VIKTOR IVANČIČ: 20.000 EURA POD MOREM

Povezani članci

• Crna slika ljudskog i vojnog beščašća
• Amer Tikveša: Slučaj Nermina Bise, zatočenika Bijelog brijega
• Svjetski mediji šokirani brutalnošću nad životinjama u BiH: Hoće li novi zakon zauvijek učiniti BiH zemljom ubica?
• Ne znam
• Što čekate, pohapsite Tuđmanove spomenike!
• TUĐMAN, I POSLIJE TUĐMANA (II.dio)

O Nevenu Mimici ne može se reći ništa naročito loše, kao ni ništa naročito dobro. Dilema glasi: Na što bi to uopće moglo sličiti ako nekoga takvog – a to je nedvojbeno skromna ambicija ovoga zapisa – svrstamo među ološ?

Piše: Viktor Ivančić

O Nevenu Mimici, potpredsjedniku Vlade RH, ne može se reći ništa naročito loše: uljuđen je, staložen, diplomatičan, lišen povišene retorike koja bi stremila iracionalnosti ili nasilju, naginje konstruktivnom rješavanju društvenih sporova, djeluje kao netko tko je u stanju saslušati tuđe argumente i upustiti se u beskonačno pregovaranje, nije sklon potpirivanju nacionalnih i drugih niskih strasti, a to u hrvatskim prilikama uopće nije tako malo.

O Nevenu Mimici, potpredsjedniku Vlade RH, ne može se reći ništa naročito dobro: dosadan je do bezličnosti, konformistički oprezan, birokratski pragmatičan i bezidejan, s retorikom koja nije ništa više od zbirke šupljih političkih fraza, uvijek spreman pronaći lijepu riječ za nadređene autoritete, doimlje se kao netko tko svakim svojim istupom promovira službenu (u ovom slučaju vladajuću) volju, te vlastite karijerne aspiracije unutar nje.

O Nevenu Mimici, dakle, ne može se reći ništa naročito. Ni dobro, ni loše. Dilema glasi: Na što bi to uopće moglo sličiti ako nekoga takvog – a to je nedvojbeno skromna ambicija ovoga zapisa – svrstamo među ološ? Kakav je to ološ, pitat će se s punim pravom čitatelj, ako o njemu nismo u stanju reći ništa naročito loše, kao ni naročito dobro?

Uzmimo za početak da je ološ klasna, a ne karakterna markacija.

„Ne mogu ni zamisliti što ću s plaćom od 20.000 eura mjesečno“ – glasio je naslov u nedjeljnom izdanju jednoga dnevnog lista, uz intervju s Nevenom Mimicom, nacionalnim kadrom u tranziciji, koji ovih dana prelazi s dužnosti potpredsjednika Vlade RH na funkciju europskog povjerenika za zaštitu potrošača, gdje će primati dohodak u iznosu od 30 prosječnih mjesečnih plaća u Hrvatskoj. Podnaslov je sadržavao još iskreniji iskaz: „Ne znam što ću s tolikom količinom novca, vjerojatno ih od silnog posla u Europskoj komisiji neću stići ni potrošiti.“

Među takozvanim euroskepticima, ne osobito popularnoj strukturi u ovim svečarskim danima, u optjecaju su različiti argumenti pomoću kojih se obrazlaže nepoželjnost ili omraženost Europske unije, a najčešće su oslonjeni na patetične plemenske drame i dozlaboga zamorne identitetske priče. Što se ovog potpisnika tiče, argumentacija je mnogo prostija: mjesečna plaća Nevena Mimice – ili nekog Nevena Mimice koji se drugačije zove – tolika da prosječni građanin Hrvatske za nju treba raditi dvije i pol godine, dovoljan je razlog da budemo zakleti protivnici Europske unije i mislimo sve najgore o toj odvratnoj tvorevini.

Štoviše, kada Neven Mimica u novinama izjavi kako „ne zna što će s tolikom količinom novca“, pošto je nadasve skromna osoba, čovjek poželi da mu kolege iz Bruxellesa nekom primjerenom gestom otvore oči i prošire vidike, na primjer tako što će mu prilikom prijavka na dužnost, uz doček s keramičkim osmijesima i čašama šampanjca, novi ured u zgradi Europske komisije okititi natpisom „Dobrodošao među šljam“.

Jer uistinu se ne radi o pukoj količini novca, nego o tome što on rutinski pritječe kao rezultat tobožnje nacionalne legitimacije, to jest činjenice da Neven Mimica – ili neki Neven Mimica koji se drugačije zove – kroz parademokratsku proceduru osigurava kredibilitet „predstavnika naroda“, zastupnika građana (u ovom slučaju još i potrošača), a od trenutka kada taj svoj „narod“ krene reprezentirati, počinje vrijediti trideset puta više od onih koje predstavlja. Sam Mimica u spomenutom intervjuu promociju podvodi pod nacionalnu misiju, ističe kako ga „privlači to da će Hrvatska imati povjerenika“, te što će biti „prvi iz Hrvatske“ na tako značajnome položaju, trudeći se predstaviti svoj karijerni uspon kao veliki narodni uspjeh.

„Pretpristupna“ dramaturgija pothvata zaista je bila tako aranžirana. Mediji su danima opširno izvještavali o tome kako se „hrvatski predstavnik“ priprema za neugodan ispit pred europskim parlamentarcima, Neven je Mimica u dirljivim televizijskim ispovijedima govorio da se „vratio u studentske dane“, učio je jako mnogo i svladao teško gradivo (o zaštiti prava potrošača), vodeći prije svega računa o ugledu domovine, „narod“ je medijskim posredovanjem zdušno navijao da „hrvatski predstavnik“ osvjetla kolektivni obraz, preživi ispitno rešetanje i zauzme mjesto koje nam po nacionalnom ključu pripada, a usput ostvari i mjesečni dohodak od 20.000 eura.

Dvadeset tisuća eura, međutim, nije plaća, nego psovka, kao što Neven Mimica – ili neki Neven Mimica koji se drugačije zove – nije proizvod nečega što bismo smjeli nazivati demokracijom, nego ološ. A kako ološ, rekosmo, nije karakterna, nego klasna markacija, tako ni Neven Mimica – o kojem se ne može reći ništa naročito loše, kao ni ništa naročito dobro – nije šljam u osobnome, već u strukturalnom smislu. Bezbojni primjerak iz sorte sistemske bagre.

Parademokratski rituali – poput bizarnoga izbora europskog povjerenika za zaštitu potrošača – služe reprodukciji oligarhije, zadovoljavanju njenih sve većih apetita, pogotovo kroz nadnacionalne institucije, a osnovna je težnja oligarhije upravljati bez naroda i vladati bez politike. Potrebno je samo stalno stvarati privid da „narod“ kroz svog reprezentanta sudjeluje u donošenju odluka, premda svi znaju da to nije istina.

Jasno je to i „narodu“, no taj je pasiviziran već samom činjenicom što je „narodna volja“ prenesena na samaritanska pleća njegova zastupnika, i može se tek tjeskobno koprcati u majstorski postavljenoj zamci, demokratski zdvajati nad obaviješću kako nositelj „narodne volje“ biva vrednovan trideset puta više od njega od momenta kada mu je volju mirnim putem preoteo.

Sve što bi se tu još moglo smatrati politikom svedeno je na ugovaranje privatnih interesa. Neven Mimica – ili neki Neven Mimica koji se drugačije zove – isplivava zahvaljujući temeljnoj korupciji koja je nazvana demokratskom procedurom. Umjesto zaštitom prava potrošača, u Europskoj komisiji mogao se baviti zaštitom folklornih vrijednosti, rudnih bogatstava ili bilo čime drugim, jer oligarhija osigurava svoju ekspertnu nužnost jednostavnom razmjenom etiketa.

Kao novajlija u poslu, i sam je time pomalo zatečen, „ne može ni zamisliti“ takvu plaću, „ne zna što će s tolikom količinom novca“, no – tko je on da mijenja perverzni sustav koji ga je iznjedrio, ili, primjerice, odbije u njemu sudjelovati? Imajući Hrvatsku na umu, što mu drugo preostaje nego prihvatiti tegobni usud administracijskoga ološa i širiti vjeru kako je odnarođenost od prvorazrednoga nacionalnog interesa?

U ponedjeljak, 1. srpnja, svečano će se proslaviti trijumf toga odgovornog soja. Pumpanje euforije uvelike traje, s akcentom na „zajedničkoj sudbini“, multidisciplinarni spektakl samo će se u nevažnim koreografskim detaljima – primjerenim demokratskome poretku – razlikovati od sjevernokorejskih sletova kojima se iskazuje dubinska povezanost naroda i njegovih vođa. Najveća dubina zasad je izmjerena u slučaju Nevena Mimice, takva da se „ne može ni zamisliti“, na nivou fantastike, 20.000 eura pod morem.

tekst objavljen u printanom izdanju tjednika Novosti