Zašto je pomirenje u BiH zabranjeno?

Povezani članci

• PISMO IZ BOSNE U HERCEGOVINU
• Propali predizborni joker
• Kvaliteta socijalizma krije se u njegovoj humanosti
• Uzbrdice/nizbrdice – Ljubo R. Weiss: Predragu Matvejeviću, s poštovanjem (otvoreno pismo s dobrim povodom)
• Politički lešinari ne štede na poplavama
• Biljana Srbljanović vs. picopevaca

Pomirenje je zabranjeno. Od rata do danas pomirenje je uvijek bilo zabranjeno.

Piše: Osvit Seferović

Samo u neozbiljnim državama i zapuštenim društvima moguće je najozbiljnija i najklasičnija kršenja ljudskih prava gurati pod tepih i praviti se da ne postoje. Da cinizam i  hipokrizija budu potpuni, u BiH, na svim kanalima, frekvencijama,  u svim medijima, neprekidno pričamo o ljudskim pravima, evropskim vrijednostima i standardima  kao da se samo čeka trenutak metamorfoze čitave države koja će se od ružnog balkanskog pačeta preko noći pretvoriti u danskog ili luksemburškog labuda. Radi se, naravno,  o propagandom triku, iluziji za lakovjerne i izbezumljene gutače informativnih programa kod kojih se podgrijava nada da su pozitivne društvene reforme dobrodošle i iminentne, dok je jedini,  pravi, ali neizrečeni cilj svih domaćih i stranih političkih aktera (šta god to značilo u BiH) zadržavanje političkog statusa quo po bilo koju cijenu.

Pitanje bh. Ostalih, to jest, racionalna i organizirana ustavna diskriminacija jednog dijela populacije najbolji je primjer  takvog, kriminalnog odnosa  vlasti prema grupi ljudi za koju je odlučeno da neće  imati ista prava u odnosu na tri dominantna politička subjekta kako bi se mit o nacionalnoj, isključivo nacionalnoj i nikako drugačijoj BiH perpetuirao u nedogled. Obespravljeni, isključeni iz svake debate  o svojoj zemlji,  svom gradu ili opštini, Ostali su pretvoreni  u vansistemsku potrošačku biomasu kojoj ustav ne dozvoljava autonomno političko, pa tako ni edukativno organizovanje.

Zašto je sistemu toliko stalo da populaciju Ostalih drži na sigurnoj distanci od političke debate i političkog organizovanja? Iz istog razloga zbog kojeg mu je stalo da u BiH nikada ne dođe do pravog, istinskog, suštinskog pomirenja između zavađenih naroda, naročito između dva najbrojnija naroda, bošnjačkog i srpskog. Medijski dekor je isti kao i u  problematici Ostalih; čitave armade novinara, političara, humanista, aktivista, filozofa već 17 godina na sva zvona pričaju o neophodnosti i vrlinama pomirenja dok terenske manifestacije obilježavanja sjećanja na ratne strahote i proizišle žrtve svjedoče o jednonacionalnim katarzama osmišljenim kao sredstvo produbljivanja i produžavanja latentnog sukoba i međunacionalne mržnje, koje orkestriraju nacionalne partije uz pomoć džamijskog i crkvenog vrha. U pauzi između dva obilježavanja godišnjice masakra ili dva TV dnevnika u kojima su dominantne slike stravični prizori otkopavanja kostiju i lobanja, animiraće vas Milorad Dodik, Sefer Halilović, Emil Vlajki, muftija Zukorlić, Rajko Vasić i sve ostale figure koje medijski postoje da bi (neki od njih svjesno, a neki vjerovatno nesvjesno) produbili etničko i entitetsko nepovjerenje i utvrdili unutrašnje granice zemlje.

Pomirenje je zabranjeno. Od rata do danas pomirenje je uvijek bilo zabranjeno, na isti način kao što je i grupa građana iz reda Ostalih politički zabranjena.

Ko su ljudi koji ne žele dugoročan mir u BiH ?  Ko su ljudi koji zabranjuju društveni angažman državljanima ove zemlje koji se ne žele svrstavati u Bošnjake, Srbe i Hrvate ? To je kompletan domaći politički establišment i međunarodna zajednica angažirana u i oko BiH. Bez prihvatanja tih nepisanih pravila igre ne možete pristupiti politici, zato se takozvane « građanske stranke » kao SDP, SDU ili Naša Stranka, koje bi trebali biti prirodni saveznici Ostalih i prirodni pobornici mira i blagostanja u BiH ponašaju bijedno  i kukavički kada su u pitanju diskriminacija Ostalih i bošnjačko-srpsko pomirenje. « Bosna i Hercegovina je zemlja tri naroda i dva entiteta » kaže ne trepnuvši, Zlatko Lagumdžija, kao potvrdu da je dobro shvatio lekciju. Valentin Inzko hinjski poručuje da je vrijeme da sami počnemo riješavati svoje probleme znajući unaprijed da ih sami ne možemo riješiti bez vanjskog impulsa i da je to upravo razlog njegovog boravka u BiH, njegove astronomske plate i velikih ovlasti koje su mu povjerene. Ovaj providni Austrijanac simbolizuje, čak i fizički,  volju međunarodne zajednice za stagnacijom. Godine njegovog prisustva u BiH obilježene su apsolutnom prazninom;  ništa se nije promijenilo što je znak da Valentin, koliko god cinično zvučalo,  odlično obavlja posao.

Narodna izreka kaže da «đavo nije uvijek tamo gdje ga očekujete» u našem slučaju đavo je i tamo gdje ga očekujete i tamo gdje ga ne očekujete, Bosna i Hercegovina je zemlja u koju se đavo odavno nastanio i gdje se čini sve da tu i ostane.

Deranžirajući popis stanovništva dolazi u oktobru, manipulacije i  strategija da se problematika Ostalih postavi kao bošnjačko – bosansko pitanje, uz svesrdnu pomoć Turske i Islamske Zajednice,  proizvela je do sada samo par  smiješnih spotova na internetu i neće uticati na bazu Ostalih koja je sekularna  i građanski orijentisana.  Šta će uraditi vlast ako se, nakon popisa,  ispostavi da Ostali predstavljaju 15 ili više posto stanovništva ? Kada pričamo o pomirenju između naroda, i tu se prakse mijenjaju. Nacionalne katarze zamjenjuju ozbiljni projekti pomirenja i lucidnog suočavanja sa fantomima prošlosti koje predvode hrabri momci iz nevladine organizacije «Jer me se tiče» iz Prijedora.

Ravnopravnost Ostalih i Suštinsko pomirenje između konstitutivnih naroda predstavljaju dvije  test- teme za sve dobronamjerne  ljude na Balkanu koji razmišljaju  politički  i koji teže normalnom životu.

Sve drugo su odavno već  ispričane priče i glodanje dogovorene jabuke razdora.