ENG
Ekskluzivno: JOSIP BROZ TITO I MATE PARLOV
Autor/ica 👤Armando Černjul
Izdvajamo
- Otišao sam na recepciju i muškarac srednjih godina predao mi je brzojav s čestitkom Mati Parlovu na osvojenom naslovu prvaka svijeta. U potpisu je stajalo Josip Broz Tito. S brzojavom vratio sam se u restoran i s vratiju sav radostan uzviknuo: “Mate, Tito ti je poslao telegram s čestitkom…! Prvi mi je prišao novinar i urednik beogradskog Sporta Toma Hladni, rekavši: “To može samo Tito!” Kad sam Mati uručio brzojav na brzinu ga je pročitao i na kraju poljubio. O tom nezaboravnom povijesnom događaju prvi put pišem u ovom članku.
Povezani članci
(Foto: foto-arhiv Armanda Černjula) Mate Parlov (treći slijeva) kod predsjednika Tita
Josip Broz Tito, predsjednik SFRJ, predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije (SKJ) i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga, u mladosti se bavio sportom i bio član SD “Sokol”, u poslijeratnoj Jugoslaviji pratio je športska natjecanja najboljih športaša… bio je jedan od najvećih obožavatelja boksačkog prvaka Mate Parlova…!
U godini kad se obilježava 130. obljetnica rođenja i 85. obljetnica dolaska na čelo Partije Josipa Broza Tita, iste godine je 50. obljetnica da je Mate Parlov, prvi Hrvat i Jugoslaven osvajač zlatne medalje na Olimpijskim igrama u zapadnonjemačkom gradu Münchenu. Mnogi, osobito oni srednje i mlađe generacije, upitat će se što ovaj novinar miješa sport i politiku, a k tomu još predsjednika Tita i jednog od najvećih amaterski i profesionalnih boksača u svijetu. Činjenica je da se predsjednik Tito u najmlađim godinama aktivno bavio sportom, osobito je bio vrsni mačevalac i gimnastičar, bio je dobar skijaš, a 1914. godine u Budimpešti na prvenstvu Austro-ugarske vojske osvojio je srebrnu medalju u mačevanju… Bio je član SD “Sokol” i stoga ne treba čuditi da je bio odličan poznavatelj svih vrsta sportova. Jedno vrijeme je bio navijač splitskog Hajduka, ali u srcu mu je bio beogradski Partizan, čiji je, zahvaljujući predsjedniku Titu, predsjednik SD Partizan i predsjednik FK Partizana bio general Franjo Tuđman. Tuđman je bio dugogodišnji predsjednik sportsko društva “Partizan” i predsjednik istoimenog nogometnog kluba. Jedinio starije generacije navijača i nogometaša u tadašnjoj državi dobro su upoznati s time da je prvi hrvatski predsjednik “kumovao” da iz Zagreba dođu u Beograd – fudbalski klub Partizan veliki nogometaši Stjepan Bobek, Zlatko Čajkovski, Bruno Belin i Branko Zebec.
Predsjednik je obožavao Parlova i gledao sve najznačajnije mečeve
Zadržat ću se na temi Tito i Parlov. No, najprije ću se osvrnuti na Olimpijske igra u Münchenu 1972. i ove godine je pola stoljeća da je Mate Parlov pobijedio sve svoje protivnike, a u finalnoj borbi čekao ga je meč s kubanskim prvakom Gilbertom Carrllom, koji je kao jedan od najboljih amaterskih poluteškaša svijeta, bio veliki favorit. Međutim, najveći broj Matinih navijača u ondašnjoj Jugoslaviji, naši radnici na privremenom radu u inozemstvu i stotine tisuća iseljenika u cijelom svijetu, priželjkivali su pobjedu imotskog Puljanina, rođenog u Splitu 1948. godine. Kad je 10. rujna te večeri prije 50 godina započela finalna borba za zlatnu medalju, pokazalo se da su se strani novinari prevarili što su prognozirali pobjedu tamnoputog Kubanca. Naime, Parlov je u prve dvije runde bio znatno bolji u zadavanju preciznih i snažnih udaraca. Tako je Carrillo jednom završio među konopcima, a u drugoj rundi koja je trebala završiti za 10-ak sekundi, Mate je ljevicom snažno pogodio u glavu Gilberta i on se jednostavno našao na podu ringa. Uzalud je istočnonjemački sudac Wolf odbrojavao Kubancu i na kraju prekinuo borbu stoljeća. Mate Parlov je postao olimpijski prvak u nedjelju, 10. rujna oko 22 sata i 30 minuta! Sudac u ringu podigao je Matinu lijevu ruku. Predsjednik Tito je obožavao Parlova i bio njegov strastveni navijač te gledao sve njegove najznačajnije mečeve Parlova, pa i taj veličanstveni s Carrillom. Strani izvjestitelji su u velikoj gužvi gledatelja nahrlili na našeg Matu, tražeći izjavu o borbi, pobjedi i osvajanju olimpijskog odličja. Parlov se popeo na podij kad mu je uručena zlatna medalja poslije ponoći, u ponedjeljak, 11. rujna, koji je ušao u povijest svjetskog boksa! Iz službenih izvora, bližih predsjedniku Titu, dio nas novinara bio je upoznat da je, osim tog meča u Münchenu, predsjednik gledao sve najveće mečeve Mate Parlova dok je boksao kao amater i profesionalac. Uostalom, na početku njegove uspješne karijere kad još nije osvojio titula amaterskog prvaka Europe, predsjednik Tito je primio najbolje boksače iz Jugoslavije, a među njima i Matu Parlova. Sveukupno Parlov je bio triput na prijemu kod predsjednika Tita, a kad je Mate osvojio naslov europskog amaterskog prvaka u Madridu 1971. i u Beogradu 1973. godine, predsjednik je gledao njegove finalne mečeve na televiziji i bio presretan da je Mate Parlov, zvani Teo, iz Pule, pobijedio sve svoje protivnike, mnoge klasičnim nokautom.
Tito je meč Carrillo-Parlov gledao pred malim ekranom, a Castro uživo na stadionu u Havani
Tako je bilo u Havani 1974. u finalnoj borbi ponovno pobijedio Kubanca Gilberta Carrilla i postao svjetski prvak! Meč je na stadionu uživo gledao Fidel Castro, koji je bio ogorčen i razočaran porazom kubanskog prvaka, ali je novinarima izjavio da je od tog dana postao navijač Mate Parlova bez obzira što nije Kubanac. Boksački ljubitelji “plemenite vještine” u cijelom svijetu bili su ganuti pobjedom našeg boksača, a predsjednik Tito opet je meč gledao pred malim ekranom i bio presretan velikom pobjedom Parlova koji je osvojio naslov prvaka svijeta. Valja istaknuti da je Parlov 1985. odlučio poći u profesionalne boksače, jer u amaterskom boksu osvojio je sve što jedan boksač može osvojiti. I ovoga puta Parlovu je priređen veličanstveni doček u njegovoj Puli, a navijači su nosili transparente s mnogim sloganima. “HVALI MATE NA ZLATU SVJETSKOG PRVAKA” (pod. A. Č.) jedan je od mnogobrojnih, ali slavila je cijela tadašnja Jugoslavija.
Uručio sam Titov brzojav Parlovu kad je u Milanu 1978. postao profesionalni prvak svijeta
Onda je došao 7. siječanj 1978. godine. Velika športska dvorana Palazzo dello sport u Milanu bila je prepuna gledatelja u večernjim satima kada su se na ringu pojavili Argentinac Angel Miguel Cuello i Jugoslaven Mate Parlov koji će se boriti za naslov profesionalnog prvaka svijeta u poluteškoj kategoriji po verziji WBC. Iako sam tada bio novinar zagrebačkog Večernjeg lista bio sam iznađen da su odgovorni u uredništvu u Milano poslali kolegu Vladimira Bačića. Mene je kao izvjestitelja angažirao zagrebački tjednik Studio, čija je naklada bila velebnih 280 000 primjeraka i koji je nažalost ugašen 90-tih. Preko veze s Borisom Kramaršićem, tršćanskim menadžerom Parlova i poznatog talijanskog menadžera Sabattinija, dobio sam sjedeće mjesto u prvom redu, uz sam ring, i vidio sve što se događalo… Iako su se mnogi iznenadili da je Parlov klasičnim nokautom u devetoj rundi pobijedio Cuella i postao prvak svijeta, začudilo me da su mnogi gledatelji meča, među kojima je bio nemali broj iz Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Slovenije, komentirali da Parlov nokautira Cuella slabim udarcem. Kakav je to bio Matin “slab” udarac dokaz je da se Argentinac srušio u kutu ringa. I oni koji su u Puli gledali meč pred malim ekranima isto su bili u velikoj zabludi, jer Matin udarac je bio tako jak da u tom dijelu ringa frcala krv po našim glavama i košuljama. Onaj tko ne vjeruje neka pita Branka Marušića – Medu (da mi prosti ne znam je li živ), člana čuvenog zagrebačko glazbenog kvarteta 4 M, koji je sjedio kraj mene i u tom trenutku rekao: “Kaj je ovo, krv?!” S obzirom da smo odsjeli u milanskom hotelu “Bruxelles” održana je svečana večera i slavlje koje je potrajalo do kasno u noć, negdje poslije ponoći – znači bio je 8. siječnja, kad je u restoran ušao noćni recepcionar hotela i na talijanskom jeziku upitao zna li netko od nas talijanski, Mate, koji me je od mladih godina zvao Novica (taj nadimak dali su mi on i pokojni boksač Pule i beogradskog Partizana Nikola Mudrovčić – Mudro; prema novini, listu)… Otišao sam na recepciju i muškarac srednjih godina predao mi je brzojav s čestitkom Mati Parlovu na osvojenom naslovu prvaka svijeta. U potpisu je stajalo Josip Broz Tito. S brzojavom vratio sam se u restoran i s vratiju sav radostan uzviknuo: “Mate, Tito ti je poslao telegram s čestitkom…! Prvi mi je prišao novinar i urednik beogradskog Sporta Toma Hladni, rekavši: “To može samo Tito!” Kad sam Mati uručio brzojav na brzinu ga je pročitao i na kraju poljubio. O tom nezaboravnom povijesnom događaju prvi put pišem u ovom članku.
Glas Istre je objavio cijelu stranicu da Parlovu treba zabraniti da ode u profesionalce i da mu sviraju himnu
Povodom 50. obljetnice osvajanja olimpijskog pobjednika u Münchenu, moram reći što srednjoj i mlađoj generaciji nije poznato, što je Mate Parlov, naš Teo, doživljavao kad je odlučio da 1975. godine preći u profesionalne boksače. Dio medija bivše Jugoslavije napao ga je drvljem i kamenjem, maltene su ga proglasili izdajnikom. Tako je pulski Glas Istre na čelu s glavnim i odgovornim Željkom Žmakom, na cijeloj stranici objavio političko-športski pamflet koji se ne pamti u povijesti Istre i vjerojatno i šire, da je nešto takvo ili slično objavljeno o nekom športašu. Premda članak/optužnica nije potpisan, odgovoran je Žmak i uredništvo što su objavili da Mati Parlovu treba zabraniti da pređe u profesionalce, a ako bude otišao tada mu treba zabraniti mečeve u pulskoj Areni i da se na mečevima ne smije svirati jugoslavenska himna. U “aferu Glas Istre” umiješale su se društveno-političke organizacije, među kojima i Općinski komitet Saveza komunista Pula, pa je pao prijedlog da se Parlova isključi iz SKJ. On, Parlov, nikad se nije bavio politikom, a kad sam jednom prilikom upitao kako to da je postao član SKJ, odgovorio je: “Najviše, radi Tita!” Njegov izmišljeni “slučaj” je stavljen na dnevni red Osnovne organizacije SK u Fažani, ali nikad mi nije htio reći jesu li ga izbacili iz Partije… Razočarao je i beogradski list Večernje novosti, najčitaniji dnevni list u bivšoj državi, koji je objavio da Mate Parlov je za staro gvožđe, a ne da postane profesionalni boksač. Klevetnički članak potpisao je poznati beogradski novinar Mihailo Rašić, koji je nadaleko ispao velika budala! Toma Hladni iz beogradskog Sporta koji je uvijek najljepše pisao o pulskom boksaču amateru, vrlo oštro ga je kritizirao kad je Parlov donio konačnu odluku da postaje profesionalni boksač.
Parlov: Bio sam Titov ljubimac, volio me je…!
U tim najtežim trenucima Mate Parlova na profi-ringu, rijetki su koji to znaju, a nekolicina koji su to znali nisu više među živima, jest da je predsjednik Tito bio upoznat s problemima s prijelazom Parlova u profesionalne boksače, te je preko svojih suradnika u Beogradu i Zagrebu, naredio je da neka zaustave hajku nad velikim i hrabrim borcem Matom Parlovom. Predsjednik je podržao odluku Parlova, a dokazi su da je u mečevima Parlova podignuta zastava i svirana jugoslavenska himna. I Parlov je boksao u pulskoj Areni, što su mu htjeli zabraniti spomenuti pulski “pametnjakovići”! Mate Parlov je u to vrijeme jednom novinaru beogradskog lista, među ostalim, izjavio:
– Što je svima? Bio sam Titov ljubimac, volio me… Parlov je u svom kafiću “Mate” u strogom središtu Pule na zidu držao veliku fotografiju na kojoj su predsjednik Tito sa suprugom Jovankom i najbolji boksači, među inima i mladi Mate. Kada je 1991. došlo do oružanih napada srbočetničke JNA na Sloveniju, zatim Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, u kafić su stalno dolazili mladi vojnici koji su bili pripadnici HV u Puli. Svi su htjeli vidjeti Parlova, koji je na vrhu zida kafića još uvijek držao fotografiju i boksačka odličja koje je osvojio širom svijeta, ali ta fotografija je smetala mladim vojnicima, dočasnicima i časnicima HV koji su mrzili Tita i smatrali ga zločincem i mrziteljem Hrvata. Nitko od njih nije se osudio reći ni “A” Mati Parlovu, ali su mrmljali protiv fotografije i tomu sam bio svjedok u više navrata. Rekoh Mati da neću više ulaziti u kafić, a to su odlučili i mnogi Puljani.
Hrvatskim vojnicima smetala fotografija Tita s boksačima u kafiću “Mate”
Jednoga dana kad Mate nije radio u kafiću, “hrabri” mladi vojnici rekli su konobaru da skine fotografiju, a on je u strahu odgovorio da to ne može učiniti dok ne pita Parlova. Da ne duljim oko tog skandala saznao sam da je Mate ipak maknuo fotografiju – samo da bude mir u kući – koju sam kasnije vidio u njegovoj kući u Fažani. Mate Parlov je po narodnosti bio Hrvat i nikad nije mijenjao nacionalnost, ali on nije po zanimanju bio Hrvat, kao što je veliki broj državljana RH. I znao je, kao i većina Puljana, da su ti mladi vojnici u gradu Puli srušili ni više ni manje – 50 (pedeset) poprsja hrvatskih narodnjaka i antifašista Hrvata i Talijana iz Istre. Time su se hvalili u gradu i dok su vozili autobusom u vojarnu, hvalili se da su tog dana osvojili “trofeja” (rušenja poprsja), ali to javnost širom zemlje i izvan nje ne treba čuditi kad je zapovjednik Mornaričkog garnizona u Puli tih godina za Večernji list izjavio da se u Puli osjeća kao da je u Beogradu. Puljani su odahnuli kad je taj bivši oficir JNA i član SKJ otišao iz Pule…!
Autor/ica 👤Armando Černjul
