Ovim momcima fudbal nije samo hobi već nada u bolje sutra

“Kada kažete da ste bivši ovisnik, mnogi vas gledaju s nepovjerenjem, ne možete ni posao dobiti jer ljudi ne vjeruju da ste izliječeni”, kaže Dragan Maksimović, bivši ovisnik o drogama iz Banje Luke.

Oporavak od ovisnosti je bio težak, kaže on, ali borba protiv predrasuda je mnogo teža.

“Birajući fudbal, ja se nadam da okolini šaljem jasnu poruku o tome kakva sam sad osoba i šta su mi prioriteti”, dodaje Maksimović.

Ovaj program organizira Međunarodni forum solidarnosti (IFS-EMMAUS), dio internacionalne mreže EMMAUS koja pomaže beskućnicima. Forum je bosanski partner udruženja Svjetsko prvenstvo beskućnika (Homeless World Cup), sa sjedištem u Škotskoj.

Ideja o osnivanju fudbalskih timova koje čine beskućnici nastala je na konferenciji u Južnoj Africi 2001. godine, a prvo Svjetsko prvenstvo beskućnika održano je dvije godine kasnije u Austriji, na kojem je učestvovalo 13 timova. Kako tvrde organizatori, cilj ovih takmičenja je “da se, uz pomoć fudbala, beskućnici potaknu da promijene svoj život”.

Na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu beskućnika, koje se održava u poljskom gradu Poznanu sredinom avgusta, učestvuju timovi iz 64 zemlje.

Bosna i Hercegovina je osnovala vlastitu reprezentatciju 2011. godine, kada je zauzela šesto mjesto na Svjetskom prvenstvu beskućnika. Iako niko u timu nije istinski beskućnik, igrači su mahom ljudi sa margina bosanskohercegovačkog društva.

“Naravno, radujemo se uspjesima, ali naš cilj nije pobjeda u fudbalu nego borba za humanije društvo”, kaže selektor tima Elmedin Škrebo. “Igrače pronalazimo kroz različite projekte sa ovim kategorijama stanovništva i kroz kontakte sa drugim, sličnim organizacijama”, dodaje on.

Svake godine u reprezentaciju ulaze drugi igrači, kako bi ih što više dobilo priliku da učestvuje u ovom projektu, kaže on. IFS-EMMAUS im obezbjeđuje smještaj u sportskom centru u Doboju, a igrači ne primaju nikakvu naknadu.

“Ni pobjednici Svjetskog prvenstva ne dobijaju novac i tu su pravila vrlo jasna”, kaže Škrebo.

U aprilu je u Doboju organiziran turnir u kojem su učestvovale i reprezentacije beskućnika iz Hrvatske i Slovenije.

“Iako te zemlje važe za naprednije u odnosu na BiH, vidjeli smo da i kod njih društvo ima sličan odnos prema Romima, bivšim ovisnicima i drugim ugroženim kategorijama”, kaže Maksimović.

Škrebo dodaje: “Na tom turniru uspjeli smo okupiti 600 ljudi u publici, što je veliki broj za našu malu općinu. Iako je, kad se radi o rušenju predrasuda, pred nama dug put i mi smo tek na početku, lijepo je vidjeti da se ljudi, a prvenstveno mlađa populacija, interesiraju za njihovu igru”.

Selektor nam ponosno pokazuje foto albume i novinske isječke o bosanskohercegovačkoj reprezentaciji beskućnika i dodaje: “Zanimanje medija za naš tim postepeno raste i uspjeli smo dobiti i njihovu podršku u promociji naših igrača”.

Da bi se kvalificirali za Svjetsko prvenstvo beskućnika, igrači moraju biti stariji od 16 godina, dok gornja granica nije postavljena.

Ovogodišnji rezervni igrač, 18-godišnji Adnan Mekić, najmlađi je član bh. tima.

Mekić živi u Mihatovićima kod Tuzle, najvećem izbjegličkom naselju u BiH. Mihatovići su dom za raseljene osobe već 15 godina, a mlađe generacije su tu i odrasle.

Dok sjedimo u kafeteriji EMMAUS-a u Doboju, Mekić, koji gotovo nikad nije bio izvan Tuzle, kaže: “Igranje fudbala za reprezentaciju beskućnika BiH je prilika da se družim, putujem i upoznajem nove ljude, i to je jedan od glavnih razloga zbog kojih sam ovdje. Puno mi znači to što imam mogućnost da se družim s novim ljudima ovdje u Doboju i da steknem nove prijatelje”.

Mekić kaže da mu nije naporno trenirati dva puta dnevno, jer je uvijek volio fudbal i veći dio svog slobodnog vremena provodio igrajući ga. S obzirom na to da je on rezervni igrač, nije bilo sasvim izvjesno da će ići u Poljsku. Ali selektor Škrebo kaže da, ako Mekić i propusti ovogodišnje prvenstvo, može ići na ono koje će se slijedeće godine održati u Čileu.

“Pa i da ne odem sad s njima u Poljsku, ova druženja će mi ostati u lijepoj uspomeni”, ističe Mekić.

Selektor Škrebo u šali kaže da je primijetio da sve više djevojaka dodaje ove igrače na svoje Facebook profile. Igrači na to ne kažu ništa, samo se smješkaju i provjeravaju poruke na svojim mobilnim telefonima.

“Upravo o tome se i radi”, dodaje Škrebo. “Društvo treba shvatiti da su i oni koji nemaju novca i žive u teškim uslovima također obični ljudi, baš kao i oni koji su u malo boljem finansijskom položaju”.

Škrebo kaže da je najteže osigurati sredstva za projekat, posebno za putne troškove igrača koji nastupaju na svjetskom prvenstvu.

“Mi se nadamo da ćemo i ove, kao i prošle godine, imati podršku načelnika Doboj-juga i federalnog ministarstva sporta i kulture”, kaže Škrebo.

Igrači su zahvalni Fudbalskom savezu BiH koji im je posudio opremu, a posebno su uzbuđeni zbog podrške Edina Džeke, igrača državne reprezentacije BiH. Nekoliko članova državne reprezentacije pojavilo se prošle godine u spotu koji je snimljen o ovom projektu.

Kako su igrači reprezentacije beskućnika skoro bez ikakvih primanja, jedan od ciljeva projekta je omogućiti bar nekima od njih zaposlenje.

Jedan od prošlogodišnjih igrača, 26-godišnji Alen Bašić, imao je sreće.

“Sada radim u mljekari u Doboju, a prije toga nisam imao posao. Volontirao sam u MFS EMMAUS, ali nisam se nadao da se može naći posao i za mene”, kaže on.

Bašić živi u izbjegličkom kampu u Doboju koji se sastoji od dvije zgrade napravljene uz pomoć donacija holandske vlade. Tu žive oni koji se nisu uspjeli vratiti u svoje prijeratne domove.

“Teško je biti zaboravljen od svih, ili kad te zbog greške, bolesti ili nečeg trećeg društvo odbaci”, kaže on.

Bašić dodaje da je za njega prošlogodišnje Svjetsko prvenstvo beskućnika u Meksiku bilo neponovljivo iskustvo.

“Meni je to bio sjajan osjećaj, gotovo nestvaran – da sam jedan dan u Doboju, a onda krenem na tako dalek put”, kaže on.

Mekić tvrdi da su mnogi isprva bili sumnjičavi i s podsmijehom gledali na reprezentaciju beskućnika, ali da se njihov stav kasnije promijenio.

“Kad su novine počele da pišu o nama, to je bila druga priča“, kaže on. “Kad smo se vratili sa svjetskog prvenstva, vidio sam da nas ljudi puno ozbiljnije shvataju”.

Bašić još uvijek volontira u timu, a poznanici i komšije ga pitaju kako bi se i oni mogli uključiti u tim.

“Vidjeli su da nam je zabavno, gledali fotografije sa putovanja, pa sad i oni hoće da se pridruže, čak i oni kojima je to u početku bilo smiješno”, kaže on.

Ovaj članak je nastao u okviru projekta Priče iz tranzicije, koji finansira Ambasada Kraljevine Norveške u Sarajevu. Projekt zajednički realiziraju Institute for War and Peace Reporting, IWPR, Sarajevo Centre for Contemporary Arts, SCCA Pro.ba i Studentski eFM radio Sarajevo.