DEŽULOVIĆ O RUKOMETNOM MOZARTU Splitski zgubidan zarobljen u tijelu najboljeg igrača svih vremena

Povezani članci

• Ljetnikovci nisu za svakoga, oni su za gospodu
• MASLO CRKVE I HDZ-a
• Thiago Alcantara srušio bundesligaški rekord
• Još jednom dokazano: Za tika-taku ima rješenja
• Bilo jednom na smrtovitom Balkanu
• Simultanka Kobea Bryanta, Teletović bez poena

Do pojave Ivana Balića, svijet ništa slično nije vidio, do tada je rukomet bio nešto poput prvenstva kaznionice Lepoglava u graničarima, surova muška igra u kojoj pobjeđuje momčad koja kraj utakmice dočeka s više vitalnih funkcija

Piše: Boris Dežulović-Jutarnji list

Talentirani su građani Splita do sada osvojili čak tri stotine dvadeset medalja s Olimpijskih igara i raznih svjetskih i europskih prvenstava. Nema ovdje ozbiljnije kuće bez olimpijske medalje, nekakvog zgodnog srebrnog pehara ili barem wimbledonskog pokala u regalu, a nesretnika koji se s Olimpijade vrati četvrti cijeli grad zajebava: nije taj ni za ženidbu ni za posao u općini, pa ga strogi otac – zlatni iz Tokija 1964. – obično izbaci na ulicu, da ne sramoti obitelj i neboder.

Nema sporta koji se u Splitu nije primio, a nakon što je mahniti Ivan Šola onomad okupio na Rivi bob četverosjed i plasirao se na zimske Olimpijske igre u Vancouveru, ostalo je još samo preponsko jahanje. Zbog svega toga Splićani se vole prepotentno hvaliti kako je njihov grad “najsportskiji na svitu”, ali ne vjerujte im previše: ima Split europske prvake u vaterpolu, prvakinje svijeta u skoku u vis i zlatne olimpijske veslače – svoje osamdeset dvije olimpijske medalje, uostalom, Splićani su osvojili u deset različitih sportova – ali u gradu Splitu ozbiljno postoji samo jedan: nogomet. Zapravo, samo Hajduk. Kad je prije par godina umro Milorad Bibić Mosor, drugi je splitski prvoligaš, RNK Split, ostao bez trećine navijača. Iz nekog nejasnog razloga, naime, svaki klinac u najsportskijem gradu na svijetu sanja samo da ore poljudsku ledinu.

Klub bez uspjeha

Zanimljiva je to stvar, jer Hajduk je jedan od ukupno dva gradska kluba koja nikad nisu osvojila nijedan svjetski ili barem europski trofej. Već čuvena Jugoplastika, čija je generacija s kraja osamdesetih tri puta zaredom okrunjena titulom prvaka Europe i najboljeg bijelog košarkaškog tima stoljeća, ima manje navijača od zagrebačkog Dinama. Košarka je u Splitu popularna po prilici kao jazz, i treniraju je samo mali nesretnici kojima ćaća nije imao dovoljno gotovine za strogu Hajdukovu selekciju.

Ili oni mališani, poput jednog klinca – znaju ga svi u gradu, svidjet će vam se priča – što je zaveden euforijom oko Kukoča i Rađe devedesetih započeo trenirati na Gripama i naučio napamet sve sastave NBA lige, s nejasnom idejom o svjetskoj karijeri pod koševima. Dobre visine za playmakera, fantastičnog pregleda igre i kukočevskog vica u igri, mali je bio predodređen za velike stvari, ali sa šesnaest godina uvidio je da se od košarke u Splitu neće kruha najesti, pa je odlučio ispraviti grešku i otišao trenirati – rukomet.

Važno je bilo ispričati mit o najsportskijem gradu na svitu da bi se shvatio Ivano Balić. Kad se nedovršeni i nerealizirani mladi košarkaš u gradu potpuno infišanom u nogomet i Hajduk odluči prebaciti na rukomet, u Splitu valjda jedini timski sport nepopularniji od košarke, pa ode pri tom u rukometni klub Brodomerkur – uz Hajduk jedini u gradu koji nikad nije bio europski prvak, pače jedini splitski klub koji nikad u povijesti nije bio prvak ničega – moguća su samo dva objašnjenja: ili su mu i mater i otac bili profesionalni rukometaši, pa su maloga dali u obiteljski biznis, ili je riječ o svojeglavom tipu koji je, u inat cijelom Splitu, krvavim svakodnevnim treninzima i upravo manijakalnim radom odlučio postati najbolji na svijetu u povijesti sporta koji nikoga u gradu ne zanima.

Ivanu Baliću, jasno, i mater i otac su bili profesionalni rukometaši.

Balić, naime, nije bio iz tog, drugog popularnog urbanog mita, onoga o splitskom dišpetu. Da je bilo to, on bi za početak izabrao neki drugi sport, recimo preponsko jahanje, ili čak nogomet, bilo koji zapravo osim onoga kojim su mu se bavili i otac i mater. Da je bio dišpet, u dvorani rukometnog kluba Brodomerkur krvavo bi svakodnevno trenirao i upravo manijakalno radio da jednog dana nesretnom Brodomerkuru donese titulu viceprvaka Hrvatske – što je, za rukomet kojim vladaZoran Gobac i državu u kojoj je RK Zagreb od početka svijeta do danas dvadeset tri godine zaredom prvak, najdalja mjerljiva ambicija – pa bi je bacio pod nos i ocu i gradu, “jebo vas rukomet”, i na kredit kupio konja za preponsko jahanje.

Bezvoljni pogled

Umjesto dišpeta i ambicije Ivano Balić je imao samo – talent. Ogroman, najveći što ga je ova igra ikad vidjela. Ni sam nije znao kako se našao kod njega – bit će da su mu i otac i mater bili rukometaši, nema drugog objašnjenja – tek ostatak karijere izgledao je kao tipični splitski zgubidan s Rive zarobljen u tijelu najvećeg svjetskog rukometaša. Kao tip kojemu se jebeno ne da provoditi večeri u rukometnim dvoranama, ali kad je već tu, bit će najbolji na svijetu.

Vidjeli ste to bezbroj puta, u njegovom bezvoljnom pogledu, onome što u Splitu zovu “štufajica”, u načinu na koji je veličanstveno ignorirao novinare, publicitet i slavu, u fjakastom, lijenom koraku, kao da je na Rivi na plus četrdeset, a ne u finalu Olimpijskih igara na minus jedan, i onoj iznenadnoj eksploziji na kraju, trenutku Božjeg ili Čijeg već nadahnuća – nema evolucija ništa s tim, talentirani bi vodili čovječanstvo da ima – kad lopta u sljedećem djeliću sekunde iza leđa francuskog igrača završi kod Vorija na crti, ili preko ramena tamo na krilu, kodDžombe, ili u zepelinu nad sedmercem, ili odozdo, s parketa, u rašlje protivničkog vratara, koji u trenutku dok pišem ove retke još siromah na golu olimpijske dvorane Helliniko u Ateni čeka da vidi što će Balić s loptom.

Genetska mutacija

Stvar je bila u rijetkoj genetskoj mutaciji, križanju talenta za rukomet s talentom za košarku. Do pojave Ivana Balića, svijet ništa slično nije vidio, do tada je rukomet bio nešto poput prvenstva kaznionice Lepoglava u graničarima, surova muška igra u kojoj pobjeđuje momčad koja kraj utakmice dočeka s više vitalnih funkcija: zato, primijetili ste i sami, ne postoji američki rukomet, kao što postoji američki nogomet. Golovi su se davali s distance, teškom artiljerijom, ili probijanjem, na način da se najveći lola u momčadi svom snagom zaleti u protivnički obrambeni zid, pa ako preživi pokuša pucati na gol, a asistencija je prije bila znak nedostatka ideje, nego što je bila idejom samom. Bilo je, ne kažem, i fantasista s ugrađenom idejom, ali ti su završavali višestruko ubijeni u sačekuši na devetercu: nije to bio sport za umjetnike.

Onda se na svjetskom prvenstvu 2003. u Portugalu ukazala generacija koja će promijeniti sve, a svijet je upoznao novog Maradonu. Ovaj Diego Armando, međutim, izabrao je sport u kojemu su golovi rukom bili legalni: “Božja ruka” iz Splita već će sljedeće godine na Europskom prvenstvu u Sloveniji biti proglašena najkorisnijim igračem turnira i započet će vladavina nezabilježena u povijesti momčadskog sporta: od tog prvenstva, preko mitske zlatne olimpijske medalje u Ateni, pa do Svjetskog prvenstva u Njemačkoj 2007., Ivano Balić pet je puta zaredom na velikim natjecanjima proglašavan MVP-om turnira, dva puta u međuvremenu izabran za najboljeg rukometaša svijeta, kao do danas jedini s dva takva trofeja uz Nikolu Karabatića.

Čiji je otac, mala digresija, iz Vrsina kraj Trogira, nadomak Splita, pa činjenica da su dva najbolja rukometaša u povijesti igre rodom sa splitske prigradske autobusne linije samo nesmotreno i prilično neodgovorno pothranjuje ionako debeli splitski mit.

Na koncu, iako se njegova generacija nakon svjetskog prvenstva u Portugalu i olimpijskog zlata u Ateni više nikad nije popela na pobjedničko postolje, a čak ni s klubovima u kojima je igrao nikad nije uzeo Kup prvaka, Ivano Balić je 2010. u anketi na službenoj stranici svjetske rukometne federacije premoćno – s više glasova nego svi ostali kandidati zajedno, uključujući Karabatića i gigantskogTalanta Dušebajeva – izabran najboljim rukometašem u povijesti.

Tema je zapravo birtijska, najveći se u sportu biraju u kafićima i na školskim odmorima, jer ne postoje egzaktni parametri za najveće svih vremena. Da postoje,Nikola Karabatić bio bi veći: čovjek ima dva olimpijska zlata, tri svjetske i tri europske titule, i tri klupska Kupa prvaka pride. I još igra. Jednog dana, kad napusti rukomet, bit će sasvim sigurno i on proglašen najvećim, ali time se ionako bave samo dokoni glasači u anketama svjetske rukometne federacije i profesionalni hranitelji mitova. Ivano Balić nije najveći – dobro, jedan od trojice najvećih – zato što bi mu kuća izgledala kao Realova trofejna sala, već zato što je jedan od onih, rijetkih u svakom sportu, nakon kojih igra više nije ista.

Paradoksalno – a paradoks je, naučili smo dosad, otprilike koncept splitskog sporta – takav Ivano Balić, s više pojedinačnih trofeja nego momčadskih, nikad nije igrao za sebe: iz košarke je u rukomet donio kukočevsku asistenciju – onu koja se računa u gol, jer nije ona pola gola, već je Vorijev gol petina Balićeve asistencije – i radost dobrog poteza, radost igre, uvevši u brutalnu kafansku tučnjavu među golovima onu “joga bonito” s brazilskih školskih igrališta, parkirališta i stadiona. Zato je bilo moguće da u Njemačkoj bude MVP, iako je Hrvatska bila peta, zato je bilo moguće da sljedeće godine, kad na Euru u Norveškoj MVP-krunu preda Karabatiću, a titulu prvaka Dancima, cijela dvorana u Lillehammeru nakon finala skandira njegovo ime.

Skandinavski grmalji

Kažu stručnjaci: da je volio trenirati, da nije bio onako “štuf”, da nije pušio, da je bio ambiciozniji, bio bi nesporno i do kraja svijeta najveći. On, međutim, nikad nije igrao da bude najveći, onako kako zbog toga nisu igrali ni Garrincha ni Socrates, ni Baka Slišković ni Toni Kukoč. Igrao je jer je morao – nije on birao svoj talent – a morao je jer je volio. Tu, u dvorani, s loptom u ruci među šest tetoviranih skandinavskih grmalja i dva sitna džepara sa zviždaljkama, on je bio kod kuće: druge nije imao. Nije volio popularnost, nije volio novinare, nije volio kamere – nije, jebiga, ni trenere i selektore nešto volio – volio je samo igru, onaj trenutak kad siromah na protivničkom golu ne zna hoće li dugokosi petoprsti ljenjivac loptu iza leđa dodati pivotu na crti, ili preko ramena na krilo, hoće li je poslati dirižablom nad sedmerac, ili odozdo, s parketa, u njegove rašlje. A on mu je odjednom iz lakta provuče kroz noge.

Dikod uđe, dikod ne uđe, rekao bi Mate Baturina, ali radost igre ionako se ne zapisuje na semafor. Nije pri tom riječ o tome da se igra za publiku, to je jedna od najvećih prevara u sportu: umjetnici što igraju “za publiku” igraju zapravo iz svog unutrašnjeg razloga i nagona, onoga iz kojega nastaju literatura ili muzika – publika je tu samo da to voli i uživa. Igrači poput Balića igraju tako za suigračev i svoj gušt, njihov je rukomet ono što je nekad davno bila, recimo, klapska pjesma, njih pet-šest okupe se u konobi ili Olimpijskoj dvorani u Ateni, svejedno, pa ako je to usput i publici gušt slušati i gledati, još bolje. Samo ne smetajte i ne zajebavajte, ne zveckajte pinjurima, ne fotografirajte i ne tražite izjave.

Službeno najbolji

Stavit će stoga na koncu kroničari Ivana Balića na počasno mjesto u panteonu balkanskih sportskih boema – uz Lamzu, Šekularca, Prosinečkog ili Sliškovića, među one što su mogli mnogo više da nisu voljeli zapaliti crveni Marlboro – kao jedinog Hrvata koji je u nekom momčadskom sportu bio službeno najbolji na svijetu. Dobro, jedinog uz splitskog vaterpolistu Josipa Pavića, ali dogovorili smo se da nećemo neodgovorno hraniti blesave splitske mitove. Govorit će tako stručnjaci – da je volio trenirati, da nije bio onako “štuf”, da nije pušio, da je bio ambiciozniji – ali neka govore. Neka Balića tamo, neka ga među onima što su “mogli mnogo više”. To je, najzad, najtočnija mjera velikih: nikad se od malih nije očekivalo više.

Korporativni, indistrijsko-marketinški sport dvadeset prvog vijeka ionako je gotovo istrijebio vrstu. Ivano Balić, jedina legalna “Božja ruka“ svjetskog sporta, bio je jedan od posljednjih.

Sinoć, na utakmici zadnjeg kola njemačke Bundeslige između Wetzlara i Göppingena, točno dvadeset godina nakon što je napustio parket dvorane na Gripama, Balić je posljednji podvalio loptu. Vratit će se u Split, prvi put zapaliti cigaretu, a da mu nitko ne pizdi, i onda – tko zna – od zarađenih para kupiti konja za preponsko jahanje.

Ima bezbroj riječi pozdrava koji se koriste na kraju ovakvih tekstova, ali za Ivana Balića pristaje samo jedan, onaj kakvim se Splićani pozdravljaju kad štufo, lijenim korakom šetaju Rivom ili, štajaznam, Olimpijskom dvoranom u Ateni.

Zato – pomalo, meštre.