Nenad Popović: Kad je Dinamo igrao fudbal

Povezani članci

• Ivica Đikić: Neven Sesardić je nova ikona desnice
• Stravičan obračun: Navijač ubijen iz vatrenog oružja
• Heni Erceg: Dobro je da je Ferala bilo, jer je ostao zapisani trag tolikih nedjela i zločina počinjenih u ime ove i ovakve države
• Hrvatski neprijatelj broj 1 Denis Latin
• Zmajevi sa igračem manje pokazali zube Špancima, ostala žal za greškama i propuštenim šansama
• Blanc: Vjerujem da ćemo uskoro zaključiti Cavanijev transfer

Ovako je to bilo na Dinamovom stadionu. Kad sam imao nekih pet, šest godina, otac me je počeo voditi na Dinamove utakmice. To je uključivalo i nekoliko pedagoških mjera. Lizalice, zašećerene štapiće, kikiriki u minijaturnim papirnatim vrećicama i koštice u tuljcima, koje su prodavali gosponi u bijelim kaputićima provlačeći se među redovima, nisam dobivao. To mi je stari objasnio higijenskim razlozima. Dakle, curile su mi sline, spuštao sam pogled kad bi enegrični prodavač sugestivno stajao na rubu reda i nudio svoju slatku i slanu pondu. Naučio sam se na Dinamovom stadionu obuzdavati strasti.

Drugo, kad je ulazila protivnička momčad, morao sam pljeskati. Oni su bili gosti koji su došli u Maksimir. Pljeskalo se nešto manje, više uljudno, dok se Dinamu kad je ulazio pljeskalo se jače, jer ga se i bodrilo da bude hrabar.

Nije se pljeskalo samo sucima, oni su bili kao nekakvi policajci igre i u stvari nepotrebni (jer Dinamo nikad ne pravi faulove).

Zapanjujuće, stari bi me gurnuo da zaplješćem kad bi gostujuća momčad Dinamu zabila gol, iz igre. Ponašalo se ovako. Prvo bi nakon gola na tribinama bila bura, jauci, zvižduci na suca, protivničke igrače (jer protivni igrači, u napadnoj kombnaciji uvijek naprave faul). Ali, kad bi se to sleglo a protivnički igrači se povlačili prema svojem golu, popratio bi ih diskretni pljesak zbog dobre akcije. Taj pljesak protivniku mi se iz kursa civilizacije s Dinamovog stadiona najviše urezao i ostao uvjetni refleks. Uvijek napravim taj klap-klap, i dan danas.

Kad bi se utakmica završila, ljudi bi u mah ustali. Tribine su tad prvo pljeskom, zvižducima, povicima glasno prokomentirale kakva je utakmica bila. Nekoji put je vladala i grobna tišina. Međutim, kad bi se to sleglo i igrači jedni za drugim odlazili u svlačionice ispod južnih tribina, tada bi se zapljeskalo, diskretno ali čujno, i protivničkoj momčadi. Da ih se utješi zbog poraza a i jednostavno zato jer odlaze gosti. Neki od njih bi tada digli ruku na pozdrav.

Na odlasku, fućkalo i ualo se samo sucima. Jer, oni su uvijek bili protiv Dinama: ili bi spriječili da njegva pobjeda bude još veća ili bi pomogli gostujućoj momčadi da izvuče neriješen rezultat ili pobijedi. Dobro su prolazili, ti suci, jedino ako bi isključili kojeg gostujućeg igrača ili dosudili penal za Dinamo. (U tim gostujućim momčadima je, naime, uvijek bilo prgavih igrača koji su našima dolazili polomiti noge.)

Utakmice su se jako razlikovale jedne od drugih. Nekoji puta je padala kiša, pa bi stari rekao: pokisnut ćemo i loše igraju. “Idemo.” Ustao bi, povukao me za ruku i onda bismo se provlačili kroz red mokrih kišobrana. Kad je bilo jako sunce a Dinamov golman nije obranio, stari bi rekao: sunce mu je išlo u oči. Zato su neki golmani nosili šilterice.

Tekst prenosimo sa e-Novina