VIKTOR IVANČIĆ: PSOVKE A6

Autor/ica 👤Viktor Ivančić 22.2.2014. u 09:11

Povezani članci

Sam je sistem postao luksuzna limuzina, opskrbljena najsuvremenijom opremom i navigacijskim uređajima, automatizirana do te mjere da juri naprijed ne vodeći računa o željama onih koji se smjenjuju za upravljačem

Piše: Viktor Ivančić

Podvuče li se crta pod „slučaj službenih limuzina“ – a riječ je, podsjetimo, o tome da je u zemlji s oko 400 tisuća nezaposlenih koja grca pod teretom ekonomske krize, gdje više od trećine stanovništva ne raspolaže prihodima koji jamče egzistencijalni minimum, upravo nabavljeno 1.580 novih automobila za potrebe Vlade i Sabora, po cijeni od blizu 300 milijuna kuna, a među njima 20 luksuznih audija A6 za ministre i druge visoke dužnosnike, od kojih svaki košta 650.000 kuna – jedino što ostaje zaključiti je da nositelji političke vlasti postaju žrtve sistema koji ih silom privilegira.

Ako je suditi prema službenim objašnjenima, naime, svjedočimo svojevrsnoj histeriji sustava koji se odmetnuo i djeluje sam od sebe, brutalno sabotirajući želje i potrebe onih koji zahvaljujući njemu raspolažu sve većim pogodnostima. Usprkos grčevitim naporima, hrvatska politička elita ne uspijeva doskočiti infrastrukturnoj nemani koja je gura u poziciju sve izraženije klasne nadmoći i – protivno njenim najdubljim htijenjima – udaljava od voljenih narodnih masa. Zahvaljujući Zloj sili koja se otrgla kontroli i iz dana u dan rukovodi njihovim postupcima, vladajući su nesretnici dovedeni u samo središte upravljačkog pakla: u situaciju da konstantno preziru ono što čine.

Dakle:

– Premijer Zoran Milanović izjavio je kako „nije u redu“ da on i njegove kolege koriste vozila „u vrijednosti jednog prosječnog stana u Hrvatskoj“, takvo je što doista moralno nepodnošljivo, no elementarna nepogoda sada se, na žalost, ne može izbjeći, ugovor o nabavi valja dosljedno poštovati, jer „Hrvatska je pravna država“.

– Svaki od anketiranih ministara ustvrdio je kako nije imao pojma kakvu će limuzinu dobiti, niti je uz brojne obaveze o takvoj tričariji stigao vodio računa, već je odluku donosio Državni ured za javnu nabavu, dok u Državnom uredu za javnu nabavu vele da su nabavili upravo ona vozila kakva su u ministarstvima tražili.

– Ministar Željko Jovanović, nakon što je jednog novinara prijeko upitao treba li on „kočijom ići u Ministarstvo“, uljudno se ispričao, nije njegov običaj kočijaški psovati, dodavši kako je „apsolutno neprimjereno da bilo koji ministar vozi automobil od 650.000 kuna“, te je on solidaran s građanima utoliko što svoj posao obavlja u „apsolutno neprimjerenim“ uvjetima.

– Vlada je, vodeći računa o socijalnim prilikama u zemlji, prošle godine donijela odluku da se za visoke dužnosnike više ne kupuju automobili gornje klase, već oni gornje srednje klase, s tim da su u međuvremenu vozila iz kategorije gornje srednje klase po cijeni i performansama postala identična onima iz gornje klase, što je Vladu uvelike zbunilo.

– Poučena aktualnom nesrećom, Vlada je obećala da će za ministre ubuduće nabavljati automobile srednje klase (koji će – ne treba sumnjati – u međuvremenu po cijeni i performansama postati identični onima gornje srednje klase), uz napomenu da tek kupljena vozila ne možemo baciti, nego ih sada treba iskoristiti, te će odluka polučiti efekte tek kada sadašnja vlast u vozilima gornje srednje klase ode dođavola.

– Premijer Milanović je, „istine radi“, na dodatnoj konferenciji za štampu pojasnio da sporne limuzine zapravo ne koštaju 650.000 kuna, nego 450.000 ako se oduzmu troškovi kamata i održavanja, odnosno 270.000 ako se uz troškove održavanja i kamata oduzmu porezi i trošarine… pa se očekuje da do sljedećeg istupa izračuna koliko bi automobili koštali ako se oduzmu i korisnici.

Ukratko, logika sustava pokazuje se tako neumoljivom da pripadnici političke kaste više uopće nisu u mogućnosti izmaći privilegijama što iskaču iz zasjeda, padaju kao žrtve neželjena luksuza, i jedino što im preostaje je gorko žaliti i naricati iz klopke. Naši su postupci sramotni – poručuju – a potpuni je užas što smo na njih primorani! Unatoč žarkoj potrebi da sa svojim narodom podijelimo kruh sa sedam kora, vladajući liberalno-demokratski poredak nam uporno servira nešto sasvim drugo, nešto s pogonom na sva četiri kolača!

Zbrojimo li sve one zanosne dimne efekte isporučene u zadnjih nekoliko dana, kao i susnježicu nastalu od posipanja pepelom, teško da smo ikada ranije prisustvovali impresivnijoj seansi angažiranog cinizma s najviše državne adrese. Pošto zna da je u takvim prigodama najuputnije držati se istoga rakursa, dobronamjeran čovjek pomišlja kako bi postojeći sistem vrijedilo skrckati revolucionarno-huliganskim metodama radi zaštite onih koji su zahvaljujući njemu masno potkoženi. (Evo, uzgred, retoričkog pitanja za huligane: Treba li probleme transporta državnih odličnika, zavedene pod oznakom audi A6, uopće rješavati, ili ih uz pomoć priručnih sredstava učiniti gorućima?)

Ne hoteći, karakter te potkoženosti najbolje je rasvijetlio ministar poduzetništva Gordan Maras, i to u trenutku kada se kritički osvrnuo na selektivnu znatiželju novinara. „Žao mi je što nije bilo toliko pitanja prije pet-šest godina“, rekao je, „ kada se ukradenim novcem kupovao BMW za bivšeg premijera. A da ste pitali, možda bi saznali da je taj novac ukraden…“

Koliko se možemo sjetiti, bivšem premijeru Ivi Sanaderu spomenuti je BMW poklonio Robert Ježić, bivši vlasnik Diokija i Novog lista, jedan od viđenijih bandita iz nedovršene ere hrvatske tranzicije. Da je to učinio ukradenim novcem, nema nikakve sumnje, jer je u najmanju ruku osobno pred sudom priznao kako je u Sanaderovo ime primio mito od 10 milijuna eura za prodaju Ine – od čega je polovica još u njegovu posjedu – a od višegodišnje robije zasad ga spašava jedino odluka da svjedoči protiv partnera u korupciji. Međutim, isti je taj Ježić u prosincu 2009. godine donirao sumu od 200.000 kuna za predizbornu kampanju Ive Josipovića, kojeg je stranka ministra Marasa kandidirala za predsjednika države.

Da su ministar Maras i njegovi partijski drugovi tada štogod pitali, ili barem čitali manjinsku štampu – gdje je ovaj potpisnik, primjerice, odmah objavio nadobudan članak na tu temu – možda bi saznali da je taj novac ukraden. Jer teško će biti da je riječki tajkun Sanaderov BMW plaćao opljačkanim, a Josipovićevu kampanju pošteno zarađenim novcem. Štoviše, sam je Josipović, postavši državnik, izjavio kako će pare vratiti „ukoliko se pokaže da su one kriminalnog porijekla“, ali to nije učinio čak ni kad je Ježić završio u pritvoru. Ako dosad u to nije bio siguran, evo mu je ministar Maras potvrdio kako se radi o ukradenome novcu. A opet, usprkos saznanju da je u prošloj kampanji koristio sredstva stečena pljačkom, ministar Maras i njegovi stranački drugovi podržat će Josipovića u trci za novi predsjednički mandat…

To je ta mračna, hipnotička sila u sustavu koja čini da odgovorne političke ličnosti ne znaju ono što im je poznato i obratno. Uostalom, kao da novac kojim je kupljeno 20 psovki A6 nije ukraden od hrvatskih građana, i to, razumije se, protivno volji onih koji će u njima biti voženi. Gadna je sudbina oligarhije u liberalno-demokratskim okolnostima, strukture koja bez prestanka stenje pod teretom nagomilanih prinadležnosti: izađeš na političko tržište s namjerom da radiš u interesu općeg dobra, zatekneš se nevin u voznom parku, takoreći, a onda ti naudi audi. Ili, smožden od bitke za društveni boljitak, potražiš okrepu u mini-baru vozila, a tamo ničega osim Molotovljevih koktela…

Sve ukazuje na to da je sam sistem postao luksuzna limuzina, opskrbljena najsuvremenijom opremom i navigacijskim uređajima, automatizirana do te mjere da juri naprijed ne vodeći računa o željama onih koji se smjenjuju za upravljačem. Vožnja je tako udobna da se pri brzinama od preko 200 km/h zgaženi uopće ne čuju. Blagodareći onima što su u ovim zanimljivim vremenima osuđeni pasti travu, pokreće je snaga motora od četiri i pol milijuna konja.

Tekst izlazi u printanom izdanju tjednika Novosti