjećaju na filmske antijunake. Oni su osuđenici na smrt koji su dobili posljednju šansu, poslani na opasnu misiju u srce neprijateljskog teritorija s jednim ciljem o čijem ispunjenju ovisi hoće li zaraditi slobodu ili smrt. Grizzliesi su skupo plaćena momčad u malom tržištu koja je upravo dobila novog vlasnika koji nije siguran može li mu postojeća jedinica donijeti naslov i na taj način osigurati zaradu. Po kuloarima se već neko vrijeme priča kako bi Memphis mogao žrtvovati ili Rudya Gaya ili Zacha Randolpha, dakle dva od svoja tri najbolja igrača, prije prijelaznog roka kako bi smanjio troškove i izbjegao plaćanje poreza na luksuz (zbog kojeg ionako imaju samo 13 igrača na rosteru). Odu li bilo Zach bilo Rudy Grizzliesi će izgubiti ionako mizerne šanse da pokore Zapad – ne samo da će ostati bez klasnog igrača nego će nestati kemije unutar momčadi, kemije koja je definitivno najjače oružje Medonja.

Grizzliesi su ekipa koja je uspjeh gradila iznutra, razvojem vlastitih igrača, razvojem jezgre koja već nekoliko sezona igra zajedno i savršeno se razumije. Prije dvije sezone izbacili su Spurse u prvom kolu playoffa kao osmorangirana ekipa Zapada da bi u sljedećoj seriji odvukli Thunder sve do sedme utakmice. Lani su ispali u sedam utakmica od Clippersa nakon što su u prvoj utakmici serije prosuli čak 27 poena. Preklani su igrali bez Rudya Gaya, vrsnog krilnog kreatora koji može vrtjeti napad, lani su pali pod teretom ozljeda koje su mučile Zacha Randolpha, dominantnu silu unutar reketa, tijekom čitave sezone. Imali su dvije šanse, oba puta iz prikrajka. Ovo im je treća i ovog puta svi znaju da dolaze.

Grizzliesi su konačno zdravi. Rudy Gay bi trebao kreirati na krilu i svojim mekanim ulazima i svilenim šutem s poludistance kažnjavati obrane koje će puniti reket. A morat će ga puniti kako bi zaustavili Zacha Randolpha koji je spreman uništavati protivnike post-up potezima i korištenjem table i Marca Gasola čija se profinjena high post igra, koja skoro da se može mjeriti s onom Nowitzkog i brata mu Paua, savršeno nadopunjava s Randolphovom medvjeđom igrom pod košem.

Istina, Memphis lani nije briljirao u napadu zato jer je Gay odigrao ispod svoje razine, zato što Randolph nije bio na stopostotnom učinku i zato što nisu imali šutere koji bi bar malo rastegnuli teren i olakšali posao visokima, no za očekivati je da će ove sezone biti nešto bolji u napadu, sada kada su odigrali još jednu sezonu zajedno i kada su konačno svi zdravi i u formi. Uostalom, ono što ne mogu napraviti u napadu pokrit će jako dobra obrana predvođena Gasolom koji je izrastao u solidnog igrača kontra pikenrola, Randolphom kojeg je lagano proći ali koji dobro zatvara defanzivni skok, Gayom koji zajedno s plejmejkerom Mikeom Conleyem vrši pritisak na loptu i najboljim obrambenim bekom lige Tonyem Allenom koji ne samo da igra presing, krade lopte i skače na svaki šut nego svojom prgavom igrom i bahatim stavom ulazi protivnicima pod kožu i ruje i ruje, poput kakvog svraba kojeg se ne bi mogli riješiti ni da se okupate u kadi punoj anti-svrab kreme.

Startna petorka Memphisa ima svojih mana koje bi bile otklonjene kada bi solidni Conley nastavio razvijati vanjski šut a Allen počeo pogađati trice s vanjskih pozicija, no svejedno je dovoljno dobra da je ubrojimo među deset najboljih startnih petorki lige. Starteri definitivno nisu problem za Memphis. Problem je klupa koja se ni po talentu ni po kemiji ne može mjeriti sa starterima. Hamed Haddadi bi bio korisniji kao glumac u kazališnim adaptacijama Frankensteina nego kao košarkaš, Josh Selby ništa nije pokazao u svojoj rookie sezoni, Quincy Poindexter i pridošlica Wayne Ellington su toliko nekonzistentni da mi se nekad čini da i izgled mijenjaju dok je Tony Wrotten devetnaestogodišnji rookie od kojeg ne treba ništa očekivati. Bar ne ove godine. Što ostavlja Memphis sa jako tankom klupom na kojoj se ističu samo tri igrača – solidni combo bek Jerryd Bayless, svestrani krilni centar Mareese Speights i nepoznanica Darell Arthur koji je sjajnom igrom praktički prelomio seriju sa Spursima prije dvije godine, ali koji nije zaigrao košarku gotovo 15 mjeseci.

Tanka klupa izbacit će Medonje iz utrke za vrh Zapada do All-Star utakmice i vrlo vjerojatno prisiliti Grizzliese da se otarase jednog od dvojice svojih skupih igrača. Unatoč tome srž ove momčadi trebao bi ih nekako odvući do playoffa, a s Memphisom se u doigravanju nikad ne zna.

05. Denver Nuggets

Bez iznenađenja molim. Nuggetsi bi i ove sezone trebali igrati istu košarku kao i lani, brzu, mladenačku, tranzicijsku, bezbrižnu košarku koja će tempom uništavati sporije protivnike i osiguravati hrpetinu laganih poena za igrače Georgea Matthewa Karla. Nuggetsi će biti zabavni i uzbudljivi, naročito na domaćem terenu na kojem rijedak zrak uvijek pokosi protivnike u četvrtoj četvrtini, ali to ne znači da će biti opasni jednom kada uđemo u doigravanje. Njihov napad na postavljenu obranu mogao bi biti još konfuzniji nego lani, dok nam ništa ne garantira da će obrana postati dovoljno dobra da uštopa najbolje napade Zapada.

Jasno je da će Nuggetsi u defanzivi biti bolji nego lani. Doveli su Andrea Iguodalu koji već godinama spada među najbolje obrambene igrače lige i čija će sposobnost pokirvanja triju pozicija u obrani, konstantni presing na loptu i razumijevanje postavljanja i pomaganja suigračima otkloniti bar dio boljki koje su morile obranu Nuggetsa tijekom prošle sezone. Ali boljke ostaju. Ty Lawson je sjajan tranzicijski plej, brz kao munja što nebom lunja, sa solidnim vanjskim šutom i kvalitetnom kontrolom lopte, ali u obrani jednostavno ne može pokriti više i snažnije bekove koji ga ili izguraju pri ulazu ili rokaju trice i dvojke preko njegovih ispruženih ruku. Danilo Gallinari je kvalitetno krilo kada igra u napadu, najvažniji half-court igrač Denvera, čovjek koji može ubiti protivnike šutem iz daljine, ali ih može i proći kada spusti loptu na parket (što na žalost ne radi dovoljno često) no zbog  njegovog nezalaganja u obrani s pravom ga možemo nazvati ultra-light verzijom Carmela Anthonya. Kenneth Faried je izuzetno koristan u napadu kao čovjek koji kupi odbijanjce, posprema stvari iz blizine i tu i tamo pogodi koji šut, ali u obrani je, unatoč neviđenom trudu i litrama prolivenog znoja, i dalje ispodprosječan igrač zato jer ne kuži, jednostavno ne kuži kada i kako treba pomoći, kada treba zatvoriti ulaz, kada treba napasti loptu, ništa. Srećom za njega pa većina fanova Nuggetsa uopće ne kuži Farriedove pogreške zato jer svake večeri imaju priliku gledati spektakl zajeba, veličanstveni šou JaValea McGeeja. JaVale je s pravom najomiljeniji basketar Denvera. Kako ne voliti zaigranog, blesavog i krakatog centra koji je uvijek spreman na zajebanciju i koji bar jednom tijekom utakmice napravi toliko glup potez da mu se morate nasmijati. JaVale je dobio ogroman ugovor tijekom predsezone na račun svog potencijala, no u obrani je i dalje truba. Jes, zamazat če oči mnogima svojim spektakularnim blokadama, ali da vas pitam nešto – zna li Đaval braniti pikenrol? Ne zna. Zna li čuvati čovjeka jedan na jedan bez nasjedanja na finte glavom i pump fakeove? Jok. Zna li se rotirati, pomagati svojim suigračima na perimetru, udvajati igrače s loptom uz liniju? Ne, ne i ne. McGee je talent koji visinom i skočnošću donekle amortizira svoje nerazumijevanje i obrambene i napadačke košarke, ali ne možemo ga ubrojati među kvalitetne košarkaše. Što je jako loše za Nuggetse koji neće postati ozbiljna momčad na Zapadu sve dok ne pronađu centra koji može komandirati obranom i koji može zabiti iz post-up situacija u napadu*. Đaval je proveo ljeto družeći se s Hakeemom koji ga je podučavao kako igrati u niskom bloku i lako je moguće da već ove sezone napravi iskorak, no bojim se da bi Olađuvonu trebale bar tri godine svakodnevnog rada da od McGeeja napravi odličnog dvosmjernog košarkaša.

*Izuzetno bitna stavka pošto su Nuggetsi zamijenili odlične šutere Harringtona i Afflala Iggyem koji još uvijek spada među slashere u napada i čiji šut je ajme te bože, skoro u rangu Josha Smitha po učinkovitosti.

Da stvar bude zanimljivija čak je i klupa Nuggetsa konstruirana za run ‘n’ gun košarku, bez defanzivnih specijalaca koji mogu ući i uštopati protivničke napade. Timofey Mozgov i Kost Koufos su jedina dva igrača koji imaju kakav – takav pedigre defanzivaca, ali ne zato što mogu zatvoriti reket nego zato što ne dopuštaju ofenzivne skokove i faulovima sprječavaju lagane poene. Mogli bi me nagovoriti da među defanzivce ubrojim i Coreya Brewera ali ne sjećam se kada je taj čovjek zatvorio nekakvu ekstra klasu jedan na jedan. Ostatak momčadi građen krcat je igračima koji su sposobni završiti kontru poput vječno zapostavljenog Anthonya Randolpha, zabiti spot up šuteve poput Jordana Hamiltona i Wilsona Chandlera ili izgraditi situacije za sebe ili za druge i prodorima u reket i igrom leđima u punom napadu poput fluidnog rookieja Quincya Millera i starog i prekaljenog lisca Andrea Millera.

Što vam otprilike znači kako ćemo opet gledati efikasnu i efektnu momčad koja će igrati lijepo za oko i doći do pedesetak pobjeda u regularnoj sezoni samo kako bi ispala u prvoj ili drugoj rundi playoffa zbog svoje slabe obrane i upitnog half-court napada. Votever. Znam da ću guštati u svakoj sekundi koje moje oči provedu buljeći u Đavala, Iggya, Lawsona, Galla i društvo. Nuggetsi su poput mliječne čokolade – nisu baš zdravi, al’ nemoš živit bez njih.

04. Los Angeles Clippers

Klipani su lani imali šansu postati prva momčad Los Angelesa, konačno pobijediti svog starijeg brata s kojim, eto, još uvijek dijele sobu, no ostali su kratkih rukava. I jedni i drugi ispali su u drugom krugu playoffa, no Lakersi su upisali pobjedu više u regularnom dijelu sezone . Atraktivnim potezima u prijelaznom roku Lakersi su vratili pod svoje krilo sve one vikend-navijače koji su ih lani napustili zaslijepljeni Lob City reklamama i tužni mali Clippersi opet su čvrsto zacementirali svoj status druge momčadi Los Angelesa.

Smiješno, zar ne? Clippersi ne samo da imaju Chrisa Paula i Blakea Griffina, ne samo da igraju zabavnu košarku, ne samo da su lani pokazali da na njih definitivno treba računati, nego su se osnažili tijekom prijelaznog roka i imaju bolju ekipu nego lani. Okej, možda Grant Hill i Lamar Odom nisu igrači kalibra Howarda i Nasha, ali definitivno čine ovu ekipu boljom od lanjske. Clippersi će biti zajebani na Zapadu, bar dok ne krene playoff.

U doigravanju bi ih mogle mučiti slične boljke koje muče Nuggetse. Okej, napad na postavljenu obranu bit će drastično bolji zato jer za upravljačem mašine sjedi šofer numero uno, najbolji razigravač lige, velemajstor košarkaške taktike Chris Paul koji bi ove sezone trebao secirati protivničke obrane kao što američanski klinci seciraju žabe na satovima biologije, pri čemu ne smijemo zaboraviti kako je Blake Griffin proširio svoj post-up arsenal s nekoliko fora finti, ali obrana… obrana će i dalje biti poprilično loša. Clippersi bez kvalitetnog obrambenog centra neće daleko.

Na toj poziciji imaju Đavalu fizikalijama sličnog DeAndrea Jordana. Jordan je i skočan i eksplozivan i ima dugačke ruke i masan ugovor poput McGeeja te posjeduje jednako nerazumijevanje košarkaške igre*. Bez igrača koji može zatvoriti reket i pokrivati bekovske i krilne pozicije na kojima će igrati Butler, Green, Billups i (još uvijek ozlijeđeni i sve stariji) Hill Clippersi ne mogu igrati ozbiljnu playoff obranu. Loše pokrivanje reketa u kombinaciji s očajnim postotkom ubačaja s linije slobodnih pokopat će im šanse da se ozbiljno uključe u borbu za naslov. Što je, onako, poprilično zabrinjavajuće za navijače Losanđeleske momčadi broj dva. Znate, CP3 je na ljeto slobodan igrač. Kolike su šanse da će ostati u momčadi čiji je vlasnik najškrtiji rasist lige? Ne znam, ali rekao bih da nisu visoke.

*McGeejev plafon je nedvojbeno viši, ali sada bogme nisu daleko. JaVale je zericu bolji u tranziciji i to je manje više to.

Zato je užasno bitno da Clippersi naprave korak naprijed u odnosu na prošlu sezonu, da bar stvore privid kako se mogu natjecati za naslov ako ga već ne mogu osvojiti i na taj način šarmiraju Paula i zadrže ga i kroz sljedećih pet godina u svojoj ekipi. Što bi čak i mogli napraviti. Igrat će atraktivnu košarku, pobijedit će u pedesetak utakmica, zakucavat će kao blesavi i lako bi mogli postati jedna od onih kultnih ekipa poput Hawksa iz osamdesetih ili Pacersa iz 90-ih, ekipa koje nikad nisu došle do velikog finala ali će ostati zapamćene kao zabavne, atraktivne ekipe koje su imale supstancu.

Chris Paul i Blake Griffin s pravom su najistaknutiji igrači ekipe, ali ima tu i drugih basketara koji zaslužuju pozornost. DeAndrija možda nije najpametniji igrač u svemiru, ali brate, čovjek zakucava kao kompresorska bušilica i ima totalno evil bradu zbog koje nalikuje zločincima iz Bond filmova. Caron Butler se pretvorio u spot-up šutera nakon što su ga ozljede i godine usporile, ali ga je gotovo nemoguće zaustaviti kada postane vruć. Chauncey bi im trebao donijeti iskustvo i divovska randymarshevska muda, Grant Hill još uvijek može izuti čuvara iz cipela unatoč tome što igra sa staračkim štapom i što je proveo cijev direktno iz tvornice Deep Heata do svog bazena kako bi se mogao kupati prije i poslije svake utakmice, Willie Green i Matt Barnes će na iskustvo popuniti rupe u rotaciji, Ronny Turiaf i Ryan Hollins će energijom s klupe pokušati zatvoriti skok igru i u napadu i u obrani, Eric Bledsoe će davati ritam drugoj jedinici dok će Lamar Odom ostati nepoznanica, faktor x koji može prelomiti čitavu sezonu. Odom je nakupio masnog tkiva tijekom svog boravka u Texasu, zemlji roštilja i pretilosti te je pitanje koliko je u njemu ostalo od onog krasnog polivalentnog igrača koji je all – around igrom s klupe pomogao Lakersima da se dokopaju dva naslova nakon Shaqovog odlaska.

Dubina ove momčadi i fenomenalan talent Paula i Griffina odvest će Clipperse daleko, no koliko daleko ostaje pitanje. Mogu li do finala? Mogu li konačno savladati svog starijeg brata? Sumnjam*. No mogli bi zadati par brutalnih udaraca ozbiljnim izazivačima.

*Nisam spomenuo Vinnya Del Negra i njegov katastrofalni utjecaj na ekipu zato jer sam odlučio biti pristojan i prestati se rugati nesposobnijima od sebe. To nije okej.

03. Los Angeles Lakers

Dolaskom Stevea Nasha i Dwighta Howarda na pješčane plaže Kalifornije Los Angeles Lakersi s pravom su postali prvo ime prijelaznog roka NBA lige. Mediji, koji ionako sline po žutima iz drugog najvećeg tržišta u SAD-u, su se raspisali o već osvojenom naslovu, o Kobeu koji sustiže Jordana, o šansama da Lakersi osvoje 72 utakmice u sezoni i tako dalje i tako bliže poražena logika po papiru gmiže. Howard je drugi najbolji igrač lige, Nash je velemajstor pikenrola i organizacije brzih napada, Kobe i Pau su još uvijek Kobe i Pau bez obzira na lanjski regres i žuto-ljubičasti dres i dalje je jedna od najstrašnijih zastava koje možete razviti pred svojim protivnicima. Ali! Ali tek sastavljane super-momčadi jako, jako, jako rijetko uspijevaju pokoriti ligu već u prvoj sezoni naročito kad:

a) imaju jednog od najnesposobnijih trenera lige na svojoj klupi

b) gotovo sve njihove udarne igle su debelo prešle tridesetu i nisu u zenitu karijere i sve su sklonije ozljedama (Nash je out sljedećih mjesec dana nakon frakture stopala)

c) imaju klupu mršaviju od heroin-chic manekenki iz devedesetih

d) njihov najbolji igrač postao je napadan jednako često i brutalno kao LeBron, operirao je leđa i vrlo vjerojatno neće odigrati 82 utakmice u sezoni

e) Lakersi su odlučni zaigrati Princeton napad iako on nimalo ne odgovara njihovoj startnoj petorci

Mike Brown, slavni defanzivni stručnjak koji lani nimalo nije pomogao obrani Lakersa da se vrati u vrh lige u toj statističkoj kategoriji iako ga definitivno ne možemo kriviti za očajnu klupu koju je dobio na raspolaganje, odlučio je anulirati svoje nerazumijevanje osnova NBA napada* dovođenjem Eddieja Jordana na mjesto ofenzivnog koordinatora. Fora je što Brown Jordanu nije dopustio potpunu slobodu u radu zbog čega Eddie još uvijek nije uspio instalirati svoju filozofiju konstantnog kretanja igrača i lopte, stvaranja prostora i otvaranja praznih koridora prema košu u ekipu. Jok, Brown je dao Jordanu da uvede Princeton napad, ali je pri tom zadržao neke od svojih statičnih akcija koje se u potpunosti kose s Jordanovom filozofijom, ubacio elemente trokuta u nekoliko napada te dopustio Howardu i Nashu da zadrže par pikenrol akcija u playbooku. Napadački košmar koji miješa ne samo različite sustave igre nego i potpuno različite filozofije uništio je Lakerse u prvih par utakmica. Umjesto da treneri olakšaju stvaranje kemije unutar praktički nove jezgre momčadi oni su dodatno zapetljali i otežali stvari i pitanje je kada će ih igrači raspetljati i prokužiti kako igrati međusobno. Pitanje je da li je Princeton* uopće dobar sustav za ovu skupinu igrača pošto Howard nije ni dobar asistent ni dobar šuter i poprlično je bezopasan u high postu, pošto Nash nije sjajan igrač bez lopte i pošto Kobe čitav život igra u napadu sa jasno podijeljenim pozicijima, al’ dobro, i to bi se dalo riješiti da se igrači poznaju i igraju međusobno već godinama. Lakersi imaju 82 utakmice da prokuže stvari. Baš kao u dobrim starim vremenima regularna sezona trebala bi im poslužiti za uigravanje i dolaženje u formu prije nego krene playoff tarapana.

*Dajte im zabogamiloga da pikenrolaju protivnike do besvjesti i igraju nutra-van kad Nash nije na parketu s par izolacija za Kobea čisto da mu ne pukne film. Al zašto jednostavno kad može komplicirano.

Nema smisla da Lakersi jurišaju rekorde i bore se sa Spursima i Thunderom za naslov Zapada. Polako i sigurno, sa smanjenom minutažom za najveće zvijezde, bez riskiranja ozljeda, fokusirani na sebe a ne na protivnike, tako bi Lakersi trebali igrati. Howard i Gasol jamac su da će i dalje dominirati u skoku i trpati iz reketa, a Dwight će lanjsku prosječnu obranu gurnuti među top pe-šest lige unatoč slaboj klupi. Kobe je odlično ušao u sezonu, smanjio broj nerezonskih šuteva i, nakon što je lani sjebao sve što se sjebati može, trebao bi se opet uživiti u ulogu kakvu je imao sa Shaqom, ulogu drugog igrača sve dok ne zagusti. To bi mu odmorilo škripava koljena, očuvalo bi ga svježim sve do završnice i omogućilo mu da osvoji i šesti prsten. Čini mi se, ako je suditi po početku sezone, da Kobe to kuži i da je odlučio zatomiti svoje instinkte alfa mužjaka*. Nash će odigrati svojih 25 – 30 minuta po utakmici jednom kad se oporavi, i premda će Princeton napad oduzeti njegovo najvažnije oružje, tu savršenu pikenrol igru i brze tranzicijske napade, trebao bi pomoći Lakersima ako ništa drugo svojim briljantnim šutiranjem za tricu s kojom su žuti imali ogromnih problema tijekom lanjske sezone. Ron Artest će zalijepiti par laktova, dati nekoliko čudnih izjava, zaraditi par tehničkih, zabiti nekoliko ključnih trica kad im se najmanje nadati i relativno solidno odraditi posao u obrani u kojoj više nije onako lud i nabrijan i pokretan kao u mladim danima, ali i dalje zna svoj posao.

*Što se, naravno, može jako brzo promijeniti. Ego je zajebana stvar.

 Klupa će ih dodatno pokopati tijekom regularne sezone i vrlo vjerojatno ih gurnuti na treće mjesto Zapada. Antwan Jamison, čovjek koji ima 36 godina, koji je lani bio komatozan i kojemu se ne da pokrivati skok, bit će njihov šesti igrač sa samo jednom misijom – trpati što više u protivnički koš. Steve Blake će još jednom zaigrati svoju polumumificiranu igru ne zato što je dobar nego zato što treći plej Chris Duhon igra kao da je u potpunosti mumificiran i da je u procesu izgubio ruku i pola noge. Jordan Hill će igrati toplo – hladno, Earl Clark toplije – hladnije, Devin Ebanks vruće – smrzavajuće. Jodie Meeks će ulaziti kao defanzivni specijalist koji u napadu nema što dirati loptu unutar linije za tri, dok od Dariusa Morrisa, Roberta Sacrea i meni dragog Dariusa Johnsona – Odoma možemo očekivati nekoliko ljepih high fiveova (koji će sigurno iščašiti prst ili dva na Kobeovoj ruci i prisiliti ga na nova junačenja).

Iskreno, koga briga? Tanka klupa, pih, u playoffu vam treba osam igrača. Novi sustav? Pih. 82 utakmice su dovoljne da se stvori kemija u momčadi. Treće mjesto Zapada? Pih. Playoff je jedini bitan. Kada krene doigravanje Lakersi postaju najopasnija momčad lige za koju ne igra LeBron James.

02. Oklahoma City Thunder

Ljubitelji i poštovatelji Nacijonalne Basketarske Asocijacije ovijeh se dana dijele na dva tabora. U prvom su oni koji oduševljeno plješću Samu Prestiju što je odjebao Jamesa Hardena i njegovu če… ovaj, čekinjastu bradu i njegovu bahatost i želju za lovom, trejdao ga u Houston, osigurao financijsku fleksibilnost kluba i spasio small – market momčad Oklahome velikog troška. U drugom taboru smjestili su se navijači koji drže da je GM Thundera nedojebani idiot koji je rascijepio jezgru kluba koji bi zasigurno osvojio naslov u sljedećih pet godina kada se u obzir uzme mladost osovine momčadi samo kako bi spasio interese prljavih kapitalističkih svinja iz uprave koje su ionako na prevaru otele klub iz ruku razočaranih Sijetlađana i lani ostvarile profit (PROFIT) od 30 milijuna dolara. Erhm.

Ne znam, ne bi se svrstao niti u jedan od ova dva ekstremna tabora iako smatram kako je Presti napravio pogrešku. Financijska fleksibilnost je sjajna stvar koja otvara masu zanimljivih mogućnosti za momčad Oklahome, a izbjegavanje poreza na luksuz i, što je još važnije s infrastrukturne strane, hard capa ovih je dana izuzetno bitno. No kada imate jezgru kojoj ne gine bar jedan naslov u sljedećih pet godina trebali bi napraviti sve što možete da je zadržite na okupu što uključuje i preplaćivanje određenih igrača. James Harden je bio ključan igrač za sjajnu igru Oklahoma City Thundera tijekom prošle sezone i jedan od glavnih razloga zašto su se uopće dokopali finala*.

*U kojem je, mora se priznati, bio jedan od najlošijih pojedinaca u momčadi Thundera. Što se dijelom može pripisati Hardenovoj neizgrađenosti i mladosti, a dijelom sjajnoj press obrani Heata koja ga je konstantno prisiljavala na pogreške. Svejedno, navijači Oklahome mu mogu dudlati kitu za sva vremena jer je muški igrao kao opcija s klupe i nije grintao unatoč tome što bi u većini ekipa lige bio primarna opcija u napadu.

Oklahoma igra jako ružnu, anti-ekipnu košarku s malo kretanja lopte i igrača što u prijevodu znači kako se oslanjaju na izolacijske akcije što u prijevodi znači kako ne ovise o sistemu nego o individualnim sposobnostima svojih najboljih igrača. Hardenov uzlet tijekom prošle sezone pretvorio je Oklahomu od iznimno efikasne košarkaške ekipe u brutalno efikasnu košarkašku ekipu. Đejmz je stasao u kvalitetnog ballhandlera koji neumoljivo napada reket čime je Oklahoma dobila svog trećeg triple – threat igrača, svog trećeg penetratora, svog trećeg čovjeka koji može vrtiti napad kroz svoje ruke. Thunder je izluđivao protivničke obrane koje su i prije Hardenovog uzleta bile prisiljene trošiti četiri igrača za čuvanje Kevina Duranta i Russa Westbrooka i koje sada jednostavno nisu imale odgovor na kerberovski napad Oklahome u kojem su odjedanput igrala tri igrača koja su mogla napasti reket, pronaći otvorenog čovjeka i poentirati šutem iz vana. Hardenov učinak ne samo da je otežao posao protivničkim obranama nego je olakšao posao Durantu koji više nije mogao strepiti hoće li ili neće dobiti loptu od zaigranog Wesa, te je olakšao posao Westbrooku koji je mogao uzeti par napada pauze svaki put kad bi zaigrao u paru s The Bradonjom. Hardena više nema, šupirali su ga u Rocketse i šanse Oklahome za osvajanje naslova ove sezone drastično su smanjene.

Naravno, one još uvijek postoje. Kevin Durant i Russell Westbrook garancija su uspjeha, individualni majstori koji rješavaju situacije jedan na jedan, izvlače hrpetinu faulova i igraju izuzetno efikasno. Jep, to vrijedi i za Wesa čija igra na divljaka često zna dovesti NBA fanove do ludila, ali koji u velikom statističkom uzorku anulira žute minute sjajnim ulazima i poboljšanim šutiranjem iz vana. Sa Hardenom u ekipi dalo bi se govoriti bi li Oklahomi više pasao plej poput Ronda ili Nasha, no bez njega jasno je da Westbrook mora ostati u ovoj momčadi i mora igrati brzu, nekontroliranu ali svejedno efikasnu igru kakvu je igrao do sada. Wes je tijekom lanjske sezone konačno uspio izgraditi jako lijepu međuigru s Durantom kakvu nije imao tijekom prijašnjih sezona, a njihova pinch post akcija kakvu je nekoć Bird vrtio s McHaleom na osnovnoj liniji i koja je redovito završavala otvorenim šutem Duranta s lakta reketa spadala je među najljepše two man akcije lige. KD će se morati potruditi da njegov igrački odnos s Wesom ostane na lanjskoj razini sada kada nema Hardena da preuzme dio tereta na sebe, i ne bi me iznenadilo kada bi mu to pošlo za rukom. Durant je već sada jedan od tri najbolja igrača lige, napreduje iz godine u godinu, sve je efikasniji u napadu, počeo se isticati i u obrani kao solidan press i man-to-man igrač (iako su mu rotacije i dalje špansko selo) i jednom kada LeBronov zenit završi trebao bi preuzeti tron najboljeg basketara svijeta. Ove sezone to neće biti slučaj, ali bilo bi lijepo vidjeti kada bi Durant napravio još koračić ili dva naprijed*.

*Ako ćemo pravo, Harden se nikad nije uklopio u ovaj dvojac. Na terenu, ajde, još kako tako, ali van njega… Pff. Harden nikada nije imao taj osjećaj za visoku modu kao Wes i KD. Heute couture, dog!

Ostatak ekipe ne treba puno napredovati. Sve što im treba je da poboljšaju igru u obrani i zaštitu skoka koja je lani bila ispodprosječna, a ne bi bilo zgorega kada bi pronašli način da čim prije uklope pridošlicu Kevina Martina u svoj sistem. Martin nema nikakve šanse da zamijeni Hardena po učinkovitosti – njegova slasherska igra isticala se u Princeton napadu kakvog je nekoć u Rocketsima vrtio Rick Adelman* čiji je primarni cilj, kako smo već rekli, otvoriti prostor za napad na koš, ali koji nema šanse preslikati svoje brojke u statičnom, izolacijskom napadu Thundera. Martin će tako postati obični spot – up šuter koji će iz driblinga rješavati isključivo inferiorne braniče, dakle igrač koji bi mogao dominirati u utakmicama u kojima će imati mismatch, ali koji protiv ozbiljnih protivnika ne može raditi ono što je radio Harden.

*Koji je, vidi vraga, trenirao Martina i u Kingsima u kojima se novopečeni član Oklahome istaknuo kao vrhunski napadač obruča koji možda nije završavao svaki svoj napad ali je izvlačio užasno puno slobodnjaka.

Zakaže li Martin teret treće opcije past će (ako već i nije pao) na leđa Sergea Ibake. Ibaka je krasan all – around igrač koji uspijeva maskirati svoju prosječnu obranu velikim brojem blokada i nepouzdani napadački učinak završavanjem akcija iz blizine i povremenim šuterskim bljeskom, ali očekivati od njega da radi makar dvije trećine onoga što za Miami radi Chris Bosh je suludo. Thunderovci ne bi trebali pokušavati razviti Ibaku u napadu, njihov primarni cilj trebao bi biti razvoj Kongođana u obrani u kojoj je malčice prečesto plivao tijekom lanske sezone. Kendrick Perkins je čovjek koji će također pokušati čim prije zaboraviti lanjsku sezonu. Ozljeda prepona iskasapila je njegov skakački učinak i pretvorila inače solidnu obranu u tragikomediju, a svaka minuta poklonjena Perkinsu u doigravanju, osim u direktnim obračunima s Bynumom, bila je bačena u smrdljivu kanalizaciju. Perk mora ostati na rosteru Oklahome sve dok put vodi preko Lakersa i Howarda kojeg Kendrick i Kendrickov zli pogled izluđuju već godinama, a ja sam valjda jedan od rijetkih koji vjeruju da će mesnati centar ove sezone opravdati bar dio svog ugovora boljom obranom i boljom zaštitom skoka.

Odlazak Jamesa Hardena trebao bi, ako ništa drugo, otvoriti minute za neke zanimljive opcije na klupi. Iako su Thunderovci najavili kako neće produžiti ugovor Erica Maynora nakon ove sezone bili bi ludi kada ne bi iskoristili njegovu brzinu na poziciji pleja u jurišu na titulu. Maynor je lani propustio playoff radi ozljede, no strah me je pomisliti što bi on i Wes u paru mogli raditi bekovima poput Nasha i Blakea jednom kada doigravanje krene. Rookie Jeremy Lamb bi trebao dobiti desetak minuta i pokazati može li biti opcija u budućnosti što mu svi predviđaju, Thabo Sefolosha (jeste primjetili koliko su on i Martin slični?) će po običaju započinjati utakmice i odigravati najbolju obranu na bekovskim pozicijama i niskom krilu, Nick Collison će postavljati pickove kao i lani iako će izgubiti dio minuta jer više ne može pokriti skok zbog čega će šansu dobiti Hasheem Thabeet kojeg samo pedigre visokog picka još uvijek drži u ligi* dok će svakako najzanimljiviji igrač klupe biti Perry Jones III koji bi sasvim sigurno bio izabran među deset najboljih igrača lanjskog drafta da nije imao probleme s ozljedama.

*Često ismijavani Kwame Brown je bog i batina u odnosu na Thabeeta čija jedina igračka kvaliteta je visina.

Kada se sve zbroji i oduzme Oklahoma je i dalje mlada i moćna momčad koja se ima pravo nadati velikim stvarima. Samo malo manje nego prošle godine.

01. San Antonio Spurs

Stroj za mljevenje mesa. Precizan, dobro uštiman, podmazan, nepogrešiv. Stroj. To su bili San Antonio Spursi tijekom prošle sezone, to će biti i ove godine. Tečnost njihova napada, prekrasna momčadska igra u kojoj ne dominiraju pojedinci nego sustav, izrazita efikasnost i oprez te solidna obrana Spurse bi opet trebale vinuti u sam vrh Zapada. Najbolji NBA trener Gregg Popovich* pobrinut će se za sve kvarove koji se pojave na njihovom putu, sve do kraja regularne sezone.

*Lik je car. Car! Ne samo da mu ekipa igra najljepšu košarku lige, ne samo da je totalno obrnuo svoju filozofiju i prilagodio je prirodnom razvoju svoje momčadi, nego je uz to zadržao sjajan smisao za humor i jedinstvenu osobnost zbog koje je zanimljiviji od 90 posto igrača u ligi. Nadam se da niste propustili njegovo stoto sprdanje sa sideline reporterima, a kad ste već tu bila bi grehota ne pogledati ovaj krasan detalj s treninga.

Glupo je govoriti o igraču broj jedan u ovakvom sustavu kada znamo da on ne postoji, iako ga je Tony Parker glumio tijekom dijela lanjske sezone. Slavni Francuz i ove će sezone biti jedini starter koji igra više od trideset minuta po susretu, davat će ritam ekipi, koristiti rupe u protivničkim obranama i brinuti se da svi igrači budu razigrani, da dobijaju lopte tamo gdje ih žele, da rokaju otvorene trice, nepokrivene dvojke i ubacuju lagane poene iz reketa. Timmy Duncan bi u tom dijelu igre trebao biti glavni egzekutor, mašina za polaganja i skok šuteve s kratke distance, stroj za zabijanje. Duncan više nije najbolji krilni centar u povijesti lige, njegova obrana je oslabila i nije tako dobar jedan na jedan, no ako je suditi po prve tri utakmice sezone Timotej se jebeno pripremio i izgleda bolje nego je izgledao u zadnje tri godine. Okreti u postu, varke, brzina s loptom, bar dvije trećine izgubljenog mu se vratilo. Slavnu jezgru zatvorit će uvijek ozlijeđeni Manu Ginobili koji će još jednom preuzeti dvojnu ulogu razigravača/egzekutora ovisno o tome dijeli li parket s Parkerom. Ćelavi Argentinac je Popovichev mokri san, zajeban igrač koji će u svakoj utakmici prodati nekakvu ludu fintu, pronaći igrača dodavanjem kroz noge, svezati svog čuvara kao životinju od balona i unatoč tome ostati efikasan.

Ostatak momčadi, nadograđen čvrsto na šampionski kostur Tony-Timmy-Manu, odradit će svoj posao. Odradit će uloge koje im je Gregg podijelio i svi će biti i što je još važnije za ekipu, svi će se osjećati jednako vrijedni. DeJuan Blair će unositi energiju i štiti skok, riđobradi Matt Bonner će rokati trice, dok će Boris Diaw, koji je smanjio broj grudnjaka za bar dva broja otkako je došao u San Antonio, razigravat će momčad s vrha reketa. Danny Green će igrati obranu i pogađati dalekometne šuteve baš kao i Kawhi Leonard koji će prvo raditi zericu bolje a drugo mrvicu lošije od Greena, istovremeno šarmirajući djevojke svojom krasnom zurkom. Taigo Splitter će se gurati pod koševima i trošiti minute, ludi Stephen Jackson će raditi sve one lude stvari koje ludi Stephen Jackson inače radi, dok će Gary Neal po potrebi namjestiti nišanske sprave i ubaciti koju tricu. Nando de Colo i Patrick Mills neće raditi puno, tek čekati svoju priliku da malo zamjene Parkera i pruže priliku majstoru da se odmori. Očekuje nas još jedna sezona u kojoj će Spursi biti u vrhu po postotku ubačaja, broju postignutih poena, po tricaškom učinku i po asistencijama. Efikasnost, ali ne nauštrb zaigranosti, to je moto Popovicha ovih dana i neće se promijeniti kroz sljedeća 82 susreta. Spursi su spremni za još jedno osvajanje Zapada.

Pitanje je samo hoće li im to pomoći u doigravanju. Mane Spursa su jasne. Koliko god napad bio dobar imaju problema ako ih trica ne ide. Koliko god napad bio dobar imaju problema kada im se zatvori protok lopte kvalitetnim presingom. Koliko god napad bio dobar on ne može sakriti probleme jedne solidne obrane koju uništava prosječna skok igra i slaba pokretljivost centralnih igrača. Šampionski Spursi osvajali su naslove na račun defanzivne genijalnosti Timothya Theodorea Duncana na kojeg su bekovi usmjeravali penetratore samo da bi se susreli s neprelaznim zidom u sredini. Tim više nije takav igrač, a Blair, Leonard, Splitter, Diaw  i Bonner to nikada nisu niti će biti. Oklahoma ih je lani ubila iskorištavanjem te praznine, Lakersi će ih iskasapiti ostanu li njihovi tornjevi zdravi i Spursima to mora biti jasno. U playoffu s ovakvom ekipom prestaju biti favoriti i postaju ekipa iz sjene, ekipa koja može proći u finale u koliko joj se potrefe četiri sjajne šuterske predstave u seriji, ali koja ne može računati na pobjede protiv momčadi s kojima imaju matchup probleme. San Antonio bi trebao pronaći kvalitetnog defanzivnog centra, igrača poput Andersona Varejaoa (kojeg bi se Cavsi mogli otarasiti) ili Joakima Noaha ili Bismacka Byomba (nemaju šanse za niti jednog od ove dvojice) ukoliko misli biti favorit u doigravanju. Inače će ostati upamćeni kao vrhunska ekipa regularne sezone koja je zabavljala košarkaške sladokurce i na kraju ostala kratkih rukava.

Na samom kraju kratko objašnjenje. Pozicije 15, 14 i 13 mogu zamijeniti mjesta, baš kao i pozicije 12, 11, 10, 9, 8 i 7, baš kao i pozicije 10, 9, 8, 7 i 6, baš kao i pozicije 5 i 4, baš kao i pozicije 3, 2 i 1. Nadam se da sam jasan. Ako nisam javite se na fejs. Javite se i inače. Staviću gole slike. Ne sebe. Obećajem.

izvor: Čovjek koji je buljio u ekran