ENG
Kud svi nemoj i ti jer ko izda biće prokleta pizda
Autor/ica 👤Ladislav Babić
Povezani članci
Postoji popularni mit o glodavcima zvanim leminzi koji, iz nepoznatih razloga, prilikom svojih seoba čine kolektivno samoubojstvo skokom preko litica u more. Istina je međutim mnogo prozaičnija. Kod svojih migracija, krivo procijenjujući udaljenost obale na koju su se nakanili, oni se naprosto masovno utapaju zbog iscrpljenosti, a konačni efekt je podjednak kao da su izvršili kolektivni suicid. I kitovi se često, iz sasvim drugih razloga, masovno nasukavaju na obalu pogibajući pri tome. Kad vođu krda mustanga ili bizona zahvati „ludilo“, cijelo krdo ga masovno, gotovo bez izuzetka, slijedi u divljem trku – stampedu. Kod ljudi se takvo ponašanje često opisuje izrekom „kud svi Turci, tud i mali Mujo“. Nagon krda očito nije izumro ni kod ljudi, te se smatra kako je ponašanje većine ispravno (zašto bi se inače „svi“ tako ponašali, zar ne?), te ga stoga treba i slijediti bez suvišnog propitivanja razloga. Međutim, razlozi za neki postupak trebali bi biti bitni kriterij koji određuje ponašanje Homo sapiensa.
Pri kraju bitisanja bivše države, svi njeni narodi osjećali su se uzajamno ugroženima. Gledajući s neke božanske, izvanjske iliti neutralne perspektive, više je no začuđujuće kako ih nije bilo strah jedine stvarne ugroze koja ih je konačno i snašla – međusobnog trijebljenja praćenog desecima tisuća mrtvih, invalida, porušenih objekata i sličnih strahota. Pa su, s raznoraznim opravdanjem, mnogi pohrlili putem spomenutih leminga, slijedeći svoje poludjelo vodstvo. Nisu svi baš u potpunosti izgubili individualnost i svoju pamet zamijenili ludošću predvodnika. Dobro mi je poznat slučaj najbližeg prijatelja, koji je odbio sudjelovati u mahnitanju bolesnika zahvaćenih nacionalističkim virusom:
„…Kao slobodna jedinka, stvorena zaslugom svojih roditelja i prirodnih zakonitosti, sa vlastitom mišlju, savješću, moralnošću i slobodom odlučivanja o svim relevantnim etičkim, moralnim, socijalnim i drugim pitanjima, odbijam učestvovati u svim aktivnostima bilo kojeg društva, stranke ili organizacije koje bi od mene zahtijevale kao tobožnju društvenu obavezu, vršenje djelatnosti čiji je neposredni ili posredni cilj oduzimanje ili ugrožavanje života ‑ te najviše i neponovljive individualne vrijednosti ‑ bilo koje (ili bilo kojih) inteligentne jedinke u svemiru. Kao individuum sa slobodom procjenjivanja i odlučivanja, odlučno odbijam prosudbe bilo koje vrste i sa bilo koje strane ‑ od Predsjednika Republike i Ministra obrane na niže ‑ kojih je cilj da me, bez obzira na svoje obrazloženje ‑ uvuku u aktivnosti ugrožavanja ili oduzimanja bilo čijeg života. U tom smislu držim relevantnima samo svoje prosudbe i procjene koje su, bez obzira na općedruštvenu prihvaćenost ili neprihvaćenost iznesene u ovom obrazloženju. Sveukupnost i jedinstvo mog odgoja, obrazovanja i životne prakse, navode me da se odlučno i neopozivo protivim ratnoj opciji kao načinu razrješavanja nagomilanih nesporazuma i suprotnosti u međuljudskim odnosima ‑ bez obzira na moguća, bilo čija opravdanja te “potrebe”…Moj je stav sasvim identičan Einsteinovom:
‘Kad sam već kod tog predmeta da kažem i koju riječ o najgorem izrodu života krda, o meni omrznutoj vojsci. Kad je netko u stanju sa zadovoljstvom marširati strojevim korakom, ja ga već prezirem: veliki je mozak dobio zabunom, jer za to bi mu bila potpuno dovoljna i leđna moždina. Ta civilizacijska sramota zvana vojska morala bi nestati što je moguće prije. Junaštvo po naredbi, besmisleno nasilje i slijepo rodoljubništvo, kako ja sve to silno mrzim, kako mi je rat niska i mrska rabota; prije bih se dao sasjeći na komade negoli sudjelovati u tom bijednom činu.’ “
Dakako da moj prijatelj nije bio jedini koji je na ovaj način, tražeći priznanje prava na civilnu službu, eskivirao sve moguće kvaziargumente gospodara rata o potrebi sudjelovanja u ratnoj opačini. No, rat je bio – rat je prošao, i uz naslijeđene probleme stigli su i novi. Jesmo li spremni zaviriti u njihovu pozadinu, kako bismo spoznali prave razloge njihove pojave i zbog čega se ponašamo kao kolektiv leminga u njihovu razrješenju?
Ishodište svih teškoća koje se aposteriorno reflektiraju na socijalnom i ličnom planu, trebamo tražiti u ekonomiji. Marx je bio i više nego u pravu kad je težište svojih analiza stavio na ovo područje ljudske praktične i teorijske djelatnosti. Često je danas čuti stavove, oblika:
Svijet je danas međuzavisna i integrirana cjelina, te je svaka kritička analiza i – ne daj bože – pokušaj praktičnog odstupanja od prevladavajućih procesa u njemu, iskrivljeni pokušaj, te kao takav unaprijed osuđen da doživi sudbinu spominjanih leminga.
Na prvi pogled, zaista logičan i mudar zaključak, a u svojoj suštini tipa „kud svi Turci…“. Zaista, ne bismo li – namjesto da slijepo slijedimo većinu – trebali analizirati tko je, i iz kojih je fundamentalnih razloga učinio svijet takvim kakav jeste, pa tek na osnovi stečenih spoznaja zaključiti ide li on o dobrom smjeru i treba li ga slijediti na njegovom putu? Bez unaprijed podastrtog straha da ćemo stradati upravo ako, i samo ako, ga ne slijedimo ma kamo oni išao. S obzirom da nas zanima područje ekonomije kao bazično za kvalitet ljudskog preživljavanja, odgovor je vrlo jednostavan. Svijet je danas takav po mjeri kapitala, struktuiran prema interesu multinacionalnih kompanija. Kao što je antički svijet bio kakav je bio, u skladu s interesima robovlasničke aristokracije, a srednjevjekovni feudalizam u skladu s probitkom tadašnjih elita. Sem proizvodnih jedinica i odnosa, prevladavajući broj znanstvenih, sportskih i kulturnih institucija – predvođenih medijima – funkcionira u skladu sa zahtjevima kapitala. Oko te činjenice ne bi trebalo dvojiti niti se sporiti. Ali, jeli to jedini mogući način izgradnje svijeta koji je neophodno slijediti? Svakako nije, što znači da postoji mogućnost izbora. Društveno politički sustavi počivaju na nizu, ma i implicitnih aksioma kojih šira javnost često nije ni svijesna. Čak i kozmološke teorije traže da iskustvo učini izbor između mogućih euklidskih, odnosno zakrivljenosvjetskih varijanti univerzuma. Govori li zaista praksa raznolikih međuljudskih odnosa u prilog postojeće slike svijeta? Zadržat ćemo se na ekonomiji, s obzirom da je znano kako demokraciju nije nužno povezivati s oblikom društveno političkog uređenja, i ilustrirati na odnosu EU i njene buduće članice – Hrvatske.
Hrvatsko stanovništvo vabljeno je u EU – kako od unutrašnjih tako i vanjskih interesenata za članstvo – uglavnom temeljem tri aduta:
-proširenja tržišta
-proširenja pokretljivosti ljudi i kapitala
-sredstvima pomoći zemljama pristupnicama
Znamo li da su ljudi međusobno trgovali od pamtivjeka do danas, jasno je kako je tržište samo po sebi oduvijek globalizirano. Dakako, postojale su carine, kompenzacije i drugi mehanizmi zaštite nacionalnih tržišta – prvenstveno od koristi nerazvijenijim zemljama. Shvaćamo li kako će u tvorevini u koju se RH uključuje transfer roba uglavnom ići od razvijenijeg prema nerazvijenijem dijelu EU, postaje jasnije kome više odgovara zajedničko tržište lišeno zaštitnih mehanizama. Najbanalniji je primjer tržište nekretninama, i pitanje koje ga prati: Hoće li hrvatski građani nagrnuti pokupovati njemačke, talijanske, francuske, britanske,… nekretnine, ili… Iole pametnijima jasno je da se odgovor krije u riječci ili. Uzme li se u obzir da ono što Hrvatska dobija uključenjem u EU gubi izlaskom iz CEFTA-e, stvar ni izdaleka nije tako jasna kako se nekima čini. Dodaju li pak se tome kojekava ograničenja kojima razvijene zemlje mogu tijekom nekoliko idućih godina štiti vlastito tržište od priljeva roba, radnika i studenata novopridošlih zemalja, trebalo bi postati jasno kome prvenstveno odgovara proširenje tržišta, te zašto se ono i dešava.
Hrvatske vlasti su od početka agitacije za pristup EU, pa i poslije pozitivnog ishoda pristupnog referenduma, nastojale animirati stanovništvo pozivajući se na korištenje predpristupnih fondova u svrhu prilagodbe uvjetima koji vladaju u Zajednici, te kasnijih, takozvanih strukturnih fondova. Kao, oni će nam pomoći da se izvućemo iz govana u koje su nas domaći govnari – a potonji zagovaratelji pristupanja Uniji – uvalili (uz kasniju svesrdnu pomoć globalne krize liberalnog kapitalizma). Hrvatska, k’o gladan koricu kruha, očekuje nakon ulaska u spomenutu zajednicu financijsku injekciju od 420 milijuna dolara (razlika između uplate u proračun Unije i očekivane pomoći), a potom svake godine preko milijardu eura godišnje – sve tamo do 2020-te. „Kao i zemljama prošlog proširenja, Hrvatskoj se jamči da na početku članstva u EU-u neće u proračun uplaćivati više nego što će iz njega dobivati.“. A poslije toga? Prema tekućem stanju stvari, čeka nas gora sudbina od Cipra i Grčke! Domaća politika, sem na papiru, vrlo malo čini u stvarnoj prilagodbi novonastalim uvjetima koji očekuju domaću privredu, te pomoći domaćim proizvođačima. Problemi zaštite imena vina poput prošeka i istarskog terana, zatim kranjskih kobasica, neslavna havarija ZERP-a (zaštićeni ekološko-ribolovni pojas), pomanjkanje projekata koji bi konkurirali za evropska sredstva, te nebrojeni drugi primjeri, rječito govore o tome. Veliki projekti koje domaća politika nastoji promovirati, uglavnom se baziraju na sredstvima iz evropskih fondova i bez njih oni bi već u začetku bili propala stvar, što ne garantira da i ovako neće biti. No, važnija od toga – a da bismo savim razumjeli cijelu situaciju – su pitanja:
Tko daje najviše sredstava u EU fondove i zašto se ona tako velikodušno nude zemljama pristupnicama, koje ih najčešće ni ne znaju iskoristiti (primjerice, RH je do kraja prošle godine iskoristila tek nešto više od 60% sredstava pristupnog fond
Najveći donatori sredstava u budžet EU, a ujedno i njihovi najmanji korisnici, su: Njemačka, Francuska, V.Britanija, Italija, Nizozemska, Danska, Švedska, Finska, Austrija,… – daklem, najrazvijenije kapitalističke zemlje evropskog Zapada. Zašto li se njima isplati financirati prilagodbu novopridošlih, uglavnom nerazvijenih istočnih evropskih zemalja? Tko zna kapitalističku logiku, svijestan je da to nije humanizma i altruizma radi, te da će se one već uspjeti naplatiti. Eto, upravo se na domaćim TV stanicama vrti reklama njemačkog supermarketa LIDL, koji hrvatskim potrošačima – nakon pristupanja države Uniji – obećava još kvalitetniji asortiman voća i povrća, po nižim cijenama od sadašnjih. Sasvim je jasno čijeg će porijekla biti taj „jeftiniji i kvalitetniji asortiman“, a domaći poljoprivrednici moći će natapati svoje povrtnjake i voćnjake vlastitim suzama. Time smo i odgovorili na pitanje zašto EU tako velikodušno potpomaže svoje pridošle članice. Da bi njegove najrazvijenije pripadnice dizajnirale njihovo tržište u skladu sa vlastitim zahtjevima, proširujući ga za svoju, a u manjoj mjeri otvarajući sebe za njihovu robu! Pozivajući se „velikodušno“ na slobodno kolanje radne snagu širom Unije, ustvari osiguravaju seobu svojih kompanija prema tržištu jeftinije radne snage i njen uvoz za obavljanje poslova koji se silom prilika ne mogu preseliti (komunalni poslovi, zdravstvo, socijala,…). Otvaraju siromašnije zemlje za priliv vlastitog investicijskog i kreditirajućeg kapitala koji će se nadalje oplođivati na sniženoj cijeni rada i visokim kamatama. Evropska Unija ne počiva na humanističkim principima afirmacije slobode, pravde i ljudskih prava, već naprosto na interesu globaliziranog kapitala kojemu je nacionalno tržište – potreba za kojim je i dovela do formiranja nacionalnih država – postalo preusko i preograničeno nizom limitirajućih propisa na razmjenu dobara. Zbog naraslih pipaka, kapitalističkoj hobotnici je za život potreban širi bazen od dosadašnjeg. To treba primarno uzeti u obzir, prije nego se priđe veličanju EU kao prostora koji širi ljudske slobode.
Ako smo došli do rečene spoznaje, možemo se upitati zadovoljava li nas ona u tolikoj mjeri da fatalistički sudjelujemo u izgradnji svijeta koji nam se nameće, te koje su moguće alternative i realni načini njihova ostvarenja. Da alternativa ima ne moramo se pozivati na teorijske rasprave o socijalizmu – dovoljno je pogledati kineski mješoviti slučaj „socijalističkog društva sa kapitalističkom ekonomijom“ ili pokušaje južnoameričkih zemalja (Venezuela, Ekvador, Bolivija, Kuba,…) za izgradnjom vlastite verzije socijalističkih društava. Ekstremne primjere poput S.Koreje svakako nećemo smatrati prihvatljivim izborima. Upoznajući razloge kretanja svijeta u danom smjeru možemo, sem priključenja matici koja povlači u svoje tokove naivne i one koji se vlastitog interesa radi takvima prave, razmišljati i kako se iz nje izvući. Dakako, želimo li to prije nego li ćemo to zaista morati učiniti. Tu nam može pomoći jednostavna fizikalna analogija suprotstavljanja plivača jakoj morskoj struji. Na izboru ima tri mogućnosti: prepustiti se struji i završiti tamo kuda ga ona bez njegova pristanka odnese, plivati nasuprot nje i uslijed gubitka snage u srazu sa jačom silom potonuti na dno, ili plivati okomito na struju ne protiveći joj se direktno, pa kombinacijom vlastitih snaga sa snagom struje konačni isplivati u područje gdje se može plivati po vlastitoj volji, a ne po diktatu drugih. Tome je nekako najbliži kineski primjer, a njegovim kritičarima odmah možemo dometnuti kako se plivati može na više načina, te je uvijek moguće odabrati čovjeku najprimjereniji, daklem – najhumaniji.
Prigovarat će mi se nakon svega da sam u najmanju ruku euroskeptik, mada sam samo želio staviti naglasak na potrebu racionalnog ljudskog izbora, a ne tek „sudbinski neizbježno“ slijeđenje nedokazane interesne mantre kako ćemo propasti ako ne pođemo putem svih „Turaka“. Nije važno slijediti stazu kojom svi idu (također se pozivajući na to da i drugi njome kroče) – jer je to argument slijepaca koji slijede slijepce – već treba spoznati razloge iz kojih se ona odabire. Samo onda, otvorenih očiju i uma, možemo donijeti vrijednosne sudove o njenoj isplativosti, o mogućim nevoljama pristanemo li ili je odbijemo slijediti, te o poželjnosti cilja do kojega nas može dovesti. S obzirom na svoju uvjerenost da se danas ogromna većina ljudi prepušta matici kao božanskom a ne ljudskom proizvodu, koja se baš kao što je od ljudi stvorena njihovom voljom može i promijeniti, nisam optimističan u pogledu posjedovanja želje, volje i snage za objektivno procjenjivanje, a još manje za izbor alternativa. Do pojave nekih budućih generacija koje će vidjeti da im je preostao jedini izbor – da više nemaju nikakvog izbora.
Autor/ica 👤Ladislav Babić
