SRCE

Povezani članci

• “Ne mogu reći je li Ronaldo najbolji kojeg sam ikad trenirao!”
• Baklje Ferala
• Rođeni žele legendu za trenera
• Vaha: Sammiru kafansko ponašanje neće proći kod mene
• U kojem grobu leži zec?
• Stigli svi osim Begovića, danas samo jedan trening

Danas me mali ka i uvik iznenadija, iden na Hajduka, a s kin igraju pitan, uzvrtija se, vidin da mu je neugodno, ma znaš…. Ne znan,more bit da bi mogli i dobit ako je recimo koji kup pa igraju protiv Zmaja iz Zmijavaca, smijen se, ma opet ne mogu ih gledat onako gnjile da sad dobiju Manchester, eh Manchester, sad se on smije, a meni se stislo srce, kako da mu sad objasnin da su se tom istom Unitedu pod tim istim Sir Alexom Fergusonom tresle gaće na ton istom Poljudu di ide danas moje dite bez da zna nabrojit tri igrača Hajduka. Zatvorija san oči i oćutija ruke moga dide na ramenima, ja san pratija svog idola, svog Šuru, a on je pratija svoga, uvik mu je bija najdraži ka uostalom i cilon Starom placu, idol i heroj te nevjerojatne generacije bio je on, Dražen Mužinić – Frfa. Balun se tih godina igrao srcem, moj grad disao je s Hajdukom fuzbal kako je govorila moja baka, a oti fuzbal bio je glavna tema svima, po uredima, po brijačnicama, po buffetima. Split je znate takav grad i nema čovika u gradu koji za sebe ne misli da je puno bolji strateg od Ivića, a Tomislav Ivić, Mali Napoleon tih je godina podijelio moj grad.

Pola grada držalo je da je nesretno jedna sjajna generacija pala u ruke amateru, pola je držalo da je Ivić genije, nogomet kakav je igrao Hajduk bio je avangarda, Cruyfov Ajax i splitski Hajduk igrali su moderan, brz i potpuno nov nogomet, tu se nije umiralo u ljepoti ali se umiralo na terenu. Okosnica i srce te momčadi bio je Dražen Mužinić Frfa. Danas jedino Genaro Gatuso može reći svojoj djeci igrao sam kao Frfa. A Frfa je bio čudo, u mojim dječjim očima taj čovjek bio je ratnik, bio je borac, onako blatnjav i krvav igrao je Ivićev presing na igrača pod geslom lopta može proći ali suparnik ne. Snaga i srce kojim je orao teren, potpuna predanost i fizička sprema ušli su u legendu ovoga grada i učinila ga jedinstvenim, ljudi tadašnje države doživljavali su tipičnog dalmatinca kroz Frfu, nema odmora, nema predaje, sportaš do kraja i čovjek ali u igri terijer.

Ja i moj dida pratili smo ne samo utakmice već i treninge, po blatu, po kiši kada bi svi popadali Frfa je dizao, Frfa je grizao i držao momčad na vatri, iako nikada nije bio ni vođa ni kapetan bio je zasigurno srce mog Hajduka, srce koje se rađa jednom u „sto godina“ i vidio sam ga još samo protiv Dnjepra kada je mladi i stasiti Imoćanin uzorao isti taj teren. Srce koje vuče i kad nemaš više snage, srce koje ti daje snagu kad su noge teške, srce je ono što je tada činilo razliku, moj Hajduk nosilo je tada samo ono, hajdučko srce i borba do kraja, do smrti, do zadnje atoma snage.

“Vidi mali, vidi Frfu gledaj sinko i pamti, ovako se igra, ovako se gine, ovako se krv svoja ostavlja na dresu za ovaj grad, za ove ljude, za svoj Hajduk, za svoj Split!” Vidin ga dida moj, vidin ga ka šta vidin i tebe, ma ne vidin više ni Hajduk ni takve heroje, ne vidin više ništa osim stare i zapuštene školjke u kojoj igraju neka dica šta sanjaju dres Reala, šta im sveti dres ne znači ništa, a trava koju je Frfa zubima grizao kad bi ga netko uspio zaobić nekako mi više nije ni zelena ni čarobna kao pod svjetlima Starog placa.

Znan da se više nikad neće vratit to vrime, ka ni pačići u Kirigina iza utakmice ni miris tvojeg širokog kaputa iz koji bi vadija karamele, znan da ga nikad više neću vidit kako uklizava u noge bez da čuva svoju glavu i znan da nikad više neću ostat budan cilu noć iza utakmice. Sve ja to znan i to je tako, ma mi dođe nekad teško i prođu me neki trnci kad čujen huk sa sjevera, vrate se sve te uspomene i to davno izgubljeno vrime pa mi tuga s ovon kišom zapljusne prozore, ali san isto ponosan, ponosan šta me jedan čovik naučija da u životu nema predaje, nema boljeg i nema strašnijeg, da se u životu triba borit ka lav i bit ustrajan, da su pobjede najveće samo ako ih znojem svojim natopiš, to su me naučili velikani ovoga grada, jedan stari armer iz Lavčevića i jedan Dražen, Dražen Mužinić – Frfa.