Igra mora biti nastavljena i kada kapetan ode!

STRANAC

Kad u Mostaru upekne sunce ja se automatski sjetim magnovenja u kojem glavni „junak“ Camusovog stranca počinio ubojstvo. Okolnosti u kojem se to ubojstvo dogodilo savršeno precizno opisuju stanje čovjekovog uma na mostarskom ćelopeku. Ljeti se sve događa u nekakvoj izmaglici, u polusnu, lako se zaljubiti, lako je potegnuti nož i zatim se zakleti da je sve to bio samo san.

VRELINA

Lijeno mi je sad sve to pobrojati. Ali pomalo se stidim. Stidim se zbog toga što sam nedavno uspoređujući mostarsku i sarajevsku crnu kroniku Mostar opisao kao neku vrstu mormonske zajednice.

Iste noći kad sam stigao iz Zadra gradom je odjeknula eksplozija. Par dana iza toga neki je manijak u sred dana sjekirom ganjao čovjeka po benzinskoj crpki u središtu grada. Nesporazum je, navodno, nastao oko toga tko je bio prvi u redu na kasi.

Prošlog sam se petka, po svom uobičajenom dnevnom rasporedu probudio oko podneva. Prva vijest koja me zatekla jeste ta da netko puca iz automatske puške u blizini jednog mostarskog tržnog centra.

Lako je to zaključiti. Moji su mormoni potpuno poludjeli.
Čekao sam par dana. Vuk je, po običaju pojeo kenjca, mostarsku crnu kroniku zamijenile su svakodnevne kronike gluposti u dijapazonu od lake zabave do političko mahalskih udaraca ispod pojasa. Mahala je, doduše, preselila na društvene mreže pa je samim tim i gadljivija.

PUT ZA VIGAN

Čudno je kako se neke knjige u našem životu pojave baš u određeno vrijeme. Nedavno mi je u ruke došla knjiga „Put za Vigan“. Svijet se prema tim Orwellovim dokumentarnim zapisima danas nalazi u istom stanju u kojem je bio netom pred drugi svjetski rat, a to je period o kojem Orwell piše u pomenutoj knjizi.

On je tim zapisima, između ostalog, pokušao probuditi savjest socijalista koji su elististički više računa vodili o vegetarijanskoj prehrani nego o udruživanju obespravljenih.

Elem, ako želite shvatiti  probleme današnjeg svijeta „Put za Vigan“ je idealna knjiga. Ako pak želite želite shvatiti licemjernost svjetske politike i uzaludnost ratova za ljetnu lektiru preporučujem „Kataloniji u čast“ istog autora.

RIJEKA

Kad se ljeti tijelo smekša i postane savitljivo poput konopa čovjekov život u Mostaru se nekako sam od sebe savije oko rijeke.

VREMEPLOV

U jednoj ljetnoj noći cesta koja vodi uz rijeku sjeverno od grada pretvorila se u vremenskoprostorni diskontinuum, a crveni Golf dvica u vremeplov. Tko zna koliko je godina prošlo od zadnjeg puta kad sam noć proveo na techno partiju pored rijeke. Umjesto tridesetšestogodišnjeg gunđala na party je stiglo razdragano devetnaestogodišnje dijete. Shvatio sam da jako dugo nisam proveo ljeto u Mostaru. Pustio sam tinejdžera s uzice i skupa smo dočekali jutro.

VRIJEĐANJE

Prije deset godina mostarski Stari grad je uvršten na listu svjetskih spomenika kulture. To je bilo sasvim dovoljno da se proslava obljetnice najavi plakatom na kojem je doslovno pisalo: 10 godina pod UNESCO – m. Kako vidimo lumeni iz organizacijskog odbora UNESCO valjda smatraju nekakvom okupacijskom silom.

No, ni to nije bila dovoljna bruka. Najveća bruka je bio program obilježavanja ove obljetnice. Naime, ljudi iz gradskog ureda za kulturu odlučili su obljetnicu proslaviti koncertima Ane Rucner i Colonije. Ana Rucner je publiku pod Starim mostom počastila osnovnoškolskim repertoarom, ali i preko toga bi čovjek mogao preći dok se preko koncerta Colonije to ipak ne može.

U čemu je, naime, kvaka? E, pa u vječnom brkanju uzroka i posljedica. Društvo koje obljetnicu uvrštavanja svog kulturnog naslijeđa u svjetsku baštinu proslavlja koncertom banalne dance atrakcije je takvo da se mora suočiti s tim da proizvodi djecu koja će isti taj grad ukrasiti grafitima s nacističkim simbolima. Ne treba, dakle, nikako kriviti one koji su, istu noć dok su se pod Starim mostom ljuljali kreveti, po Rondou crtali kukaste križeve za to što su tikvani koji nisu svjesni čime se igraju.

Nije, na koncu, za to kriva ni Colonia. Oni samo rade svoj estradni posao od kojeg pošteno žive. Za to treba kriviti one koji postavljaju pogrešne  vrijednosne temelje ovog društva. Ako je to kultura na kojoj će biti zasnovano ovo društvo onda se ne trebamo čuditi baš ničemu. Ni kukastim križevima, ni pucnjavama po gradu, ni podmetanjima bombi, ni kavanskim tučnjavama, ni smeću po ulici. Tako to ide kad ti je u glavi dudabudibuda.

O novcima nećemo. Hvala bogu nema u Mostaru umjetnika ni kulturnih radnika koji su mogli ovu obljetnicu učiniti dostojanstvenim i prvorazrednim kulturnim događajem. Nije se imalo koga zovnuti i počastiti proračunskim novcem građana. Jer nisu u Mostaru proteklih par godina proizvedene nikakve hit predstave. Nema bendova koji su uradili sjajne albume elektronske, rock, hip hop, tradicijske glazbe. Nema ničega. I nema nikoga. Ima samo dudabudibuda.

DADA

Boljeg nismo imali niti ćemo imati. Svim onim velikim i ultra poznatim vedetama mostarskog Veleža iz osamdesetih godina kapetan je bio Dada Matijević. A to dovoljno govori o njegovim ljudskim i igračkim osobinama.

Odlaskom Dade Matijevića više nemamo pravo biti djeca. Ono što nas osobno pogodi kod smrti heroja našeg djetinjstva jeste vjerojatno svijest o tome da se red pomjera. Kad ode kapetan našeg djetinjstva znamo da je konačno gotovo. Moramo živjeti u tuđem svijetu. Jer svijet bez Dade Matijevića i Ćeće Bijedića više nije moj. Polako i teško to ide, ali mirim se s tim. Adio, kapetane!

VIDRA

Katkad mi odgovara da sam sam, da nema nikoga oko mene kad siđem na rijeku. Moj pas se pretvori u vidru i provlači se brzacima. Takvu prirodnu radost čovjek ne može dokučiti. Kada joj bacim štap Vučka se pretvori u skakača, leti kroz zrak zategnutog tijela i skoro uvijek padne tik uz štap koji zatim zgrabi zubima i onda pliva prema obali. Život je igra, a igra mora biti nastavljena i kada mormoni polude i kada kapetan ode.

(zurnal.info)