Dragan Markovina: Ispada da sam naručio razgovor sa samim sobom

Izdvajamo

• Taj čovjek kao urednik Slobodne Dalmacije pustit će u svoju novinu kao ozbiljne sugovornike i međugorske vidjelice i ratne zapovjednike Herceg-Bosne i ostarjele ustaše i kojekakve revizioniste i razne ljude sa estrade, ali neće pustiti razgovor sa profesorom splitskog sveučilišta kojem je upravo objavljena knjiga dobrim dijelom posvećena Splitu. Zašto? Zato jer ga nije citirao. Kako dirljivo.

Povezani članci

• OKLOPNO PRAVOSLAVLJE
• Viktor Ivančić: U Rijeci se osjećam kao na oslobođenom teritoriju
• Splitski intelektualci o Tuđmanu: Nemojte dizati spomenik čovjeku koji je srušio Mostar
• NARANJITO, PANNINI I KRAJ SVIJETA KAKVOG SMO POZNAVALI
• Hrvatski premijer Cosmo Kramer
• Bilježnica Robija K.: Likovni odgoj

Piše: Dragan Markovina

Glavni urednik Slobodne Dalmacije, Krunoslav Kljaković, uspio je deset dana od mog teksta o njegovim cenzorskim zahvatima u novinama koje uređuje, sročiti nešto što on smatra odgovorom. No najzanimljivije od svega je to što u tom teško skucanom tekstu potvrđuje sve ono što sam u reagiranju napisao, a k tome se i dodatno ukopava. Kako dakle naš Kruno vodi polemiku?

Otprilike na isti način na koji uređuje novine, tj. hvatajući se nebitnog i marginalnog, uz potpuno prešućivanje onoga oko čega se polemika vodi i uz neizbježan tabloidni pristup. Pri tome, u isto vrijeme dok meni imputira neprofesionalnost i neznanstveni pristup, polemiku ne vodi na mjestu na kojem je započeta, nego u vlastitoj novini u koju mi je zabranio pristup.

Riječ je o rijetkoj inovaciji, unutar koje čitatelji i dalje nisu upoznati s meritumom stvari, ali im je sasvim jasno da se Kruno osjetio uvrijeđen. On dakle čitatelje koje zanima početak polemike upućuje da pročitaju moj tekst u Novostima, ali im i dalje ne nudi uvid u cenzurirani intervju, zbog kojeg smo i počeli polemizirati.

Ponovimo još jednom. Kruno Kljaković je dan uoči izlaska autoriziranog i urednički opremljenog intervjua sa mnom, na vlastitu inicijativu razgovor izbacio iz novine, i to ne zbog nečega što se u njemu nalazi, nego zbog nečega što ja pišem na sasvim drugom mjestu, tj. u knjizi. Uzimajući usput sebi za pravo da procjenjuje što spada u znanstveni tekst, a što ne, iako nije ni približno kapacitiran za takvo što.

Sve navedeno potvrdio je i sam Kljaković, nakon čega razumnom čovjeku ne preostaje ništa drugo, doli da zaključi kako je kao osoba proglašenim nepodobnim i kako ga vlastito izdvojeno mišljenje košta prešućivanja u javnosti. Jedini suvisli moment iz Kljakovićevog odgovora tiče se zamjerki što sam nakon njegovog postupka uputio mail predsjedniku uprave Ninoslavu Paviću, s čim se i sam slažem.

Nije naime bilo nikakvog smisla da to radim, no činjenica da netko u 2014. godini cenzurira nekoga kao osobu do te mjere me užasnula da mi je prvi refleks bio da s tim upoznam ljude koji vode tu novinsku kuću, a potom i širu javnost. No ovdje nam se vrijedi osvrnuti na lijepi paradoks kojim šjor Kruno skače sam sebi u usta.

Ne znam, naime je li to primijetio, ali nakon što me u nekoliko prethodnih pasusa optužio da lažno instinuiram doušničku atmosferu u Slobodnoj, Kljaković je doslovno citirao mail kojeg sam uputio nekom drugom, a ne njemu. Taj detalj ostavlja nam sasvim dovoljno prostora da ostavimo čitateljima slobodne ruke da donesu vlastiti sud o okolnostima cenzure, a mi bismo se mogli vratiti bitnome.

Krunoslav Kljaković je, naime toliko opsjednut samim sobom, da je potpuno uvjeren kako se cijeli svijet vrti oko njega, da je predmet nečijih osobnih fiksacija i da je citiranje njegovih misli neizbježno ukoliko se želi objaviti relevantan znanstveni tekst o onome što se događalo u Slobodnoj Dalmaciji.

Žao mi je što ga opet moram razočarati, no riječ je o čovjeku koji je samo metafora masovno raširenog konvertitstva, koji je kao individua posve nebitan i čiji stavovi niti išta znače, niti su ikome bitni. Zašto bi naime bilo iole relevantno što Kljaković piše i zastupa, kad se ti stavovi u pravilnom ritmu korigiraju sa svakom promjenom političke klime u zemlji? Kruno je tako vođen pogrešnom sviješću o važnosti vlastite uloge proglasio sam sebe znanstveno relevantnim te poželio po svojim, već spomenutim kriterijima, osim Slobodne, uređivati i moju knjigu.

Nezgoda s takvim nastojanjem po principu ‘Kruno sav i svuda’ leži u činjenici da bi za vlastitu relevantnost na tom području Kljaković morao steći određeni stupanj obrazovanja i proći neke izbore u znanstvena zvanja, koja on očito drži posve irelevantnim.

Naime, bez obzira što me na više mjesta u tekstu, putem egide znanstvenog novaka, glavni urednik Slobodne Dalmacije pokušava profesionalno diskreditirati, ja sam naime čovjek koji deset godina radi na fakultetu i sveučilišni sam profesor u zvanju docenta.

Pretpostavljam da je Kruno nešto studirao pa mu je taj pojam jasan bez dodatnih objašnjenja. Pogledajmo dalje tko su ljudi koji su recenzirali moju knjigu. S jedne strane, tu je Vjekoslav Perica, inače rođeni Splićanin, redoviti profesor povijesti na više američkih sveučilišta i na riječkom sveučilištu, ujedno i autor četiriju vrhunskih historiografskih monografija, dok je s druge strane riječ o Srđanu Radoviću, znanstvenom suradniku s Etnografskog instituta SANU-a, čovjeku koji iza sebe ima već dvije knjige na teme o kulturi sjećanja u gradovima. Pogovor knjizi napisao je Ante Lešaja, umirovljeni redoviti profesor Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, autor knjige ‘Knjigocid-uništavanje knjiga u Hrvatskoj devedesetih godina’ i aktivni sudionik Korčulanske ljetne škole.

To što se Kljaković osjeća kompetentnijim od ovih ljudi znanstveno procjenjivati moj rad, govori više o poremećaju svih kriterija u ovoj zemlji, nego što bih ja ikad mogao napisati.

Kad u konačnici do srži ogolimo Kljakovićev tekst, suočit ćemo se s činjenicom da se naš Kruno osjetio pogođenim jer je u knjizi citiran tekst Viktora Ivančića o njemu, a ne i njegov odgovor Viktoru. Dijelom sam već objasnio zašto smatram da je Krunino mišljenje na tu temu posve irelevantno, no ako se gospodinu Kljakoviću to ne čini dovoljnim, ima još.

Ivančić je, naime u tom tekstu reagirao na licemjerje glavnog urednika Slobodne Dalmacije, tj. Krune Kljakovića, koji je posve bezbrižno izjavio kako će se Milorad Bibić Mosor u nekoj budućoj povijesti Slobodne, naći uz bok dvojice velikana Kulušića i Franceskija, posve zanemarivši činjenicu da je bio glavni urednik i član uprave s onim ljudima koji su tu dvojicu političkom odlukom nemilosrdno izbacili na ulicu iz Slobodne Dalmacije.

Što god da je Kljaković imao za reći na taj komentar nije moglo promijeniti činjenicu da je doista bio visoko rangiran u novinama za Kutlinog doba i da samim tim predstavlja upravo ono što sam naveo da predstavlja. Metaforu konvertitstva. Može Kljaković od sada pa do vječnosti, skretati s teme, napadati moj znanstveni kredibilitet ili sitničavo objašnjavati okolnosti pod kojim je cenzurirao razgovor sa mnom, ali tu činjenicu ne može retroaktivno promijeniti.

Osvrnimo se na kraju i na lažne optužbe da sam u pogledu intervjua u Slobodnoj licemjeran pa da ga konačno i citiram, kad mu je već toliko stalo do toga. Kruno, naime tvrdi kako ja priznajem da namjerno i ciljano u neobjavljenom intervjuu ne govorim o “Slobodnoj” iako sam pljuvanju po njoj posvetio jedno cijelo poglavlje svoje knjige, pri čemu zaključuje kako je riječ o doista krasnom komadu intelektualnog licemjerja.

No nastavak je još zabavniji: ,Da je imao hrabrosti, pa u intervjuu za “Slobodnu” progovorio o onome što je u knjizi napisao o “Slobodnoj”, intervju bih odmah objavio. I potom odgovorio, na istim stranicama. Ovako, moram priznati, smučila mi se logika sitnog trgovca i spletkaroša Markovine’.

Što reći o ovakvom izvrtanju teza i sumanutoj logici kojom Kljaković barata u javnom prostoru? Iz svega napisanog ispada kao da sam osobno naručio razgovor sa samim sobom u Slobodnoj i postavljao sam sebi pitanja, zahvaljujući čemu sam spletkaroški i kukavički odbio pričati o onome što sam napisao o Slobodnoj.

Za razliku od ove tvrdnje, posvađane sa zdravim razumom, napisao sam kako mi je bilo logično i zdravorazumski od strane novinara da ne postavlja pitanje o vlastitoj novini i glavnom uredniku te ne dovodi sebe u neugodnu poziciju. Sve skupa postaje još smješnije u svjetlu činjenice da cjeloživotni cenzor i suradnik svih režima meni imputira da nemam hrabrosti.

Ukoliko je smatrao da je u razgovoru trebalo progovoriti o Slobodnoj, Kruno je kao urednik trebao vlastitom novinaru sugerirati da mi postavi i to pitanje na koje bi ja vrlo rado odgovorio, umjesto što je naprosto cenzurirao intervju. Eh, što ti je navika. Uostalom ništa ga ne košta da to i danas napravi, ako već smatra da je to bilo potrebno, pa da onda napiše osvrt na knjigu. No svi znamo da Kruno to neće napravit.

Taj čovjek kao urednik Slobodne Dalmacije pustit će u svoju novinu kao ozbiljne sugovornike i međugorske vidjelice i ratne zapovjednike Herceg-Bosne i ostarjele ustaše i kojekakve revizioniste i razne ljude sa estrade, ali neće pustiti razgovor sa profesorom splitskog sveučilišta kojem je upravo objavljena knjiga dobrim dijelom posvećena Splitu. Zašto? Zato jer ga nije citirao. Kako dirljivo.

U svemu ovome posve je nebitno tko je još javno napadao našeg Krunu, niti me to uopće zanima. No kad je već načeo tu temu, eto čisto da zna kako se pridružio društvu Zvonimira Hodaka, Josipa Jovića i Hrvoja Hitreca. Haug!