Josip Bukal igra najtežu utakmicu u životu

Nakon što je prošle godine doživio moždani udar, i danas je u teškom zdravstvenom stanju koje se ne mijenja. Mnoge ljude dobre volje širom svijeta pogodilo je teško zdravstveno stanje legendarnog Maneta, kako su ga popularno zvali. Mnogi žele da na bilo koji način pomognu Bukalu, kako bi i iz ove životne utakmice izašao kao pobjednik, podsjeća Al Jazeera Balkan.

A zaista, čika Jozo, kako smo ga mi mlađi zvali, uvijek je zračio pobjednički, optimistički, pa i u najtežem ratnom periodu, 1992. godine, kada je po sarajevskom naselju Dobrinja na biciklu raznosio Oslobođenje. Jozo se nije bojao ni snajpera, ni granata. “Morali su me gađati samo u glavu, jer sve ostalo je kod mene bilo k’o beton. Atleta prava i u tim godinama. Uh, kad se sjetim, ali morali smo se malo i šaliti u ta teška vremena, koja nikada neću zaboraviti. Sjećam se da me je i CNN snimao kako prodajem Oslobođenje, a puca li puca. Kćerka me je gledala u Londonu. Nije mogla da vjeruje”, govorio je Josip Bukal, u jednom od njegovih posljednjih intervjua, kada je još bio dobrog zdravstvenog stanja. Josip Bukal je rođen u zapadnom susjedstvu, u blizini Ivanić Grada, 1945. godine. S petnaest godina se doselio u Sarajevo. Kad god bi razgovarao sa legendarnim Bukalom, priča počinje od njegovog prvog treninga na Grbavici. „Na prvim treninzima igrao sam u odbrani i nisam imao nešto puno posla, mada kad bi i neko naletio, ja bih to odmah rasčistio.

I tako jednom prilikom lopta je došla u naš kazneni prostor i ja makazicama preko glave izbacim je vani. Trener odmah prekinu trening, priđe mi i upiše me u svoj notes i od tog trenutka je sve počelo. Prekomandovan sam u napad i u omladinskoj ekipi postizao sam po 50 golova u sezoni. Za prvi tim debitovao samo 1963. godine protiv Vojvodine“. Slomio prečku Josip Bukal je skoro sav svoj nogometni vijek proveo u Željezničaru, dvanaest sezona svoje profesionalne karijere. Bio je najbolji strijelac Želje u sezoni 1971/72 (14 pogodaka), kada su sarajevski plavi osvojili titulu prvaka države.

Da se ne zaboravi: Slobodan Janjuš, Dragan Kojović, Velija Bećirspahić, Blagoje Bratić, Josip Katalinski, Enver Hadžiabdić, Branimir Jelušić, Boško Janković, Josip Bukal, Edin Sprečo, Avdija Deraković, Slobodan Kojović, Fahrija Hrvat, Džemaludin Šerbo, Nusret Kadrić, Hajrudin Saračević, Miloš Radović i Željko Rodić. „Baš tako, da se ne zaboravi, da mlađe generacije znaju koja je generacija Želje donijela prvu i jedinu titulu prvaka tadašnje države. A tada je bilo izuzetno teško pored velike četvorke biti najbolji. No, zaboravili ste spomenuti trenera, koji je bio ispred svih nas. Naš učitelj Milan Ribar, koji više nije među živima, kao ni treneri Fadil Požegija i Sulejman Kulović, te igrači Boško Janković, Bećirspahić, Kojović, Katalinski, Deraković i Bratić“.

U 464 utakmice legendarni centarfor plavih postigao je 327 golova. Bukal je najbolji strijelac u historiji kluba sa 127 golova, koje je postigao u prvenstvenim i kup utakmicama. Od 1973. do 1977. godine nastupao je i za belgijski Standard iz Liježa, a 1974. godine bio je najbolji strijelac Kupa UEFA sa 12 golova. Rođeni golgeter, prepoznatljiv po razornom udarcu za kojeg su stručnjaci vjerovali da je u to vrijeme bio najsnažniji na svijetu.

„Jednom prilikom, u vrijeme dok sam igrao u Belgiji, izmjerena je brzina lopte od nevjerovatna 141,3 km/h, što je u to vrijeme, kažu, bio apsolutni svjetski rekord šuta jednog nogometaša“, prisjeća se Bukal čiji je udarac na utakmici Crvenka – Željezničar radio-reporter Mirko Kamenjašević ovako prokomentirao: “Dug zalet Bukala, oštar udarac – i lopta je, dragi slušaoci, prohujala preko gola i preko mađarske granice!”

Beogradski Sport je jednom prilikom napisao preko cijele strane ‘Bukal slomio prečku’. „Nije baš da sam je slomio. Bili smo na pripremama u Kraljevu i na jednom treningu Eso Ibrahimović se uhvati za vrh grede i ona je napukla. U jednom trenutku ja sam iz voleja zahvatio loptu i ona je udarila u prečku i gol je pao. To je tako bilo, a vi novinari inače volite uveličati i tako ispada da sam slomio prečku, a tada su golovi bili drveni“.

Reprezentativac bivše Jugoslavije Uz jedan susret za omladinsku (1964. godine) i četiri utakmice i jedan gol za mladu reprezentaciju (1966-1967. godine), odigrao je i 24 utakmice i postigao 10 golova za najbolju selekciju tadašnje SFRJ. Debitovao je 12. oktobra 1966. godine protiv Izraela (3:1) u Tel Avivu, postigavši prva dva gola za nacionalni tim, a od dresa sa nacionalnim grbom oprostio se 29. maja 1974. godine u susretu protiv Mađarske (2:3) u Sekešfehervaru. „Mogao sam i više za A selekciju, ali se nije dalo, ustvari nisu mi dali.

Na Svjetsko prvenstvo 1974. godine u Njemačkoj, Miljan Miljanić me je izostavio u posljednjem trenutku, a bio sam tada u najboljoj formi. U Belgiji sam na jednoj utakmici, odnosno za jedno poluvrijeme, postigao četiri gola, ali ni to nije bilo dovoljno da zaigram na Mundijalu. Miljanić je u Njemačku poveo svoje Zvezdaše“. Profesionalnu igračku karijeru okončao je 1978. godine u Želji.

Nakon toga, radio je u omladinskoj školi plavih, jedno vrijeme bio je trener Sloge iz Kraljeva, ali se olimpijske 1984. godine vratio u Sarajevo gdje je ostao uz svog Želju. Dok ga nije savladala bolest i prikovala za bolesničku postelju, Bukal je sa žarom u očima govorio o svom angažmanu u tom klubu na mjestu koordinatora za najmlađe kategorije.

„Najbolje je raditi sa djecom i najveće mi je zadovoljsvo kada ih gledam i kada sam u prilici da im dam neki savjet. Istina, odem na Grbavicu kad me zdravlje služi. Sada imam problema sa astmom, a nisam pušio ima 30 godina. Al’ šta ću, tako suđeno“. Suđeno je i da nakon stotine pobjeda, golova, lomljenja prečki, snajpera, granata i čega sve ne, Bukal sada pokušava pobijediti u najtežoj utakmici, onoj životnoj.

Igraj Josipe! Igraj i POBIJEDI!!!

scsport.ba