Ekološki šovinizam

Izdvajamo

• Za razliku od srđevaca i sličnih okorjelih ovisnika o državnom proračunu kojima je najlakša stvar na svijetu mlatiti tuđim kur…, pardon (investicijskim) milijunima po gloginjama, ja zapravo, gledajući kako velika „Ingra“ bankrotira na „Lapadskim dvorima“, bojeći se da nam se i „Antlantska plovidba“ nije nasukala na stambeno-poslovnoj novogradnji na Polju od Gruža, gotovo da i ne vidim drugoga načina da megainvestitor na Srđu obrlati planiranih čak 240 svjetskih milijunaša da umjesto po Azurnoj obali, Kanarima ili Sejšelima kupuju vile baš po brdu s jedinstvenim pogledom na – drugo brdo, istina ponad bisernoga Dubrovnika, ali ipak duboko na brdovitom Balkanu, istočnije i od (zapadne) Hercegovine.

Povezani članci

• Konji
• Društvo „mrtvih“ ministara
• Heni Erceg:Izuzetni leševi
• Božje Novosti
• VIKTOR IVANČIĆ: ROM IZ VEDRA NEBA
• Promocija knjige Smijeh slobode – uvod u Feral Tribune 2. izdanje

Dokoni i obijesni dubrovački povjesničari i srednjoškolski profesori društvenih predmeta svrstani u zdrugove Inicijative/KLGB (Kandidacijska lista grupe birača) Srđ je(naš) Grad, deklarirali su se neki dan na konferenciji za medije ispred samo za tu prigodu daskama okovanog Orlandova stupa kao predvodnici denuncijanata, odnosno, kako su se izrazili, „građana, udruga i institucija koji su pisali UNESCO-u upozoravajući na ozbiljno stanje u kojem se Dubrovnik nalazi“, jer „vole Grad i razumiju što je to svjetska baština“. Za razliku od gradonačelnika Vlahušića i Ministarstva kulture RH, koji u „koruptivnoj sprezi s mešetarima zemljišta“ zaobilazeći UNESCO guraju projekt golf resorta na Srđu, predstavljenog kao završni čin dubrovačke urbanističke, krajobrazne, baštinske, infrastrukturne itd. propasti. Jer, citiraju oni sami sebe i svoje primjedbe na Studiju utjecaja na okoliš iz 2013-te, a koje je Stručno povjerenstvo Ministarstva zaštite okoliša i prirode sve odbacilo: „Planirana izgradnja na Srđu direktno se odnosi na zahvat u prostor koji je integralni dio grada Dubrovnika. Brdo Srđ prirodni je nastavak i okvir Grada, i obratno. Grad i Srđ su nedjeljiva cjelina. Studija utjecaja na okoliš razmatrala je jedino utjecaje u okviru zahvata, a onaj najvažniji, utjecaj na povijesnu jezgru Dubrovnika i cijeli prostor suvremenog grada, zanemarivala.“ Pa te floskule koje kao mantre ponavljaju otkad znaju za sebe (kao Inicijativu) garniraju izjavom tobože neprikosnovenog autoriteta „uglednog splitskog konzervatora Josipa Belamarića“, dakle floskuletinom: „..na Srđu se planira nešto što je u potpunoj kontradikciji sa samom definicijom Dubrovnika.“

I nikad nitko od tih capora, miošića, viđena i drugih domaćih izd…., pardon, „Inicijatora“ i K(L)GB-ovaca, pa izvanjskih autoriteta ala Belamarić ili notorni Jurica Pavičić, pa DAD-ovaca (Društvo arhitekata Dubrovnik), pa DPDS-ovaca (Društvo prijatelja dubrovačke starine), pa najsuvišnijeg župana najjužnije i najsuvišnije hrvatske županije, pa Instituta za turizam i Instituta „Ivo Pilar“, za koje se nikako ne mogu odlučiti kojega titulirati najsuvišnijom institucijom u Hrvata, itd. itd…; da meni i sličnim priprostim Dubrovčanima koji, a contrario, „ne volimo Grad i ne razumijemo što je to svjetska baština“ objasne, na primjer, kako su to već desetljećima postojeći novi Excelsior, i novija Argentina i najnoviji Belvedere, za razliku od budućih hotela na sadašnjem kamenjaru (za finije uši: vukojebini) gore na platou Srđa, kompatibilni „s povijesnom jezgrom Grada“ . Kako to da betonsko stambeno naselje Zlatni potok, ili gruški „neboderi“, ili lapadski „kvadri“, ili stambeno naselje na Luncijati, odnosno Villa Šuica, Villa Previšić, Villa Raguž i (bez)brojne druge kuće(tine) načičkane skoro jedna preko druge po neposrednim „kontaktnim zonama“ Ploča (-Iza Grada) i Pila (-Konala), udovoljavaju UNESCO-vim „zaštitarskim“ standardima; za razliku od budućih vila gore na Srđu kojim bi se potencijalno, da je sreće, definirao jedan potpuno novi, mojoj „definiciji“ današnjeg (a ne srednjovjekovnog!) Dubrovnika baš primjereni, standard suvremene ladanjske arhitekture i urbanizma, karakteriziranih ničim sputanom vrhunskom suvremenom arhitektonskom kreacijom u rezidencijama s po nekoliko stotina metara kvadratnih stambenog prostora na brižljivo hortikulturno planiranim i održavanim parcelama (vrtovima) od po nekoliko tisuća metara prostornih, s infrastrukturom koja zadovoljava sve suvremene urbanističke standarde, od pješačkih i biciklističkih staza do besprijekorne javne rasvjete. Jer sve to što će se (iz)graditi gore na Srđu ima veze sa (starim) Gradom, recimo koliko i novi most preko Rijeke dubrovačke s mostovima na ulazima u Grad na Pilama i Pločama. A (svojim imenom nesuđeni) Most Dubrovnik, remek-djelo suvremene mostogradnje, (još i s dva-tri megakruzera, također remek-djela suvremene brodogradnje, privezana ispod u Gruškoj luci), već jest, usuđujem se ustvrditi, druga po atraktivnosti znamenitost Dubrovnika, odmah iza gradskih zidina.

A treća, također po svim ovim „srđevcima“, belamarićima, pavičićima i/ili dobroslavićima nesuđena, znamenitost bi mogao postati baš golf resort na Srđu i Bosanci. Štoviše, baš suprotno županiću Dobroslaviću i njegovim urbanističkim papagajčićima, ne vidim nikakva razumnog razloga da taj prijelaz odnosno kontakt između jedinstvene i jedinstveno uščuvane srednjovjekovne gradske jezgre s jedne strane, te urbanističke i arhitektonske (post)moderne s druge, bude neposredno vidljiv i međusobno izazivajući. Ako smo se konformistički navikli i prihvatili i Marmontovu tvrđavetinu naprđenu na sami vrh Srđa, i doprđeni TV-toranj, i priprđenu televizijsku kuću katnicu s krovištem „na dvije vode“, i betonsko zdanje prihvatne zgrade od žičare, pa čak i “apartmansko naselje“ za pse lutalice na Žarkovici; pa koji su to estetski, urbanistički, arhitektonski, kulturološki (ekonomske u nas nije pristojno ni spominjati!) ili drugi razlozi, da baš obodni potez od tvrđave i žičare do onih pasa ne ukrasi niz, kako iz samoga Grada tako i s kruzera usidrenih iza Lokruma jasno vidljivih supervila, baš kao što su bile one „svemirske“ što ih je navodno baš za Srđ svojedobno ponudila jedna od najrazvikanijih svjetskih arhitektica Zaha Hadid. Pa da izletničke ture po Gradu redovito svršavaju na Porporeli, gdje će vodiči(ce) diskretno pokazivati koja je vila slavne Angeline, a koja slavnoga Christiana. A povjerljivo, gotovo šapatom koliko je desetaka milijuna svaka od njih plaćena. Pa da se onda Jim i Joe deset godina iza posjeta Gradu klade u svom omiljenom londonskom pabu u slijedeće dvije runde „ale-a“, prvo, je li ono Dubrovnik u „Croatia“ ili u „Montenegro“, te drugo,   je li Christianova vila druga ili treća po redu.

Za razliku od srđevaca i sličnih okorjelih ovisnika o državnom proračunu kojima je najlakša stvar na svijetu mlatiti tuđim kur…, pardon (investicijskim) milijunima po gloginjama, ja zapravo, gledajući kako velika „Ingra“ bankrotira na „Lapadskim dvorima“, bojeći se da nam se i „Antlantska plovidba“ nije nasukala na stambeno-poslovnoj novogradnji na Polju od Gruža, gotovo da i ne vidim drugoga načina da megainvestitor na Srđu obrlati planiranih čak 240 svjetskih milijunaša da umjesto po Azurnoj obali, Kanarima ili Sejšelima kupuju vile baš po brdu s jedinstvenim pogledom na – drugo brdo, istina ponad bisernoga Dubrovnika, ali ipak duboko na brdovitom Balkanu, istočnije i od (zapadne) Hercegovine.

Eto vam nesretni (grado)načelnici nesretnih Maglaja i Doboja, Šamaca i Šabaca, Gunja i Obrenovaca, ako je koji od vas slučajno dočitao ovo, a što je malo vjerojatno jer zasigurno imate pametnijega i hitnijega posla napretek, pa usporedite kakve slatke brige muče vašeg dubrovačkog kolegu, te čime su preokupirani vaši supatnici, a čime njegovi sugrađani.

I da ne zaboravim pozdrav koji sam (iz)brusio kroz nekoliko posljednjih članaka i za koji sam se, nadam se trajno, izborio kod urednice: Mrš kleroustašiji, sloboda (hrvatskoj) naciji!

Darko Kaciga Dubrovčanin