ENG
BRAT? NISI TI MOJ PRIJATELJU MENI BRAT!
Autor/ica 👤Ivo Anić
Povezani članci
Odrasli smo uz jednu dogmu, jednu doktrinu koje smo se držali, tako su nas učili u školi, tako su nas većinom učili kod kuće. Strah od istine, istine koja se skrivala iza dogme sačinio je doktrinu i ona se sustavno provodila kroz moje odrastanje, sam kontekst nikada nije bio bitan iako je bio suštinski važan za dogmu. Da bi bolje shvatili predrasude potrebno se suočiti s njima, tadašnja vlast imala je slične mehanizme, svaka vlast ima ustvari iste mehanizme i oni su ključni u jednom segmentu, krucijalnoj činjenici bježanja od istine, jer istina je surova, istina govori o nama i o našim demonima.
Da bi suzbili istinu sastavilo se dogmu, a sama dogma linearno je vodila ka doktrini, doktrini koja je postala tabu, tabu o kojem se nije govorilo, tabu o kojem se, barem pred nama djecom nije diskutiralo, potjerani na spavanje slušali smo iz sobe kako roditelji sa kumom netom pristiglim iz Njemačke koji nam je donio sva čudesa kapitalističkog svijeta, gumene bombone i slične pizdarije, propitkuju radnika AGFA tvornice o našoj braći na privremenom radu u inozemstvu, našoj braći o kojoj se ne govori.
Komunistička vlast nikada nije jasno sadržaj pretvorila u formu, sama negacija neumitno se pretvorila u tabu, tabu je uz par – nepar bonove za gorivo i činjenicu da u Trst idemo po kavu i deterdžent blijedio upravo u toj običnoj kućnoj životnoj formi, nitko ozbiljno nije držao da filmovi koje smo gledali sačinjavaju pravu istinu, kao ni moje lekcije u školi. Taj paradoks između onog kućnog i onog školskog poprilično me zbunjivao kao klinca jer sam jedno slušao na nastavi, a nešto sasvim drugo od djeda koji bi zamišljeno pušio lulu i vrtio razglednicu od svog brata koji mu se javio iz Paragvaja.
Komunistička vlast ma koliko kruta bila nikada nije jasno podvukla crtu i objasnila, barem nama Hrvatima što se zapravo desilo i što se uistinu događalo tih godina, mi Hrvati nosili smo stigmu, stigmu još kao djeca i nastojalo nas se zaštititi od iste klasičnim pranjem mozga, vi ste djeca budućnosti, govorila bi moja razrednica, u Japanu su znate izmislili uređaj koji na kasetu snima ono što gledamo na televiziji, vi ste djeca koja morate gledati u budućnost i vaša budućnost je u bratstvu i jedinstvu, vi ćete izgraditi bolji svijet od našeg, svijeta u kojem sam ja odrasla. Bratstvo i jedinstvo, taj nedodirljivi tabu pratio me kroz odrastanje, u mom razredu bili smo braća, mi mali Hrvati, dva mala Srbina, jedna Crnogorka i jedan maleni Cigan.
Bili smo braća i to je bila samorazumljiva činjenica.
U mojim adolescentskim godinama naučio sam na ulici i na sjevernoj okuci Poljuda da su moja braća samo Hrvati, da mi pitomci obližnje ratne luke Lora nisu braća kao ni cigani koji su prodavali kišobrane. Tadašnje komunističke vlasti potrudile su se da nam iz glava izbiju takve ideje no već je bilo kasno, ona doktrina iz djetinjstva više nije funkcionirala, Bata Živojinović i Ljubiša Samardžić više nas nisu zanimali kao ni sam antifašizam, bratstvo i jedinstvo i slične pizdarije. Ja sam htio tih godina slušati samo o svojoj „pravoj“ braći, svojim pravim Hrvatima koji su robijali ili dobro skriveni radili za našu stvar.
Moja baka, mudra i samozatajna žena shvativši moju mladenačku opsesiju i moje poimanje „braće“ odvela me, kako to već obično biva kod starica koje drže do tradicije na malo groblje opasano bršljanom i živicom. Mojoj baki partizani su ustrijelili oca na kućnom pragu, pred majkom i pred njima, djecom koja su vrištala od užasa.
Mojoj baki to su uradila njena braća. Moja baka imala je nekoliko braće i sestara, u to vrijeme to je bilo pravilo, ne iznimka, na malom groblju zaraslom živicom stajali su spomenici, neki sa uklesanom zvijezdom, neki sa ugraviranim križem.
Dva brata koje je iznimno voljela obukla su različite uniforme, jedan je spalio selo sa ženama i djecom zatočenim u staje, drugi, kada je to saznao pojavio se na kućnom pragu i svog brata ustrijelio poput psa. Moja baka bila je i ostala Bogu hvala mudra žena, o bratstvu nikada nije imala osobito mišljenje, sama Biblija učila je da su od iskona braća ustajala jedan na drugog, još tamo od Kaina i Abela, još tamo od Josipa kojeg su braća prodala Egipćanima, još tamo od Ante Pavelića koji je suprostavio brata na brata, oca na sina, susjeda na susjeda.
Braća su tako, a linearna je to stvar ustala i u našoj novijoj povijesti, brat je zaboravio brata, zaboravio je dogme i doktrine, zaboravio je desetljeća „bratske“ ljubavi i brat je podvukao crtu, ovo je moje, tamo je tvoje, brat je držao nišan na WBR-u i tukao brata na položaju i čuki, brat je oštrom kamom presjekao vrat bratovoj ženi i spalio mu kuću, brat iz djetinjstva polio je benzinom leš bratova tasta i zapalio mu kuću, zapalio mu ambar i preorao polje, da se brat nikada više ne vrati, da je bratu jasno da mu tu nije mjesto i da nikada nisu braća ni bili.
Zanimljiv je dokumentarac o Draženu i o Vladi Divcu, nesvjesno sam Vlade izrekao je veličanstvenu istinu u tom dokumentarcu opisujući svoje odrastanje uz brata, svoje životne uspjehe uz čovjeka koji mu je bio i više od brata. Tada sam shvatio, govori nam Vlade Divac pred spomenikom svog brata brišući suze, da nikada zapravo nismo bili braća, da smo bili ljudi i prijatelji možda bi bilo drugačije, ovako jebiga kao braća nismo mogli prijeći preko nekih stvari. Kao braća, upamtite te dvije riječi.
Danas slušajući zasjedanje sabora sve gore navedene činjenice mog odrastanja, sve dogme i sve doktrine zapljusnule su me neumitnim užasom. Ista sintagma i ista fantazma danas se provlači kao u doba mog djetinjstva, doba mog odrastanja. Brat? Mi smo braća, govori uvaženi zastupnik, a jebiga i nismo baš, jesmo na papiru ali daleko smo mi od braće. Veže nas ista krv, veže nas hrvatstvo, vezalo je i braću moje bake pa je jedan hladnokrvno ustrijelio drugog na kućnom pragu.
Braća? Vi ste meni braća i ja bih trebao poslušno pognuti glavu pred vama jer ste mi braća? Ja bih trebao danas, nakon svega što znam kazati, to su jebiga moja braća, istina da su malo u kurcu, da su probisvjeti i lupeži, da živim kao stoka radi njih dok su oni u svili i kadifi, ali jebiga to su moja braća, bolje da me krade brat nego šta ja znam Srbin. Srbin? Pa zar i on nije jednom bio moj brat? Zar me nije krao i živio u svili i kadifi pa sam isto iako mi je brat potegao oružje na njega? Brat? Tko je meni zapravo brat? Onaj koji me pljačka, onaj koji me jebe u zdrav mozak, onaj koji me uči da je sve normalno zapravo nenormalno jer su pare u njegovom novčaniku previše koezistentne sa uvriježenim devijacijama istine?
Uistinu danas, a ne pišem ja ovo zbog sebe, odavno se meni jebe za sebe, već pišem zbog svoje djece, koliko meni znači „brat“ koji svojim dobrim životom izravno ugrožava život moga djeteta koje želi u Irsku, u Kanadu? Koliko je meni važan taj i takav brat, odmetnik i propalica zbog kojeg moje dijete napušta zemlju za koju smo se borili kao braća, koju smo sanjali?
Ma idi ti u tri pičke materine „brate“ moj, dragi moj brate bio ti Hrvat ili Srbin, Ustaša ili Četnik, idi u tri pičke materine sa svojim dogmama, doktrinama, kurcima – palcima! Moje dijete jedinog brata ima u meni, svom ocu koji je jedini spreman da se bori za njega pod svaku cijenu i po cijenu života. Moje dijete ne treba i ne smije odrastati kako smo odrastali mi, braća neka budu, ali im daleka kuća.
Svaki brat kao u onoj basni o svinjama i vuku neka sagradi svoju kuću, a moje dijete ostavite meni.
Pun je meni kurac moje braće, braće kroz život, i one nametnute i one prirodne. Svi smo mi braća dok nam je dobro, svi smo mi braća dok lova sjeda na banku, dok mirovine i beneficije, uhljebi i paraziti igraju kozaračka kola, svi smo mi braća dok se ne nađemo na aerodromskom terminalu. Kada budete ispraćali svoje dijete u suzama sjetite se te dogme i te doktrine, uz vas će stajati uplakana žena i dva crna, putnička kofera. Brat na brata? Zašto jebiga ne? Zar bi to bila neka novost?
Od jebene braće neće biti ni traga ni glasa.
Brat? Nisi ti moj prijatelju moj brat!
Autor/ica 👤Ivo Anić
