TRILOGIJA ZLA (III): RAHMETLI MAHIR USRED MEDIJSKOG ŽUTILA

Povezani članci

• Što čekate, pohapsite Tuđmanove spomenike!
• “Zvijeri u Zagrebu kćer su mi posadili” VIDEO
• Viktor Ivančić: SRCE I ZAKON
• Princ Pive i dvije kraljičine suze
• Pravosudni masakr notornom silom
• Slobodan Dukić: Ima leševa-ima zločina!

Sve ukazuje na to da su se raspojasali u klimi aktualne pravne anarhije koja caruje u Bosni i Hercegovini pa su pomislili da je dozvoljeno sve i da nikakve zakonske posljedice ne postoje.

Nkon prethodnih dijelova teksta “Trilogija zla”, u kojima je postalo bjelodano da uprava Internacionalne škole Bosna Sema sistema, u nastojanju da zataška razloge Mahirove smrti i odgovornost prebaci na moju suprugu i mene, nastupa koordinirano sa “zabrinutim roditeljima”, postalo je također jasno da se u ovu prizemnu igru od samoga početka uključio biološki otac rahmetli Mahira – Muhamed Rakovac iz Tuzle. Svi se navedeni akteri pozivaju na njega i čekaju da se javno oglasi jer on, očito, “istinu” unaprijed zna. I konačno, nakon ostvarenih kontakata sa upravom Internacionalne škole, više od mjesec dana poslije Mahirove smrti, Rakovac progovara javno. Progovara, prema riječima Nikole Tesle, u vremenu “buke i bijesa”.

Njegov nastup na FACE TV-u ostat će zapamćen i po tome što se priključio onima koji su kao punoljetni krivično odgovorni za smrt njegovog sina. Jedni zbog zataškavanja zlostavljanja koje u više navrata sami eksplicitno i implicitno priznaju, drugi zbog odgojnog zanemarivanja vlastite djece. Obje ove odredbe sadržane su u odgovarajućim članovima Krivičnog zakona Federacije BiH  („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07). Isti Zakon tretira i odgovornost „službene ili odgovorne osobe u institucijama Bosne i Hercegovine“. Ne treba biti pravni ekspert pa na osnovi navedenih članova Krivičnog zakona Federacije BiH osnovano pretpostaviti da u ovom slučaju neki podliježu krivičnoj odgovornosti.

Jedan dio motiva za ovakav, normalnom ljudskom umu nepojmljiv postupak, leži u tome što se Rakovac još uvijek mentalno nije razveo od svoje bivše supruge koju je davno oženio kao osamnaestgodišnjakinju – tek izišlu iz srednje škole – i kojoj se sada, preko mrtvog djeteta (?!), jer se usudila razvesti, osvećuje. O drugom dijelu motiva koji, generalno uzevši, pripadaju području patrijarhalne patopsihologije, može se pretpostavljati.

Kroz sve izrečene sumnje, insinuacije, poluistine i laži, kao i neskriveno navođenje od strane urednika Rakovac se pretvorio u „navođeni medijski projektil“. Ovom prilikom upitao bih Hadžifejzovića: Može li sebe zamisliti u situaciji sličnoj našoj? Situaciju u kojoj se neko poput njega poigrava sa tragičnom dječijom sudbinom? O kojoj se vrsti patologije u njegovom slučaju radi? Ili je to kombinirano s nečim trećim?

Nakon što smo to detaljno obrazložili u našoj Žalbi, retorička pitanja, dileme, sumnje, te implicitne i eksplicitne optužbe Muhameda Rakovca izrečene na račun moje supruge i mene popratit ću sljedećim konstatacijama i pitanjima:

1. Zapisnikom sastavljenim pod datumom 1. XI. 2011. godine (broj: 01-PVZ-12/11) “pred ovlaštenim posrednikom Udruženje građana ʻVive Ženeʼ iz Tuzle” gdje se između ostalog, “nakon izjava bračnih partnera Alise i Muhameda Rakovac”, konstatira: “Između bračnih partnera Alise i Muhameda Rakovac nije došlo do mirenja, radi se o potpuno poremećenim odnosima i vezama. Bračni partneri imaju potpuno različita očekivanja od bračne zajednice, imaju različite potrebe što je dovelo do ozbiljnih problema u komunikaciji bračne zajednice”. Tom prilikom “bračni partner Muhamed Rakovac smatra da je za opstanak u braku potrebna ljubav dvoje ljudi i zajednička potreba i želja da se brak sačuva, sve to njih dvoje na žalost nemaju zbog čega smatra da je razvod braka najbolje rješenje…” Treba to sad usporediti sa onim što M. Rakovac iznosi u emisiji FACE TV-u o svojoj bivšoj supruzi.
2. Presudom o razvodu braka između Alise Mahmutović Rakovac i Muhameda Rakovca kojom se pod datumom 7. XI. 2011. određuju uvjeti razvoda, između ostalih obaveza „predlagača“ Muhameda Rakovca o „izdržavanju zajedničkog malodobnog sina Rakovac Mahira u mjesečnom iznosu od 250,00 KM“. Ostale detalje ću izostaviti, a ilustrativni su naročito u kontekstu emisije režirane na FACE TV-u sa neskrivenom namjerom da se oblati moja supruga.
3. Insinuacije o navodnom Mahirovom „Dnevniku“ nedvosmisleno sam demantirao u Dnevniku Federalne TV (nakon emisije na FACE TV) tražeći da kamera zumira poruku dječaka upućenu Mahirovoj majci i meni s molbom da se u grob spusti knjiga. Radi se o knjizi – o čemu je već bilo riječi – Derviš i smrt Meše Selimovića. Treba zaista biti lišen elementarne ljudskosti ili beskrajno tendenciozan pa se pred tv kamerama, kako to čine urednik i Rakovac, upustiti u spekulacije te vrste: da je sa dječakom koji je počinio samoubistvo u grob spušten njegov “Dnevnik”!
4. Izvode iz Raiffeisenbank koji pokazuju da Muhamed Rakovac tokom prvih 22 mjeseca – od 7. 11. 2011. do 7. 9. 2013. – na ime alimentacije u visini od 250 KM nije uplatio ništa. I kasnije, kada bi povremeno uplaćivao, to nikad nije bio puni iznos. Vidljivo je to i iz uplatnica koje je on pokazao na FACE TV, a zašto urednik to nije htio primijetiti drugo je pitanje. Jer njegov gost, i ne trepnuvši, pokazuje uplatnice počevši od 5. 12. 2015. – uplatnica na 200 KM, zatim 11. 11. 2015. – 200 KM, 9. X. 2015. – 200 KM i tako dalje unazad. Ovo što pokazuje također svjedoči da nikad nije uplatio puni iznos alimentacije. Toliko o njegovoj kredibilnosti kao svjedoka i novinarskom profesionalizmu. Osim više nego očite malicioznosti koja krasi obojicu, ne mogu da se ne upitam: Kako im nije jasno da je sve tvrdnje ovoga tipa moguće jednostavno provjeriti? Jasno je da Rakovac sve nastoji zamagliti i zamijeniti teze, manje je jasno ono što pokreće urednika.  
5. Sve providne, maliciozne i krajnje neinteligentne senzacionalističke spekulacije, karakteristične za tzv. „žutu štampu“, urednika i njegovog gosta mogle su se izbjeći da su u obzir uzeli izjave dr. Nermina Sarajlića koji je obavio obdukciju, a koje prenosi Oslobođenje dva dana nakon Mahirove smrti (16. decembar/prosinac, 2015, str. 13), zatim Dnevni avaz (7. januar/siječanj, 2016, str. 5). U izjavi dr. Sarajlića stoji: „Obdukcijom su utvrđene povrede vezane uz pad i one predstavljaju neposredni uzrok smrti. To podrazumijeva da su sve utvrđene povrede konzistentne s padom“. Ja sam za to znao već 15. XII. 2015. – dan nakon Mahirove smrti – kada sam u Institutu za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta u Sarajevu razgovarao sa dr. Sarajlićem. Cijela ova farsa na FACE TV-u odigrava se tačno mjesec dana (16. XII. 2015. – 16. I. 2016.) od kada je nalaz dr. Sarajlića postao poznat javnosti.
6. Slijede pitanja. Da li je urednik FACE TV pitanje vezano za obdukciju mogao postaviti meni kada sam, sedam dana prije Rakovca, gostovao na njegovoj televiziji? Da li je isto pitanje na istu adresu mogao uputiti Rakovac, ili je ipak poželjnije bilo intrigirati i od tragedije praviti senzaciju i zavjereničku atmosferu uz ničim potkrijepljene sumnje izrečene na račun moje supruge i mene? Da li su se urednik i njegov gost o rezultatima obdukcije mogli informirati izravno kod dr. Sarajlića? Zašto se ti rezultati poznati u javnosti mjesec dana uopće ne iznose nego se, kao da ništa ne postoji, voda navodi na drugi mlin? Otkud jednom trgovcu pravo da uopće postavlja pitanje modrice na Mahirovom licu i da tu, medicinski lako objašnjivu post-mortem pojavu, vezuje za navodno zlostavljanje u režiji moje supruge i mene? Da li je ikog konsultirao prije nego je u javnosti iznio tu sumnju? Znači li to da je u međuvremenu Rakovac završio medicinski fakultet i specijalizirao sudsku medicinu? Sumnjam u to jer svoju bivšu suprugu optužuje da je bila odana knjigama i da je “ganjala karijeru” iz čega zaključujem da mu knjige i nisu baš bile bliske.

Da su sa školskim ruksakom spaljene knjige i futrola za naočale saznali smo od jednog djelatnika MUP-a koji je bio u našem stanu istu večer kada je Mahir tragično okončao svoj život. Otkud slike koje spominje Rakovac i otkud ostale ničim utemeljene tvrdnje vezane za sadržaj Mahirovog ruksaka? Nakon što je gledaoce, ili barem dio njih, obmanuo vezano za plaćanje alimentacije, Rakovac je preuzeo ulogu policijskog vještaka, ali se poigrao i sa ulogom eksperta sudske medicine čemu se urednik (kao) nije mogao načuditi.

7. Osim što je preko svake mjere morbidno, koliko je sve to krajnje neinteligentno i bizarno neka kaže završetak intervjua:

    Hadžifejzović: Ne znam ni ja, i ja sam tu nekih milion pitanja pripremio ali hajde da pričamo.

    Rakovac: Kažem vam indikativno mi je sve, samo tih petnaest dana što nije dolazio i ta modrica i to što se nije javljao.

    Hadžifejzović: Ono što sam ja planirao sve ste odgovorili. Jeste li ga posebno tražili tih dana preko nekog drugoga?

    Rakovac: Ne nisam, nego sam pokušavao svaki dan tri četiri puta da ga nazovem. Interesantno je da je telefon zvonio a on se nije javljao.

    Hadžifejzović: Hvala.

    Rakovac: Molim.

    Hadžifejzović: Neka istražni organi završe svoj posao i neka bude istina.

Hadžifejzović je “nekih million pitanja pripremio” a u sljedećem pitanju kaže: “Ono što sam ja planirao sve ste odgovorili”. U dvije jednostavne rečenice demantira samoga sebe, slučajno ili ne poput uprave Internacionalne škole, Bosna Sema i “zabrinutih roditelja”.

Titulu šampiona pokvarenosti kao karakterne osobine među sličnim pitanjima ipak može ponijeti sljedeće pitanje: “Da ne insistiram više sa pitanjima o njoj [Alisi]. Imate neku zamjerku na nju kao majku?” Rakovac: “Imam. Nije vodila računa o djetetu. Ganjala je karijeru. Ganjala je školu. Njoj su najpreče bile knjige. Da nauči. Da čita. Sve ostalo je bilo po strani. Pretpostavljam”. Istina je, znaju to svi oni koji su imali uvid u život bračnog para Rakovac, sasvim drukčija. Kratkoročno gledano Hadžifejzović i Rakovac su djelimično ostvarili efekt emisije jer su pojedinci, u pravilu pod pseudonimima, naprosto podivljali na tzv. društvenim mrežama usmjerivši svoj bijes na moju suprugu i mene. Ima međutim i dugoročna strana medalje.

8. Muhameda Rakovca što se tiče, krajnje je neuvjerljiv. Zvao je, kaže, Mahira “svaki dan četiri puta” i, nakon što se nije javljao, nije se dosjetio nazvati moju suprugu ili mene. A “interesantno je”, kaže, “da je telefon zvonio a on se nije javljao”. Zašto nije nazvao OŠ “Aleksa Šantić”, ili nije znao ni ime škole koju mu je sin pohađao? Zašto nije alarmirao policiju? Zašto nije nazvao svoje kasnije saveznike iz Internacionalne škole? Zašto, ako mu je to predstavljalo problem, nije intervenirao preko treće osobe?

Na sva ova i druga slična “pitanja” koja postavlja Rakovac postoje odgovori. Postoji i odgovor na pitanje zašto me je Mahir zvao ocem i da li ga je na to iko natjerao.

9. “Tada se desilo ovo sa oklagijom i svime”

Podsjetit ću na kraju urednika i njegovog gosta na ono što osim njih već znaju i ptice na granama. Najprije to da prema riječima jedne od majki prisutnih na roditeljskom sastanku postoji snimak zlostavljanja koji su sačinila dva poimenično navedena učenika, zatim na ono što je jedan od involviranih učenika Internacionalne škole nakon 14. XII. 2015. izjavio na svome facebook profilu, naime: „od kako sam ja otišao iz te škole na godinu dana tada se desilo ovo sa oklagijom i svime. Ovdje bi mogao knjigu napisati, ali evo vam ukratko…“ Dakle – ovo sa oklagijom! A Rakovac se, u duhu zatvorene patrijarhalne kulture, snebiva kako Mahirova majka u javnosti može iznositi takve “vulgarnosti”! Znači li to da je o silovanju svoga djeteta trebala šutjeti? Zašto se M. Rakovac ne snebiva nad morbidnim opisom učenika Internacionalne škole? Zašto se ne zgraža nad sociopatima koji su mu silovali sina?

Kažu protagonisti FACE TV “objektivnosti”:

Hadžifejzović: “Sad imamo nekoliko situacija, ispričali smo sada. Dakle, sumnjate u njihovu priču, na neki način nju okrivljujete kao osobu koja je bila odgovorna za to dijete i ne sumnjate na djecu iz međunarodne škole da su to uradila Mahiru. To su po redu kako bih rekao…”

Rakovac: “Ja ne vjerujem u to a ako je i bilo vršnjačkog nasilja, rekao sam već, to je na verbalnom nivou i gurkanje i koškanje što ima u svakoj školi. Ovo što se piše to i što se izjavljuje u svim medijima i na televiziji i štampanim medijima, takve vulgarnosti ne bi jedna majka iznijela o svom djetetu. Zna se gdje treba govoriti o tim stvarima. To je Tužilaštvo i ja sam ćutao sve do sad dok me nisu prozvali zbog ove alimentacije i zbog ovoga keca. Ja ako imam keca u rukavu taj kec je samo za Mahira i za istinu i ni za koga drugog”.

To “gurkanje i koškanje” o kojima Rakovac govori kao da je sam sve to gledao, u opisu  navedenog učenika Internacionalne škole izgleda sasvim drukčije: “Sjećam se da su ga [Mahira] nekom špagom iz likovnog kabineta vezali na ogradu u školskom dvorištu i udarali po rebrima i znao je zakasniti na nastavu zbog toga”.

Da li će ovaj opis fizičkog zlostavljanja njegovog sina sročen iz prve ruke i sa lica mjesta Muhamedu Rakovcu poslužiti kao osnova za tužbu, ili će on i dalje po svaku cijenu tvrditi da mu sin nije zlostavljan i silovan oklagijom u Internacionalnoj školi, radije tipujujući na “porodično nasilje” i izbjegavanje “takve vulgarnosti”? Da bih mu pomogao da riješi dilemu, navest ću još jedan detalj o kojem govori učenik: “period kada se poslije 5 razreda išlo na Ilidžu tamo su se strašne stvari događale. Čak i naši nastavnici Bosanci nisu ništa poduzimali što se tiče Verbalnog i fizičkog zlostavljanja i kada se prijavi ništa ne poduzmu […] Da pređem na stvar Mahir i ja imali smo super odnose često smo se izdvajali iz društva i sami bili skriveni iza škole i pričali. Sada mi je palo na pamet da sam mu ja u facu rekao ʻjoš jednom nek te neko dotakne polomit ću gaʼ i tu se situacija malo smirila”.

“Doticali” su zlostavljači Mahira kojeg ovaj učenik, navodno, uzima u zaštitu. Zamjera li Rakovac što o “takvim vulgarnostima” govore pojedini učenici Internacionalne škole? Treba li ponovo navoditi izjavu o zlostavljanju jedne od majki prisutne na roditeljskom sastanku 6. I. 2016? Hoće li Muhamed Rakovac i njih okriviti, ili će se konačno suočiti sa krajnje neprijatnom istinom? Hoće li i dalje tvrditi da je “vršnjačkog nasilja” bilo na “verbalnom nivou i gurkanje i koškanje”? Znači li to da je za njega verbalno nasilje nešto razumljivo i samo po sebi prihvatljivo? Je li on uopće svjestan kakve pogubne posljedice na psihičko zdravlje jednog adolescenta može prouzročiti “samo” verbalno zlostavljanje? Da čita bar Dnevni avaz (9 januar/siječanj 2016, str. 8-9), pročitao bi analizu sociologa profesora Srđana Vukadinovića pod novinarskim naslovom: “Sve i svašta je ušlo u obrazovni i odgojni sistem BiH”, pa bi se mogao upoznati šta stručnjaci kažu o “simptomima nasilničkog ponašanja” kod djece, te o “simptomima kod žrtava nasilničkog ponašanja”. Muhamedu Rakovcu skrećem pažnju tek na dvije posljedice tzv. vršnjačkog nasilja, zapravo bullyinga: [Jedan od simptoma je da takva djeca] “prijete samoubistvom ili ga pokušaju”. Drugi je da “dolaze kući… sa oštećenim školskim knjigama”. Već sam detaljno opisao Mahirove oštećene školske sveske sa crtežima i porukama koje su mu zlostavljači ostavljali. Na web stranici Američkog psihološkog udruženja nalazi se definicija bullyinga kao “forme agresivnog ponašanja u kojem neko namjerno i ponovljeno drugoj osobi prouzrokuje povredu ili neprijatnost. Bullying može imati formu fizičkog kontakta, riječi ili rafiniranijih akcija”.   

O tragičnim posljedicama onoga što Rakovac naziva “vršnjačkim nasiljem” na “verbalnom nivou, gurkanjem i koškanjem”, u tekstu pod naslovom “Monstrumi iz naših sokaka”, Oslobođenje (7. mart/ožujak 2016, str. 10), donosi potresnu priču o ubistvu 24-godišnje djevojke Arnele Đogić iz Olova. Nastavnik jednog od ubica opisuje ga iz vremena kada je pohađao osnovnu školu i navodi da je bio “kabadahija koji je zadirkivao djevojčice”. Kada se sve sagleda u uzročno-posljedičnoj vezi, postavlja se jedino logično pitanje kojim je bavi glavna urednica Oslobođenja: “Da li je, uostalom, očekivani razvoj kabadahije koji zadirkuje djevojčice u svirepog ubicu koji ne trpi prekid veze?” I dalje: “Kabadahije koji zadirkuju djevojčice i dječake žive tu u našim sokacima. Odgajamo ih u domaćim i internacionalnim školama. Sklone su osveti i začas postaju svirepe ubice. Zašto? To nije pitanje od milion dolara, to je uvijek i priča o društvu i njegovim vrijednostima”.

Hoće li nakon ovog rječitog upozorenja Muhamedu Rakovcu proraditi savjest? I kako uopće zna kakvog je nasilja bilo? Na temelju čega on to nasilje kategorizira i pri tome izriče vlastite ocjene implicitno stajući u zaštitu zlostavljača? Za to vrijeme jedan od direktora Internacionalne škole govori da su Mahira zlostavljali zbog njegovog poočima. A gdje su tek pogrdne poruke koje smo našli u Mahirovim sveskama! Gdje su Rakovcu razum i roditeljski osjećaj?

Postavlja se također pitanje zašto su protagonisti emisije na FACE TV-u priređene 16. I. 2016. zanemarili izjavu ministra MUP-a Kantona Sarajevo, gospodina Ismira Juske, datu istoj televizijskoj kući i uredniku 5. II. 2016.

Jusko: „Prve indicije ukazuju da je bilo vršnjačko nasilje ali dok istraga ne završi kompletan dio svog posla mi ne možemo izaći zvanično u javnost i potvrditi. Opet kao što sam rekao Senade radi se o dosta osjetljivoj temi i bilo kakvo prejudiciranje toga može nama biti od veće štete nego koristi“.

Hadžifejzović: „Prve indicije su da se radilo o tome?“

Jusko: „Da, prve indicije su da se radilo o tome“.

Mogu li se nadati da će zahvaljujući suvremenim sredstvima komunikacije sve ovo doprijeti do sudionika farse režirane na FACE TV-u? Da li će u međuvremenu oštećenima uputiti ispriku – odredba o tome sadržana je u Krivičnom zakonu Federacije BiH – zbog više nego očitih manipulacija mrtvim djetetom i onima koji žaluju bespredmetno je pitanje. Za takvo nešto potreban je minimalan etički potencijal a on, na to sve ukazuje, ovdje nedostaje.

Prema mome razumijevanju stvari, čini se da bi sutra na Sudu neko mogao imati problema. Jer tamo sugestivna i provokativna pitanja neće postavljati urednik FACE TV-a i na pitanja će se morati odgovarati puno ozbiljnije nego se to moglo čuti i vidjeti na FACE TV-u.

Morat će se računati sa pojedinačnom krivičnom odgovornošću vezanom za slučaj samoubistva djeteta na koju naši sudionici ovom prilikom očito nisu računali. Sve ukazuje na to da su se raspojasali u klimi aktualne pravne anarhije koja caruje u Bosni i Hercegovini pa su pomislili da je dozvoljeno sve i da nikakve zakonske posljedice ne postoje.

Šta ih je toliko zanijelo pa su napravili taj previd? Jedno je jasno, naime da, prema riječima Tomislava Jakića, živimo vrijeme zatiranja znanja i pameti.