Oni su preživjeli genocid i svoje uspjehe posvetili BiH

Povezani članci

• Mandžukić službeno Bayernova devetka
• Veličanstvena pobjeda: Zmajevi porazili Španiju za polufinale Eurobasketa
• Jusuf Nurkić poludio, Belgija nastradala, Zmajevi prvaci!
• Van Gaal novinarima: Vi ćete dobiti
• JEDAN GRAD, JEDNA LJUBAV – VELEŽ, MOSTAR!!!
• Ovo je najveći fudbalski gubitnik

Jedan od najvećih košarkaških talenata Evrope Emir Sulejmanović rođen je u srebreničkom zbijegu, evropski atletski viceprvak Hamza Alić još traga za posmrtnim ostacima amidže, a sutra će u Memorijalnom centru u Potočarima biti ukopan tetak fudbalera Sarajeva Asmira Suljića.

Olimpijci i atletičari Hamza Alić i Jasmin Salihović, fudbaler Asmir Suljić i košarkaš Emir Sulejmanović predvode listu uspješnih sportista koji se razlikuju od svih drugih sportista na svijetu. Oni su preživjeli genocid!

Juli 1995. godine, kada su srpske snage počinile genocid u “zaštićenoj zoni UN-a”, Hamza, Jasmin, Asmir i Emir dočekali su kao djeca u Srebrenici. Neki od njih bili su novorođenčad. Za razliku od 8.372 Bošnjaka, oni su imali sreću preživjeti najveći masakr u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

“To je užas. Poruci vezanoj za Srebrenicu ‘da vidiš, da pamtiš, da znaš’, dodao bih i nikome se ne ponovilo”, rekao je za agenciju Anadolija (AA) Hamza Alić, dvoranski viceprvak Evrope u bacanju kugle.

Jedanaestog jula 1995. Asmir Suljić, fudbaler Sarajeva, imao je nepune četiri godine. Prohodao je u ratnoj Srebrenici, tu naučio prve riječi. “U julu 1995. godine kada je pala Srebrenica majka, brat i ja smo utrpani u jedan od autobusa sa kojim smo odvezeni do slobodne teritorije BiH. Otac je prije pada Srebrenice bio ranjen i helikopterom su ga prebacili na liječenje u Tuzlu. Imali smo sreću preživjeti genocid”, kazao je Suljić novinaru Anadolije. U familiji fudbalera Sarajeva mnogi su ubijeni.

“U četvrtak u Memorijalnom centru u Potočarima bit će dženaza i mom tetku. Pronašli su njegove posmrtne ostatke. Bit će ukopan sa još 409 pronađenih identificiranih žrtava genocida. Ubili su mi i dedu i amidžiće”, tužan je Asmir.

U četvrtak (11. jula) povodom obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici, u revanšu pretkola UEFA lige, fudbaleri Sarajeva protiv Libertasa u San Marinu nastupit će u crnim dresovima.

“Na taj način odat ćemo počast žrtvama. Niko ne treba da zaboravi šta se desilo Srebrenici. Svako treba isticati i podsjećati na genocid, da se nikada ne zaboravi Srebrenica, ali i da se više nikome ne ponovi”, poručio je Suljić, koji je otkrio da najmanje tri puta godišnje odlazi u Srebrenicu, gdje mu živi nana, i da svaki puta posjeti Memorijalni centar u Potočarima.

Atletičar Hamza Alić u julu 1995. bio je 15-godišnjak. Tvrdi da se dobro sjeća stradanja i genocida.

“Srebrenica je pala 11. jula, a moje selo Krušev Do držalo se još nekoliko dana. Prema nama su dolazili izmučeni, gladni, izranjavani ljudi. Tada nismo znali da su u toku masovna ubistva i da se vrši genocid nad Bošnjacima. Onda je i Krušev Do pao u ruke neprijatelja, a mi smo se uputili u planine. Lično, mogao sam u autobus sa ženama i djecom, ali je sreća što nisam krenuo sa njima, nego sam sa ocem i braćom otišao u proboj ka slobodnoj teritoriji. Brojni mladići mojih godina bili su izvedeni iz autobusa i srpski vojnici su ih ubili”, prisjetio se Alić.

“Lutali smo šumama. Znalo se desiti da hodamo po četiri, pet sati i opet dođemo na isto mjesto. Bio je haos među ljudima. Nailazili su na srpske zasjede gdje su mučki ubijani. Nekako smo se uspjeli izvući prema Devetaku i Vlasenici, krenuti ka slobodnoj teritoriji, Kladnju i Olovu”, opisivao je Alić.

Preživio je tri zasjede i brojne napade.

“U prvoj zasjedi poginuo je vođa naše grupe od oko 75 ljudi. On je koliko-toliko poznavao teren. Onda smo naletjeli na drugu zasjedu u jednoj rijeci, gdje je ubijeno oko 20 ljudi, a njih 25 četnici su zarobili. Među njima bio je i moj brat koji je potom proveo sedam mjeseci u zatvoru u Foči, ali je srećom razmijenjen i na koncu ostao je živ”, prisjećao se Alić u razgovoru za agenciju Anadolija.

Hamza, njegov otac i još dvojica ljudi prve su osobe koje su se iz sela Krušev Do domogle slobodne teritorije između Kladnja i Olova.

“Bukvalno, nismo imali šta jesti. Kada smo krenuli od kuće u zbjeg, rođak je ponio sve hrane što smo imali. To je nekih 300 grama šećera. Povremeno, davao nam je šećera na dlan i mi smo ga lizali. Putem nalazili smo i nezrelo voće, i zahvaljujući tome preživjeli smo pet dana, koliko je trajao naš proboj na slobodnu teritoriju. Zamislite, vodu nismo pili pet dana. Znali smo preći rijeku ili potok, ali od straha ne napiti se vode, jer su pucali po nama”, pričao je Alić, dodavši:

“Najteže je bilo na trećoj zajedi. Meci su nam letjeli oko glava, nogu. Ipak, hvala dragom Bogu nismo pogođeni. Napokon, nedugo zatim ugledali smo položaje Armije RBiH. I tada morali smo proći najgore. Bio je lijep sunčani, ljetni dan, a mi smo molili Allaha da padne kiša. Odlučili smo krenuti ka našima kada je pala noć. Sa mrakom i nebo se otvorilo. Desio se istinski prolom oblaka. Sijevale su munje, grmilo je. Sijevanje nam je osvjetljavalo put ka položajima Armije RBiH. Kiša je bila toliko jaka da Srbi nisu mogli ni izaći iz rovova. Pucali su nasumice ka nama. Pregazili smo i kroz njihove tranšee i bili na domak slobode”.

Rovovi zaraćenih strana bili su udaljeni 200 do 300 metara. Između bilo je minsko polje.

“Nismo znali za minsko polje. Trčali smo ka našim položajima i uspjeli uskočiti u tranše Armije RBiH. Naši vojnici nisu mogli vjerovati da smo uspjeli proći neokrznuti kroz gusto minsko polje. Bog nas je dragi spasio. Osjećaj biti na slobodi je kao ponovo se roditi. Ko to nije doživio, ne zna kako je”, ističe Alić, čija je familija, takođe, u genocidu imala gubitaka.

“Među ostalima, od bližih ubili su mi amidžu. Njegove kosti još nismo našli. Oprostiti se može, ali zaboraviti ne smije. Bez obzira na genocid sve pripadnike srpskog naroda ne treba trpati u isti koš”, rekao je Hamza Alić, danas dvoranski vicepravak Evrope u bacanju kugle.

Snagu da se nakon svega što je preživio bavi sportom Hamza je pronašao u vjeri i saznanju da će kroz druženja i takmičenja lakše podnijeti sjećanja na genocid.

“Božja volja je što smo preživjeli. Božja volja je i što sam se počeo baviti sportom. Sve svoje uspjehe uvijek posvetim svojoj zemlji, svom narodu i svojoj Srebrenici”, poručio je Alić.

U blizini njegovog rodnog sela Krušev Do i sela Luke, dva dana nakon pada Srebrenice, 13. jula u šumi rođen je jedan od najvećih košarkaških talenata Evrope Emir Sulejmanović, za kojeg se posljednjih mjeseci interesira slavna Barcelona. U zbjeg iz okupirane Srebrenice njegova majka Vahdeta, trudna je krenula sa dvogodišnjim sinom. Porodila se u očajnim uslovima uz pomoć nekolicine drugih žena. Emirov otac Nedžad, koji je bio 40 kilometara daleko, dobio je dozvolu da napusti liniju odbrane kako bi vidio sina Emira.

Emir Sulejmanović

“Uspio sam nekako doći do njih i vidjeti ih. U cijeloj katastrofi bio sam presretan zbog rođenja Emira. Vratio sam se u vojsku. Oni su uspjeli doći do slobodne teritorije u Kladnju, a mene su zarobili Srbi 1. avgusta 1995. godine i odveli me u logor u Mitrovu Polju u Srbiji. Bio sam tamo 250 dana, proživio golgotu. Posredstvom Crvenog krsta 16. aprila 1996. godine oslobođen sam i sa još nekoliko ljudi prebačen u Finsku. Pola godine kasnije u Finsku je došla i moja porodica. Bili smo na okupu”, izjavio je Nedžad Sulejmanović.

U još jednoj tužnoj srebreničkoj priči, 17. decembra 2000. godine Emirova majka Vahdeta u 30. godini je preminula.

Berbić bio u zloglasnom logoru “Sušica”

Ferid Berbić (rođen 1976. godine), poslijeratni fudbaler Drine iz Zvornika i tuzlanske Slobode, sa 16 godina bio je zatočen u zloglasnom logoru “Sušica” kod Vlasenice. Pušten je na slobodu sa bolesnom majkom o kojoj se brinuo. Zajedno s njom došao je do Kladnja, a otac i braća su mu ostali u logoru. Odigrao je jednu zvaničnu utakmicu za mladu reprezentaciju BiH protiv Grčke, a onda se teško povrijedio što ga spriječilo da napravi zapaženiju karijeru. Danas živi i radi u Gentu (Belgija)

Salihović dobio sina u Skelanima

Doskorašnji atletičar Jasmin Salihović još 1992. godine morao je napustiti Skelane, pogranično mjesto na Drini u blizini Srebrenice, koje je među prvima napadnuto iz Srbije. Sa porodicom je izbjegao u Makedoniju, odakle su se 1993. godine vratili u ratnu Tuzlu. Atletičar, koji je Bosnu i Hercegovinu predstavljao na Olimpijadi u Atini 2004. godine u trci na 800 metara, u svjetske medije dospio je početkom 21. vijeka, kada se zabavljao sa atletičarkom Dijanom Kojić. Zapadni mediji tada su pisali “o izbjeglici iz Srebrenice i njegovoj vezi sa Srpkinjom”. Salihović je danas oženjen bivšom atletičarkom Merisom Hadžić. Prije dva mjeseca dobili su sina i sretno žive u Skelanima.

Masovna grobnica u Muratovićevom Snagovu

Vedad Ibišević, prvotimac njemačkog Stuttgarta i reprezentativac BiH, sa svojim najbližima 1992. godine bio je primoran napustiti rodnu Vlasenicu i prebjeći u Tuzlu. U izbjegličkim danima počeo je igrati fudbal u Zmaju od Bosne, te do danas, preko Švicarske, SAD, Francuske i Njemačke stekao svjetsku slavu. I Samir Muratović, bivši reprezentativac BiH morao je u izbjeglištvo. Do rata živio je u Podrinju, gdje su srpske vojne i paravojne formacije počinile najstravičniji zločine. Muratović je iz Snagova u kojem je pronađena jedna od najvećih masovnih grobnica žrtava genocida.

AA/sport.ba