Trebaju li nam djeca umirati pred očima da bismo se probudili?!

Povezani članci

• DOBRO JUTRO NA FISKALNOJ LITICI
• Emir Balić: Jedina nade za ovu zemlju je da političari skoče sa Starog mosta
• Profili (ne)legitimnosti
• TUĐMAN, I POSLIJE TUĐMANA (VII)
• Nacionalist je primitivna i nezrela osoba
• Enver Kazaz: KOSTURNICA I ARHIV KAO METAFORE KOLEKTIVNOG PAMĆENJA

Ja sam Jelena Paunović. Ja sam građanka Bosne i Hercegovine. Samo je splet nekih, nama običnim smrtnicima, nerazumljivih okolnosti, odlučio da ću se roditi i dobiti ime Jelena a ne Selma ili Britney. U zemlji u kojoj živim je svakako bolje biti Britney jer te tada niko ništa ne pita, ali jebeš to.

Piše: Jelena Paunović

Nedavno sam sa prijateljem sjedila na kafi i rekao mi je kako su mu u ratu govorili da je „super“ al’ bi bilo odlično da se drugačije zove. Ha ha! Shakespeare je rekao da bi ruža jednako lijepo mirisala kojim god je imenom nazvali. Mislim da je to zaista tako, sve dok ne otvorim novine ili  upalim TV. Ne mijenjaju mi mišljenje, ali me strašno iritiraju.

Večeras sam gledala Dnevnik FTV. Prije toga sam bila na protestima na kojima se preko 10 000 ljudi borilo za pravo na postojanje naše djece. Gost Dnevnika je bio Denis Bećirović, član Kluba poslanika SDP-a PS BiH. Rekao je da su oni uz narod, ali je kriv „ovaj i onaj“, da oni „čine sve“… Glava me zaboljela!

U hladnom pogledu prilikom obraćanja naciji, čak ni na momenat nisam osjetila trunku suosjećajnosti prema Belmini i njenim roditeljima. Biće da sam glupa pa se ne razumijem u „politička pitanja“.

Moj motiv da odem na protest, pokrenem peticiju i nađem prevodioce koji će prevesti tekst o Belmininoj nesreći, bio je čisto ljudski. Pomislila sam da sam ta ista Belmina mogla biti ja u zagrljaju majke Mire, ili da Belmina može biti moja kćerka koja će pravo na postojanje tražiti na protestima, na koje će izaći ljudi koji prepoznaju potrebu da javno negoduju.

Tata mi je Beograđanin, mama Sarajka. U Sarajevu sam i ja rođena. Djetinjsto sam provela u okolini Jagodine. U osnovnoj školi sam učila srpski, u srednjoj hrvatski, na fakultetu bosanski. Odrasla sam u mjestu u kojem vijekovima skupa žive Srbi, Romi i Vlasi.

Gledajući nacionalistička medijska prepucavanja, skontala sam da je nama bilo isto kada Vlajnu Eminu ujede pčela, kada Rom Ajnur ugane nogu ili Srpkinja Dijana proguta pčelu na času fizičkog. Uvijek smo bili tu da pomognemo jedni drugima! Kasnije sam upoznala Arijanu, Sanelu, Adnana, Neiru, Selmu, Lejlu… Isti su nas problemi mučili, iste smo nevolje zajedno pregrmili, smijali smo se i plakali skupa zbog istih stvari.

Lejla je bila i ostala religiozna. Na svim odmorima u Katoličkom školskom centru je čitala Kur‘an i uredno Dubravki čestitala Božić ili Uskrs. Lejlu nisam godinama vidjela. Kaže raja da ima dvoje djece. U svjetlu svega što se danas događa, voljela bih je sresti i pitati imaju li njena djeca JMBG i mogu li ikako pomoći.

Godinama radim sa strancima. Neke sam upoznala lično, neke ne. U svima njima sam prepoznala ili ne čisto srce spremno da pomogne čovjeku ili životinji. Mnoge od ljudi sa kojima se svakodnevno čujem, nikada nisam ni pomislila pitati kako se nacionalno ili religijski izjašnjavaju. Samo znam da su ljudi i to mi je dosta! Pomogli su kome su znali i umijeli i to je sve što ja vidim i cijenim.

Nedavno mi je u gostima bila moja dugogodišnja FB drugarica iz San Diega. Kako nikada o vjeri i naciji nismo razgovarale, pitala me je jesam li muslimanka. Rekla sam da ne vjerujem u boga i da sam čovjek, ali da nikome ne osporavam pravo na lična ubjeđenja. Pričala sam o potrebi da svi budemo ljudi prije bilo kakvih etiketa. I mi smo i dalje FB frendovi. Ona je prepoznala u meni univerzalni jezik ljubavi i entuzijazma kod mene, baš kao i ja kod nje. Nisam pitala u šta vjeruje. Znam da je čovjek i to mi je dovoljno.

I sve se svede na to jeste li čovjek ili ne, osjećate li da smo svi mi Belmina ili ne, da li svi skupa vjerujemo ili ne vjerujemo u dobra djela. Samo znam da pred Parlamentarnu skupštinu BiH idem svaki dan jer želim pravdu za sve NAŠE Belmine ovog svijeta.

Naravno, pitanje je trebaju li djeca da nam umiru pred očima da bismo se probudili, ali ostavimo to. Mi se suštinski samo borimo za JMBG, za NAŠE bebe i iskreno želimo bolju sadašnjost za sve nas. Političari, mogu izjaviti šta im je volja! To je njihovo demokratsko pravo, baš kao i naše da nezadovoljstvo izrazimo protestom. Nije bitno ko se krsti, a ko klanja, ko je agnostik, ko ateist… Bitni su oni koji su uz NAŠE Belmine! Bitno je da NAŠE bebe imaju JMBG! Bitno je da skupa podržimo zajedništvo i antifašizam. Bitno je da dočekamo bolje sutra. Svi zajedno.