KINĐE

Autor/ica 23.9.2011. u 10:43

KINĐE

Nekada su ovim turnirom defilovali Prkačin, Domercant, Peković, Drobnjak, Giriček, Ašik, Solomon, Rakočević, Roberts,  naš voljeni klub predvođen najboljim poslijeratnim košarkašem Nenom Markovićem, Lansom, Perkovićem, Baileyem, Rahimićem…

Tužno i sa sjetom se čeka turnir posvećen najboljem sportisti Bosne i Hercegovine svih vremena. Danima se ovaj turnir čekao i brojali se dani do početka, raspitivalo se po kuloarima o mogućim pojačanjima koja dolaze, o njihovoj statistici, o mjestima na koje izlaze, raspitivalo se gdje su igrali, da li će da potpišu višegodišnje ugovore…

A danas..Danas je postalo sve tako sivo sa velikom dozom crne boje. Jednostavno, Bosna se nalazi u nezavidnoj poziciji u koju su je doveli ljudi koji su je vodili, ili ljudi koje je vode i dan danas. Tužno je vidjeti sablasno prazne prostorije kluba, koje su samo do prije četiri ili pet godina bile dupke pune novinara, navijača, koje su bile pune ljudi koji su istinski voljeli ovaj klub. Nažalost, danas je takvih malo. Svi su digli ruke od Bosne, s razlogom. Niko ne želi da ima posla sa ljudima koji su doveli ovaj klub na samo dno. Nekada su u Skenderiji padali redom Cibona, Partizan, Olimpija, Zvezda, Hemofarm, FMP, a sada sa sigurnošću ne može se ni reći da će se dobiti Hercegovac ili Brotnjo, a kamoli o tome da će Bosna biti siguran putnik u Ligu 6. Čast nabrojanim klubovima, ali ipak je Bosna ime čiji rukovodioci ovo sebi nisu smjeli da dopuste.

Jednostavno, sve ove godine nije postojao sistem i način rada koji bi trebao dovesti Bosnu u ozbiljne košarkaške krugove. Kamaranje igrača koji su igrali za velike svote, a pružali malo na parketu, (ne)pružanje šanse mladim igračima, olako rješavanje pojedinih igrača (Ikonić), katastrofalan odnos prema navijačima, naručeni tekstovi u raznim dnevnim listovima, industrijalci koji su obećavali Euroligu do 2012 godine, i dovođenje Scoonie – a Penn – a, a lista je podugačka, tako da bi mogli da nabrajamo dugo u noć.

Jedini fosil, jedini dinosaur koji je ostao i čovjek koji podsjeća na onaj period u kojem je bilo IN biti navijač Bosne je Dženan Džeki Rahimić. Majstore, naklon do poda, za ovo što radiš u ovim godinama. Toliko si i prošle godine utakmica iznio na svojim leđima, toliko pobjeda donio, i opet si odlučio da odigraš još jednu sezonu. Prošle godine je ipak ekipa bila kudikamo kvalitetnija, ove godine se bojim da nas čeka još teža sezona. Pozitivna stvar je što su ugovori revidirani i ove godine se ne može desiti da se dobijaju cifre koji nisu ni približno pokazatelj realnog kvaliteta.

Ostatak tima čine momci koji jednostavno nemaju dovoljno iskustva za veće stvari. Momci koji su u prethodne dvije godine trebali da dobijaju dragocjene minute, i da skupljaju iskustvo, a ove godine da eksplodiraju, tek bi od ove godine trebali da igraju značajniju ulogu. Mada, i ove godine teško. Već će rukovodstvo da izvadi ponekog keca iz rukava, i dovede usput nekog igrača koji će biti približnog kvaliteta, odigrati jednu sezonu i otići negdje drugo.

A Mirza Delibašić….Kinđe…Romantičar pod obručem, graciozno pivotiranje na jednoj nozi, pas poput odapetih i proračunato izbačenih strijela iz luka. Jednostavno, gospodin kojeg niste mogli da mrzite. Jazine u Zadru, Gripe u Splitu, Hram u Beogradu, svi su ga voljeli. Svi su ga voljeli, zato što je on sve volio. Zato što je rođen da bude legenda. Rođen da bude čovjek kada njegovo ime izgovorite, kroz vas prolaze trnci, osjećate nešto čudno u stomaku. A to može malo ljudi. Ali Sarajevo je takav grad koji se odriče svojih ljudi, svojih legendi. Jedini grad na svijetu, koji vas od jutra prezire, a od podne vas voli najviše na svijetu.

Mirza hvala ti…Mirza hvala ti…

Ostat ćeš uvijek u našim srcima. Ništa ne može da zasjeni zvijezdu koja sija za tebe na nebu.

 

Tagovi:
Autor/ica 23.9.2011. u 10:43