Pele i Maradona: Kad taština zasjeni magiju

Autor/ica 👤tačno.net 29.1.2014. u 08:25

Povezani članci

NI POSLJEDNJA svečana dodjela Zlatne lopte nije mogla proći bez cirkusa. Rasprave, svađe i polemike nakon proglašenja najboljih u nogometu u 2013. prije dva tjedna u Zürichu i dalje ne jenjavaju. Povišeni su tonovi, pljušte uvrede i podrugljivi komentari, prosipa se žuč. Ali ne od onih od kojih bi se to možda i moglo očekivati. Nisu u pitanju oni nogometaši koji se možda osjećaju zakinutima nakon trijumfa Christiana Ronalda. Nisu u pitanju taštine onih koji su se nadali i koji su vjerovali da će baš oni umjesto CR7 pustiti patetičnu suzu nakon što prime nagradu. Ne, ni Messi ni Ribery, pa čak ni vječno nezadovoljni Ibrahimović nisu se nešto posebno pozivali na nepravdu koja im je nanesena darivanjem kontroverznog Portugalca.

Ne, nisu u pitanju povišeni tonovi dobitnika Zlatne lopte i onih koji su se njoj nadali, ali je nisu dobili. Hračci i pljuvačke su poslani s adresa od onih koji se godinama, desetljećima javno ne vole i svaku mogući priliku koriste da bi svijetu reprizirali svoje nove, još raskošnije igrokaze netrpeljivosti, a sve to u ime ega, razmaženosti i taštine. Maradona i Pele. Pele i Maradona, kako hoćete. Možda dvojica najvećih svih vremena. Možda, ali samo možda.

Najnoviji čin opere o sajmu taštine velikana nogometne igre ovaj put započeo je slavni Argentinac koji je, ogorčen radi činjenice da je Pele dobio počasnu Zlatnu loptu, valjda neku vrstu nagrade za životno djelo, dao sve od sebe i da ponizi Pelea i da izbanalizira Zlatnu loptu kao nagradu i da izvrijeđa FIFA-u.

“Za mene će Pele biti uvijek biti tek drugi najveći nogometaš svijeta, naravno, iza Diega Armanda Maradone”, naglasio je “Mali zeleni”, govoreći o sebi u trećem licu jednine. “To je realno, pa on nije najveća legenda ni u svojoj zemlji, ispred njega je legendarni Senna. Nije mi jasno kako ljudi mogu tvrditi da je on tu nagradu dobio prije mene? Ja sam tu nagradu dobio još 1996. godine, kada mi je France Footbal odao priznanje za doprinos nogometu. On će uvijek biti tek drugi najbolji, kako u sportu općenito, tako i u Brazilu”, bijesni Maradona.

Za kraj svog monologa Maradona je dodao i jedan detalj sa same ceremoniju dodjela nagrada u Zürichu. “Kad je trebao pročitati ime osvajača nagrade i da mu uruči istu, Pele je izgovorio Christiano Leonardo, a to najbolje pokazuje gdje mu je mjesto”, zaključio je osvajač SP u Meksiku 1986.

Ne braneći Peleovu povrijeđenu čast i nanesene mu duševne boli Maradoninim rečenicama, bez sumnje možemo zaključiti da je ovaj istup slavnog Argentinca tužan, žalostan i krajnje nesportski. Ako zbog ičega, onda zbog činjenice da takvi potezi, takvi istupi i takvi ispadi ne služe na čast jednom velikom šampionu, što Maradona, ako ćemo suditi samo po sportskim kriterijima, zasigurno jest. Veliki prvaci, oni koji su jednom zakoračili na krov svijeta, ti koji su i za života postali legende, oni, baš oni prvi moraju biti ponizni, maleni i skromni. Jedino tako ostaju veliki. A čitava ova komedija koju iz godine u godinu, i tako desetljećima, pratimo samo smanjuje i jednog i drugoga. Jer, napominjemo, ni Pele nikada nije propuštao prilike udariti po Maradoni, baš ono mučki, ispod pojasa. I baš Pele, također nikada nikome u bilo kojoj prilici nije zaboravio gurnuti pod nos kruti fakt da je samo on trostruki prvak svijeta i da samo on ima privilegiju kititi se titulom Kralja nogometa i slavom najvećeg svih vremena. To veliki ne rade.

Iako će svatko od nas, barem nekad, u ekstazi, u euforiji nakon neke utakmice, nakon nekog genijalnog poteza, gola, koša, voleja , što god, naprečac bubnuti: “e, on je najbolji svih vremena”, ako samo malo stanemo na loptu i razmislimo shvatiti ćemo da smo upravo izrekli golemu glupost. Jer, pokušajmo biti ozbiljni i racionalni, pokušajmo ne upadati i sami u zamke pojedinačnih afiniteta i osobnih sklonosti, pokušajmo zanemariti iracionalnu simpatiju i još iracionalniju antipatiju. Ako sve to napravimo složiti ćemo se da je odabir nekoga kao najboljeg svih vremena u poslu kojeg isti obavlja ili je obavljao zapravo jedna totalno glupa i deplasirana rabota. Nemoguće je na egzaktan način utvrditi da li je neki slikar, režiser, glumac ili sportaš najbolji svih vremena. Mijenjaju se trendovi, prolaze godine, desetljeća, stoljeća. Neke stvari krupnim koracima grabe naprijed i nekako nema smisla uspoređivati razdoblja. Jedinstvene formule ili logaritma za izračunavanje parametara uspješnosti kroz godine nema, niti će ga ikad biti i zato je smiješan i pomalo tužan cirkus kojeg iz godine u godinu ponavljaju Pele i Maradona.

Pele tvrdi da je on najbolji jer nitko nikada osim njega nije osvojio tri naslova svjetskog prvaka. I u pravu je. Tu nema spora. Užasno ih je malo i sa dva naslova, a kamoli sa tri. No pritom zaboravlja činjenicu da je na SP u Čileu 1962. godine odigrao svega dvije uvodne utakmice i da je radi povrede morao na klupu, a da je priliku zgrabio i iskoristio Amarildo, koji je uz svesrdnu pomoć rutinera poput Didija, Garinche, Vave i Zagala donio Brazilu taj drugi naslov.

Pele tvrdi da je na SP u Meksiku 1970. igrao kao nitko nikad prije njega i da se baš zbog toga Brazil prošetao do treće titule. Možda je u pravu. Zapravo, sigurno je u pravu. Pele je igrao maestralno. Ne zna se što je bilo u njegovoj igri efektnije i čarobnije: od promašaja protiv Urugvaja kad je varkom tijela zaobišao golmana Mazurkijevicha, pa do šuta glavom koji mu je obranio slavni Englez Banks i tako sebi priskrbio najbolju obranu u čitavoj povijesti nogometa te asistencije Carlosu Albertu za četvrti, posljednji gol u finalu u kojem je pometena Italija. Ali zaboravlja da je ta momčad Brazila službeno proglašena za najbolju nogometnu družinu koja se ikada uhvatila lopte i zelenog terena. Samo vezni red i navala Brazila te godine i dan danas ljubiteljima nogometa izazivaj zazubice: Gerson, Tostao, Jarzinho, Pele i Rivelino. Nije baš da nije imao s kim igrati, zar ne?

S druge strane, zagovornici Maradone, osporiti će Peleove učinke i rezultate smatrajući da se nikad nije okušao u Europi i da je godinama bio van vidokruga sakriven negdje tamo pod sjenama Amazonije. Istina. Pele zaista nije nikada (pred kraj karijere je igrao polurekreativno za američki Cosmos) igrao van Brazila, van svoga Santosa. Ali isti taj Santos je godinama osvajao i naslove prvaka Južne Amerike, a potom i interkontinentalne titule uredno se iživljavajući na Benfici ili Milanu. Tako da baš ne stoji ta tvrdnja da Pelea Europa nije imala prilike vidjeti van svjetskih smotri. A i ne stoji tvrdnja da je Pele igrao u ligi sumnjive kvalitete jer su tih godina južnoamerički klubovi bili puno uspješniji u interkontinentalnom kupu od europskih.

Također, na Maradoninu stranu preteže i činjenica da je, čast Valdanu, Burruchagi, Batisti ili Brownu, naslov svjetskog prvaka 1986. godine osvojio sam. Oni su bili klasični vodonoše majstoru koji se sam samcat poigrao s ostatkom svijeta. I to stoji. One četiri minute ezoterije i čarolije protiv Engleske u četvrtfinalu, simultanka protiv Belgije u polufinalu i igra u finalu protiv Rummeniggeove Zapadne Njemačke bili su čisti postmodernizam. Nogometni postmodernizam. Njegovi potezi na tom prvenstvu bili su potezi koji ruše granice između sporta, popularne kulture i visoke umjetnosti. Ali isti taj Maradona, uz dvije tri briljantne sezone u Napoliju nikada nije mogao zadržati konstantnu vrijednost svoje igre jer su ga uništavali poroci. Droga, alkohol, koketiranje s talijanskom mafijom dokrajčile su karijeru koja je mogla i morala biti puno veća nego što jeste.

I kako rekosmo, i Pele i Maradona, ako će polaziti sami od sebe imaju argumenata da se smatraju najvećima u povijesti. Ali svako vrijeme nosi neke svoje heroje. Danas su to Messi i Christiano Ronaldo. Desetljeće prije dominirali su Ronaldo i Ronaldinho. Sutra će to biti neko drugi. I jasno da će navijači, novinari, nogometni fanatici i dalje forsirati priče o najboljima u povijesti jer te priče uvijek pronađu plodno tlo za žučne rasprave. I jasno da će svako gurati kao najboljega nekog svoga favorita. Ali to nek ostane u domeni njih, dakle onih koji vole nogomet, ali onih koji ne igraju nogomet. Dužnost tih najvećih je da im zadnje na pameti bude gurati sebe u prvi plan. Baš kao što to nikad nije radio jedan gospodin koji sada obnaša dužnost pomoćnog trenera u Real Madridu. A mogao je. Itekako je mogao. Ali on je samo šutio i igrao.