ODLAZAK PLAVOG MAURICIJUSA

Povezani članci

• VIJEĆE EUROPE POZDRAVLJA RATIFIKACIJU ISTANBULSKE KONVENCIJE
• Taksist i sedmorica veličanstvenih
• VIKTOR IVANČIĆ: ISUSOVA HRT
• U istragu oko Matijanićeve smrti treba uključiti i druge izvore
• Dva Josipa sačuvala Istru i Rijeku
• Pjevačko-komičarski izbori „Ne dirajte mi Pantovčak“

„Plavi Mauricijus“ je poštanska marka jednostavna dizajna
koja se  ni po čemu ne razlikuje od milijuna sličnih.
Skupocjena je samo zbog toga što je jedina.
Do sada nije uspio nijedan pokušaj njezinog falsifikata.

(Iz pogovora NG knjizi  Đermana Ćiće Senjanovića Vidi, vidi )

Moje ime je Nada Gašić i književni sam lik koji je stvorio Ćićo Senjanović.  Sve ostalo ispod čega se potpisujem, pa čak i knjige koje sam mu uredila, daju mi malo ili nimalo pravo da napišem koje slovo  o Ćići, ali ova me pozicija izmišljene osobe oslobađa i ja ću je iskorisititi. Stoga, ne očekujte da ću napisati  kako je hrvatska književnost izgubila jedno od najmoćnijih satiričnih pera, jednog od pokretača Ferala i krsnog mu kuma, književnika koji je Dorinim dnevnikom pomaknuo granice nadrealnog ne samo u tijesnoj hrvatskoj književnosti, onoga koji je uspješno savladao hermetičnu klopku i odveo mrtvog Smoju na put po Americi pa se vratio s izvanrednim putopisom US& Amerika, jednog od rijetkih koji je uspijevao nasmijati i rasplakati u istoj rečenici, koji je kulinarske recepte Šjore Šimice uspio izmiješati sa suzama za preminulim ocem u knjizi Evo me u posteju, onoga kojeg smo upoznavali preko sulude križaljke koju smo sluđeni ratom sluđeno rješavali, pisca koji se petljao u sve što mu je na pamet palo, koji je psovao i pjevao u isto vrijeme,  tvorca autentične, kažu, tv kritike-kronike Teletine u koju je ugurao cijelu svoju obitelj, sve svoje prijatelje, poznanike, povijest Splita i Hrvatske, historiju Jugoslavije, partizanske borce i hrvatske dragovoljce, kroniku propasti i nadanja, rezignacije i rijetkih ushita, što će kad-tad netko lucidan konačno prepoznati kao novostvoreni žanr koji je rezultirao jednim od najčudnijih romana u književnosti uopće.  Hrvatske Buddenbrookove. „Kakava zemlja takvi i Buddembrookovi“, čini mi se da bi rekao Ćićo. Nemojte očekivati da vam napišem ijednu jedinu riječ o odnosu književnog lika s autorom; provjerite, možda ste i sami jedan od njih i provjerite kakav je bio vaš odnos s čovjekom koji  se tukao s vjetrenjačama i onda kad su svi već shvatili da je od njih isplativije proizvoditi ekološku energiju.  Pročitajte još jednom Ćićine knjige, a posebno najnoviju Duša bakina  koju je Ćićo Senjanović  objavio u samizdatu, (kako znakovito za stanje knjige i poziciju književnika kojeg trenutno svi nazivaju najvećim, zar ne), kao prvu u nizu od dvanaest koje će biti tiskane u ekskluzivnim nakladama, ma što danas vi o tome mislili. Dvanaest godina, dvanaest knjiga, dvije i pol tisuće stranica. Nemojte očekivati da se ijednom riječju osvrnem na njegovu muku kad je protjeran iz Slobodne Dalmacije i kad je očekivao (neostvaren) čin svekolike solidarnosti, ni kad je obaviješten da ni Novom Listu više ne treba, te da se od dana tog i tog može smatrati umirovljenom osobom.  Ne očekujete, valjda, da vam opišem strašan lom kojemu sam svjedočila u trenucima kad je otišao iz Ferala, a ni to da znam da mu je tada puklo srce. Sve kasnije bili su samo banalni infarkti. Ali slobodno očekujte od mene, izmišljenog književnog lika, da proplačem za svojim autorom kad god netko spomene Feral, picigin, tenis s najmilijim bracom, Stari plac, antifašizam, oca, mater i njene partizanske pjesme, narodnog heroja Đermana Senjanovića, Bandiera rossa, Bearu, Smoju, Vrh Lučca, koncert Balaševića u Ljubljani, Ulicama lutam ne bih li te sreo, Dalmatinsku akciju, Sarajevo i Bosance, bratstvo i jedinstvo, Bena iz Durieuxa, Lumina, Pomet, Gospu od Pojišana, Srbe i Hrvate, Slovence i Makedonce, Aliju Sirotanovića, Milin rekord u plivanju, Ivanove ocjene, Franu i njegovu kćer Laru imenom po babi Maši, punicu i njeno „Vedrana , ovaj ti nije normalan“, svjetske prvake u Piciginu braću Senjanoviće, Šoškića, Durkovića, Jusufija,  Luku Kaliternu, Ko sunce u zoru sloboda se rađa, Proleterskih brigada,  Trešnjevačku gimnaziju …  I to naglas da proplačem, baš onako  kako je pjevala njegova luda Dora:

Beskrajno je more, beskrajni su judi,
beskrajan je čovik kad se ne probudi.