UDBA kao sudba

Povezani članci

• Stjepan Mesić: Od Milanovića očekujem bespoštednu borbu protiv korupcije i organiziranog kriminala
• Što nam podizanje opskurnog spomenika Miri Barešiću govori o desnici i HDZ-u?
• MATVEJEVIĆ – MEDITERANSKI SPEKTAR, POLITIČKI SUBJEKTIVITET
• Nerzuk Ćurak: Kako smo postali sekundanti političke desnice?
• NE DAJ SE HADŽIHAFIZBEGOVIĆU
• VIKTOR IVANČIĆ: KRIŽANI KRIŽ

Nije teško uočiti kako su zadnjih dvadesetak godina najglasniji prokazivači tzv. suradnika UDBE upravo njezini bivši članovi koji time valjda pokušavaju skrenuti pozornost s vlastite uloge u “čuvanju Jugoslavije“. 

Piše: Petar Jeleč

Odlazak Zinedina Ljubića. Nedavno se dogodila promjena u samom vrhu HDZ-a 1990, te tako tu stranku nakon više od osam godina njezina postojanja više neće voditi Božo Ljubić. Iza svakoga značajnijeg političara uvijek ostane barem jedan uvjerljiv potez koji obilježi njegovo djelovanje. Iza Bože Ljubića međutim ostaje samo razočarenje i gorak okus u ustima. Pamtit će ga se ponajviše po tome što je na zadnjim izborima prevario svoje birače i koalicijske partnere te stranku u potpunosti izručio HDZ-u Dragana Čovića. Stranka je izgubila kredibilitet, a opstala je jedino zaslugom nekoliko hrabrih pojedinaca koji se nisu htjeli podvrći diktatu Bože Ljubića te se u potpunosti predati „sestrinskoj“ stranci Dragana Čovića. Ljubića je zamijenio Martin Raguž i ostaje za vidjeti hoće li se on uspjeti distancirati od kapitulantske i izdajničke politike svoga prethodnika i shvatiti kako im je najveći takmac i politički protivnik upravo Dragan Čović i njegova stranka. Ljubić je u svom oproštajnom intervjuu pokazao još jednu crtu svoga karaktera, upravo napadnu „skromnost“: „Jedan od najvećih igrača u historiji nogometa Zinedine Zidane, kojeg sam jako cijenio, prestao je igrati profesionalni nogomet kada je proglašen najboljim igračem svijeta.“ Ljubić se tako usporedio s nedostižnim nogometnim magom, čiji je odlazak ostavio tužnima poklonike nogometne čarolije u čitavom svijetu, a za Božom Ljubićem može žaliti jedino Dragan Čović, i nitko više!

Udba kao sudba. Nije teško uočiti kako su zadnjih dvadesetak godina najglasniji prokazivači tzv. suradnika UDBE upravo njezini bivši članovi koji time valjda pokušavaju skrenuti pozornost s vlastite uloge u “čuvanju Jugoslavije“. Tako se u postkomunističkom vremenu pojavila skupina „povjesničara“ i političara, uključujući i neke crkvene ljude, koji udbaše pronalaze prvenstveno među umrlim i živućim bosanskim franjevcima, posebno onima koji su bili okupljeni u svećeničkom udruženju Dobri pastir.

Jedna takva družina nedavno se okupila u Mostaru na predstavljanju knjige Vice Vukojevića i Bože Vukušića Djelovodnik šefova bosansko-hercegovačke Udbe 1970. – 1992. Iz izvješća s predstavljanja saznajemo kako su „o ovoj vrlo zanimljivoj i intrigantnoj knjizi govorili don Anto Jelić Balta, Ivan Beljan i Vice Vukojević, jedan od priređivača ove knjige“. Tom je prilikom zaključeno kako je bivši provincijal fra Luka Markešić „bio lojalan partner Saveza komunista a od takvih se ne prave obični suradnici“. Ti ambiciozni stručnjaci i „istraživači“ ustvrdili su kako je „svoje partnerstvo Markešić dokazao i dokazuje nizom postupaka pa tako i knjigom Crkva u samoupravnom socijalizmu, što je puno više nego je Partija tražila od svojih partnera unutar Crkve“. Vice Vukojević se zatim obrušio na fra J. Markušića „istaknuvši kako je  suradnja koju je koncem četrdesetih godina s KPJ i UDBOM uspostavio fra Josip Markušić još uvijek ostala aktualna jedino unutar jedne skupine franjevaca u provinciji Bosni Srebrenoj“.

Pogledajmo međutim još malo tko je tko u čitavoj ovoj priči i tko su oni koji optužuju druge da su bili suradnici Udbe. Vukojević je devedesetih godina, među ostalim, skrenuo pozornost na sebe kada je komisija za istraživanje ratnih i poratnih zločina, na čijem je on čelu bio, utvrdila kako su u Jasenovcu „ubijena 203 Židova“, te je na dan obilježavanja holokausta nad Židovima izjavio: „Logorom Jasenovac upravljali su Židovi, država je samo dala stražu, a postoji i ugovor između vlade NDH i Židovske općine Zagreb o financiranju uprave toga logora.“

U ovom kontekstu zanimljivo je također što o Vukojeviću i još nekima piše jedan od nekadašnjih šefova Udbe Josip Perković, koga inače Njemačka traži u vezi s ubojstvom emigranta Đurekovića na njenom tlu prije 30 godina. Pismo je u cijelosti objavio portal javno.ba preuzevši ga s jednog drugog hrvatskog portala, a pisano je 28. 06. 1992. saveznoj Udbi u Beogradu. Pismo je zanimljivo i vrijedi donijeti neke dijelove bez ispravaka gramatičkih i stilskih pogrešaka:

„Deplasirane optužbe i ucjene protiv moje malenkosti, GOJKO ŠUŠAK i VICE VUKOJEVIĆ po svemu sudeći neće proći. Predlažem da se optužbe i ucjene malo odgode i pričeka jedno izvjesno vrijeme koje će rezultirati točne procjene kako bi se saznalo koliki je naš stvarni dio krivnje za ovako sramni raspad SFRJ-a. […] Ne može se prihvatiti klevetnička praksa da Hrvat iz Hercegovine uvijek treba da bude neki namješteni Ustaša. Upravo, kičma Jugoslavije UDB-e bili su Hrvati iz Hercegovine, a evo nekoliko legendarnih imena koje kvalificirani ljudi u obavještajnoj mreži visoko cijene. To su: STANKO ČOLAK, IVAN LASIĆ, JERKO BRADVICA, STIPE GRIZELJ, RADE VUKOJEVIĆ i drugi. Njima neizostavno treba pridodati ključne obavještajne tajne operativce koji su pretežno djelovali u inozemstvu. A to su: VICE VUKOJEVIĆ, ILIJA STANIĆ, ŽELJKO ŠUŠAK, GOJKO ŠUŠAK, IVAN GALIĆ i drugi. Njih branim iz sljedećih razloga: RADE VUKOJEVIĆ, VICE VUKOJEVIĆ i ILIJA STANIĆ bili su glavni konspirativni organizatori u uklanjanju i egzekuciji zločinačkog ustaškog Generala MAKSA VJEKOSLAVA LUBURIĆA. VICE je VUKOJEVIĆ 1968. i 1969. djelovao u inozemstvu BEČ – ZURICH – PARIS i uz pomoć visokog funkcionara UDB-e STANKA KARADEGLIJE koordinirano držao na vezi ILIJU STANIĆA. STANIĆ je bio plasiran u sam domicil Generala M.V.LUBURIĆA. Uz pomoć dvojice VUKOJEVIĆA, STANIĆ je ilegalno s povratnom namjerom došao u Jugoslaviju, te sa STANKOM KARADEGLIJOM u Sarajevu uglavljuje efikasne metode egzekucije. Također, za vrijeme studentskih nemira sedamdesetih godina VICE VUKOJEVIĆ je ogromno svojim konspirativnim radom pomogao slamanje hrvatskog separatizma. Kod perfektne egzekucije imoćanskog teroriste BRUNE BUŠIĆA glavnu ulogu odigrao je VICE VUKOJEVIĆ, kao stari znanac BRUNE BUŠIĆA držao ga je na vezi dok nije obavljena egzekucija. Odlaskom GOJKA ŠUŠAKA u Canadu UDB-a je u suradnji američke obavještajne službe CIA cijelu organizaciju OTPOR preuzela u svoje ruke. Zahvaljujući našim operativcima MARIJANU SOPTI i GOJKU ŠUŠAKU Ustaški teroristi su razbijeni a među našim ljudima u CANADI i AMERICI zavladao je mir.“ Tako, navodno, zbori šef Udbe o svom vjernom suradniku Vici Vukojeviću i nekim drugim hrvatskim „veličinama“!  Iako se radi o spornoj autentičnosti dotičnog uratka, nije nezanimljivo zaviriti u njega, ako ni zbog čega drugog, onda barem zato što dolazi iz istih mračnih radionica iz kojih i ono što nam objavljuje i interpretira V. Vukojević. Sad svatko za sebe može procijeniti, ako za to ima interesa, kojemu od tih mračnih izvora treba više vjerovati, na prvom mjestu što se tiče samog Vukojevića, ali i drugih iz njegova društva. I, ako je to uopće upitno, tko je veći sluga Udbe, J. Markušić i L. Markešić, ili zanimljivo društvo urednika u Mostaru, koje ih kao razotkriva…

Milosrdna Samaritanka. U vremenu u kojem negativne vijesti i pojave prestižu jedna druga i zapljuskuju nas sa sviju strana, gotovo nestvarno djeluje priča o umirovljenici Ani Ćosić iz Katića kod Busovače koja već 18 godina uzima u zakup tuđu zemlju, angažira nezaposlene ljude da je obrađuju, a proizvode koje ubere s njima dijeli svake godine u listopadu na zeničkoj tržnici. Priču o ovoj ženi prenio je mostarski Dnevni list: „Zavjetovala sam se sv. Anti da ću raditi i sirotinji pomagati. Kad sam vidjela da ljudi nemaju za što kupiti jednu tikvu ili kilogram krumpira, ja sam pošla dijeliti.“ Pored njiva u svom rodnom mjestu Ana je zakupila šest hektara zemljišnih površina na kojima sadi voće i povrće za siromašne ljude. Jedan od njezinih komšija Avdo Neslanović za Anu veli: „Tko god nema, Ana mu pomogne. Pomogne i nama kada nam dadne posao da zaradimo dnevnicu. Što god mi uradimo kumi Ani, ona nama časno i pošteno plati. Kad završimo posao, prvo jedemo i ispričamo se, našalimo se i ona nam plati dnevnicu“. Anina dobrota „zarazila“ je i još neke druge ljude koji je poznaju tako da s njom dugo godina surađuje i njezin kum Jasmin Berbić iz Gornjih Moštri kod Visokog koji je i sam ponukan Aninim primjerom počeo dijeliti sirotinji dio proizvodnje povrća, a pridružili su mu se i neki drugi proizvođači iz Visokog. „Dijelimo starcima, umirovljenicima koji imaju 300 maraka mirovine. Teško je o tome pričati. Kada vam za stol dođe čovjek i počne plakati jer nema za što kupiti kilogram krompira, srce mi se stegne. Hajde budite osoba koju to neće rastužiti. Ja volim ljude, volim pomoći svakome“, skromno zaključuje ova umirovljenica iz Busovače koja u djelo provodi Isusove riječi iz Evanđelja: „Što god ste učinili jednom od moje najmanje braće, meni ste učinili“. U vremenu divljeg kapitalizma i posvemašnje pljačke primjer Ane Ćosić i njezinih prijatelja daju nadu da nije sve propalo i da još uvijek ima dobrih i nesebičnih ljudi.