Južna Afrika: fascinacija nedovršenog pomirenja

Povezani članci

• Zakon o prebijalištu ili segregaciju nema ko da spriječi
• VIKTOR IVANČIĆ: HERR ŠINTER
• Novus Ordo Imperorum
• Osvijestiti ili onesvijestiti se?
• Umjesto čestitke
• Viktor Ivančić: Most Festum

Zemlja raznolikosti na samom jugu afričkog kontinenta služi kao primjer nenasilne tranzicije od diktature ka demokratiji. Mogu li zemlje bivše Jugoslavije koristiti iskustva pomirenja iz Južne Afrike?

Piše: Nedad Memić

Južnoafrička Republika zemlja je protivrječnosti. Ovaj osjećaj obuzme vas već pri prvom susretu s njom. Pri vožnji od aerodroma do centra najstarijeg južnoafričkog grada Cape Towna dočekuje vas savremeni auto-put kakvog se ne bi postidjele Njemačka, Švicarska ili Francuska (o zemljama Balkana da i ne govorimo) sa skupim automobilima kakve možete vidjeti u najrazvijenijim zemljama svijeta. Šok za prosječnog Evropljanina nastaje tek u trenutku u kojem vidite da ovakav auto-put prolazi pored kilometara limenih straćara bez kanalizacije i vode u kojima žive stotine hiljada ljudi.

U nijednoj drugoj zemlji na svijetu ekonomski jaz između rasa nije toliko izražen kao na samome jugu afričkog kontinenta. Ovo je samo jedna od posljedica apartheida – društvenog sistema rasne represije po kojem je Južna Afrika stekla neslavnu popularnost širom svijeta. Prosječna crna porodica u Južnoj Africi zarađuje tako trenutno od sedam do deset puta niže od prosječne bijele. Nešto bolje stoje tzv. „obojeni“ („coloured“) – oznaka za interetničko stanovništvo nastalo spajanjem crne i bijele rase te za potomke robova iz Jugoistočne Azije.

Apartheid kao vrhunski razrađen politički i državni aparat za odvajanje različitih grupa stanovništva i njihovu eksploataciju bio je oficijelna politika Južnoafričke Republike od 1948. do 1990. godine i ostavio je krupne posljedice u historijskom razvoju ove zemlje koje će se osjetiti generacijama. Rasna diskriminacija u ovoj zemlji, međutim, počela još evropskim osvajanjem (prvo Nizozemaca u drugoj polovini 17. stoljeća, a zatim Britanaca od početka 19. stoljeća) da bi ušla u svoju intenzivnu fazu 1910. godine osnivanjem Južnoafričke Unije nakon dva bursko-engleska rata (1880-1881. i 1899-1902.), motivirana ekonomskom eksploatacijom i naglom industrijalizacijom zemlje. Već tada je prosječan bijeli rudar u rudnicima zlata u blizini Johannesburga zarađivao i do deset put više od crnoga. Od samog trenutka osnivanja Unije domorodačko crnačko stanovništvo isključeno je iz političke participacije, a vlast je podijeljena između dvije glavne bjelačke grupe stanovništva – holandskih Bura i potomaka engleskih kolonizatora. Pobjedom burske Nacionalne stranke 1948. apartheid je postao oficijelna doktrina u Južnoj Africi, a provodio se po nizu rasnih zakona, među kojima su najpoznatiji zakon o zabrani međurasnih brakova, Bantu akt o obrazovanju te zakon o teritorijalnom razdvajanju rasa i njihovom legitimiranju.

U početku primjene apartheida postojale su četiri rasne grupe (bijelo, crno, indijsko i obojeno stanovništvo) koje su bile unošene u identifikacijske dokumente da bi se rasna klasifikacija pri kraju apartheida usložnila i obuhvatala i do devet različitih rasnih grupa. Interesantno je navesti podatak da je podjela na rasne grupe često bila rezultat proizvoljne procjene samog matičara pri unosu podataka. Bizaran podatak govori da je za određivanje razlike između crnog i obojenog stanovništva korišten test s olovkom u kosi. Ukoliko bi olovka koja je stavljena u kosu prilikom klimanja glavom ispala, osoba bi bila proglašena obojenom, u slučaju da je ostala – crnom.

Primjeri brutalnosti apartheida brojni su – od nasilnog preseljavanja stanovništva i stvaranja područja rezerviranih samo za jednu rasnu grupu (najpoznatiji primjer je okrug District Six u Cape Townu o čemu svjedoči i poseban muzej), preko toga da se crnci nisu bez dozvole mogli kretati područjima koja im nisu bila dodijeljena pa sve do činjenica da je crnačkom stanovništvu uglavnom bilo uskraćeno bilo kakvo kvalitetnije obrazovanje s ciljem da se trajno stvori društvena klasa iz koje bi se regrutirala jeftina radna snaga.

Od razdvajanja do pomirenja

Posljedice apartheida – namijenjenog prije svega ekonomskom bogaćenju privilegirane bijele rase – vidljive su i danas na svakom koraku u Južnoj Africi, a najviše se ogledaju u ogromnom socijalnom jazu, velikom stepenu kriminala i nasilja te gotovo nikakvim šansama crnog stanovništva za uspon na socijalnoj ljestvici. Ipak, zemlja je i pored represalija koje su trajale desetljeća uspjela da bez nasilja većih razmjera prođe tranzicijski period od vremena rasnog razdvajanja do perioda demokratije. Podsjetimo se: pod međunarodnim pritiskom tadašnji predsjednik države Frederick Willem de Klerk objavit će 1990. kraj zabrane djelovanja Afričkog nacionalnog kongresa (ANC) i puštanje na slobodu Nelsona Mandele – međunarodno najpriznatijeg borca protiv apartheida i vođe vojnog krila ANC-a „Koplje nacije“ – koji je do tada proveo 27 godina u zatvoru. 1994. Nelson Mandela je nadmoćnom većinom izabran za novog predsjednika države. Ovome su prethodili prvi demokratski izbori na kojima su svi Južnoafrikanci bili u poziciji birati političke predstavnike. Izglasavanjem novog ustava i prvim slobodnim izborima započeo je dugotrajan put Južne Afrike u proces pomirenja – bolnu fazu suočavanja s represalijama i zločinima koja su trajala gotovo 40 godina.

Neki elementi procesa pomirenja u Južnoj Africi mogu poslužiti kao primjer ostalim postkonfliktnim društvima, pa i državama bivše Jugoslavije. Ovaj proces bazirao se – za razliku od bivše Jugoslavije – na davanju prednosti priznanju nad kažnjavanjem – pomirenje i istina o prošlosti nastojali su se tako uvesti prije zadovoljenja pravde. Pod vodstvom južnoafričkog anglikanskog nadbiskupa i kasnijeg dobitnika Nobelove nagrade za mir Desmonda Tutua osnovana je Komisija za istinu i pomirenje (Truth and Reconciliation Commission – TRC) koja je pozvala sve žrtve represije iz vremena apartheida da svjedoče pred Komisijom o svojim iskustvima – bila su to otvorena saslušanja u kojima su žrtve svjedočenjem pred Komisijom prerađivali svoje traume zlostavljanja i terora kojeg su preživjeli pod režimom rasne segregacije. I počinioci zločina imali su pravo svjedočiti – uz priznanje zločina imali su pravo zatražiti amnestiju od krivičnog gonjenja ukoliko su njihovi zločini bili politički motivirani apartheidom.

Ovakav pristup Komisije još uvijek je, međutim, predmetom kritike eksperata. Jedan od njih je i Hugo van der Merwe, istraživački direktor u Centru za istraživanje nasilja i pomirenja (Centre for the Study of Violence and Reconciliation – CVSR) u Cape Townu. „Proces pomirenja u Južnoj Africi bio je u neku ruku površan“, kaže nam, „trebat će još mnogo vremena kako bi se postiglo pravo pomirenje“. Za van der Merwea problem je što je Komisija za istinu i pomirenje pomogla pojedinačnim osobama da se suoče sa strahotama koje su im se dogodile, no nije razvila politički okvir pomirenja: „Komisija u suštini nije pomogla da se u zemlji razvije kultura dijaloga o apartheidu, tako da možemo reći da je donekle i ugrozila proces pomirenja“, konstatira ovaj ekspert. U jednom izvještaju koji je uradio CVSR 1998. godine većina žrtava kršenja ljudskih prava za vrijeme apartheida iznijela je kritiku da je procesu pomirenja trebalo prethoditi traženje pravde.

Veliki nedostatak procesa pomirenja u Južnoj Africi bilo je i nekažnjavanje političke elite te samim tim i eksplicitna osuda političkog okruženja koje je kreiralo apartheid. „Komisija nije procesuirala politički režim koji je stvorio apartheid i ekonomsku eksploataciju ljudi. Upravo je taj režim generirao zločine apartheida“, kategoričan je van der Merwe te dodaje: „indvidualiziranjem krivice na pojedinačne izvršioce TRC je omogućio da odgovorni iz politike sa sebe skinu odgovornost.“Interesantna činjenica je da su svi sudski procesi koji su se vodili zbog kršenja ljudskih prava u periodu apartheida za vrijeme djelovanja TRC-a bili suspendirani. Čak i u onim slučejvima u kojima nije podnesen zahtjev za amnestiju – kao npr. jednog bivšeg zapovjednika vojske – sud je ipak odlučio da ovaj nije kriv. „To je bio veliki udarac za efektivnost Komisije jer je umanjio podsticaj i ostalim izvršiocima kršenja ljudskih prava da se prijave za amnestiju“, ističe naš sagovornik.

Uloga TRC-a u procesu pomirenja različito je doživljavana od različitih grupa stanovništva. Dok je crnačko stanovništvo uglavnom pratilo rad i TV-prijenose saslušanja Komisije, bijelci su je izbjegavali. Preovladavajuće mišljenje bijelaca je da rad Komisije i iznošenje detalja kršenja ljudskih prava samo uzburkava emocije među rasama te da je za zločine apartheida kriva samo nekolicina pripadnika njihove rase. Ipak, ono što južnoafrički slučaj razlikuje od situacije u bivšoj Jugoslaviji je saglasnost historičara, eksperata i političara o razmjerama brutalnosti režima rasnog razdvajanja. „U naučnom diskursu ne postoji nijedan historičar u Južnoj Africi koji bi negirao stepen okrutnosti koji je vladao u periodu apartheida. Postoji jasan konsenzus o tome kakva zlostavljanja su se dogodila, i da su se dogodila na svim stranama“, kaže van der Merwe. O apartheidu se, međutim, u samoj Južnoj Africi ne uči mnogo: većina učenika u srednjim školama nije obavezna pohađati časove historije te tako i više saznati o mračnoj prošlosti svoje zemlje.

Na putu ka naciji

Južna Afrika jedna je od brzorastućih ekonomija svijeta, njen stepen industrijalizacije i infrastruktura na zavidnom su nivou za afrički kontinent. Ipak, čak i kratka posjeta ovoj zemlji dovoljna je da se uoče duboki problemi s kojima se ova zemlja suočava. S jedne strane kolonijalne sile su od Južne Afrike napravile stjecište kultura jedinstveno u svijetu: od nizozemske i britanske, preko indijske i malajske do domorodačke afričke. Koliko bogatstvo kultura obitava na afričkom jugu govori i činjenica da izrazito moderan ustav JAR-a priznaje čak jedanaest službenih jezika zemlje, a kao prvi u svijetu zabranio je diskriminaciju na osnovu seksualne orijentacije i legalizirao istospolne brakove. Južnoafrikanca koji je monolingvalan teško ćete naći: crnačko stanovništvo pored svojih etničkih jezika (najbrojniji su isiXhosa i Zulu) govori još i engleski, većina bijelog i obojenog stanovništva kao maternji ima holandski kreol Afrikaans koji je nakon ukidanja apartheida izgubio na popularnosti, dok je engleski ojačao kao zajednički jezik sporazumijevanja svih etničkih i rasnih grupa. No, čini se da je engleski jezik jedna od rijetkih stvari koja spaja sve grupe u ovoj zemlji: bijelo, crno i obojeno stanovništvo i dalje živi i prakticira svoju kulturu uglavnom odvojeno jedni od drugih. Većina crnog stanovništva u gradovima živi u tzv. townshipima – siromašnim getima daleko od centra, bez dobre infrastrukture, kvalitetnih škola i bolnica. U bogatim centrima gradova crnci se uglavnom sreću kao niskokvalificirani radnici. I dok je kraj apartheida osim bjelačke stvorio i malobrojnu crnačku elitu, velika većina crnog stanovništva (koje čini većinu stanovništva zemlje) i dalje je osuđena na život u siromaštvu, bez kvalitetnog obrazovanja. „Ključ socijalnog raslojavanja je loše obrazovanje koje nije mnogo napredovalo od vremena apartheida“, kaže nam Hugo van der Merwe, „najveći broj crnog stanovništva uopće ne završava škole koje bi mu omogućile odlazak na studije. 80% naših škola ne raspolaže ni osnovnom opremom za normalno odvijanje nastave, mnoge nastavnike još uvijek smo naslijedili iz vremena apartheida“. Primjerice, univerziteti u Južnoj Africi i dalje su uglavnom na engleskom ili Afrikaansu te tako ni formalno ne pružaju crnom stanovništvu mogućnost da ih pohađa na svojim maternjim jezicima.

Etničke i rasne grupe u Južnoj Africi i dalje žive mnogo više pored, nego jedni s drugima. Ovdje čak i uspon na socijalnoj ljestvici ne znači napuštanje vlastite etničke i rasne grupe – u townshipima na rubovima Cape Towna uz najamne radnike žive i advokati i ljekari. I Cape Malajci – posebna muslimanska etnička grupa koja živi u i oko Cape Towna – tradicionalna je, ima svoje kvartove te čuva običaje i vjeru donešene prije više stoljeća iz Jugoistočne Azije.

Za crnačke townshipe obično se veže i visok stepen kriminala – jedan od najvećih u svijetu: zastrašujuće statistike o kriminalu pune stupce vijesti svakodnevno: pljačke, otmice automobila, serijska silovanja, ubistva – sve su ovo zastrašujuće posljedice rasnog i ekonomskog ugnjetavanja. Užasna statistika govori da je od kraja tranzicijskog perioda 1994. do 2006. ubijeno više od 420.000 ljudi, a broj silovanja je dosegao gotovo nevjerovatnu cifru od 560.000. Iako su vlasti u većim gradovima poduzele konkretne akcije na smanjivanju stepena kriminala koje su dosada urodile plodom, Južnoafrička Republika i dalje važi kao opasna destinacija što šteti njenom međunarodnom ugledu. Čak je i Desmond Tutu u jednoj nedavnoj izjavi razočarano izjavio da Južnoj Africi treba više duha zajedništva te da je stepen kriminala trenutno gori nego za vrijeme apartheida.

Južnoafrička Republika i nakon 23 godine od okončanja apartheida te 19 godina nakon usvajanja prvog demokratskog ustava još uvijek pronalazi svoj identitet. To je u ovome trenutku čini jednom od najfascinantnijih zemalja Afrike, ako ne i svijeta – jer kombinacija kultura i šarolikost vjera koje se ovdje susreću zaista je jedinstvena. I pored visokog stepena kriminala, zemlja postaje sve atraktivniji turistički cilj: Cape Town je nakon Egipta druga najposjećenija destinacija na afričkom kontinentu. Većinu turista čine Englezi, Nizozemci te Nijemci – zahvaljujući dobrom kursu domaćeg randa prema euru i funti cijene su povoljne, a kvalitet usluga za turiste je na evropskom nivou. I na kraju, ono što Južnu Afriku čini privlačnom je neopisiva srdačnost i iskrenost njenih ljudi – kategorije koje su ljudi u Evropi, a i na Balkanu već odavno počeli zaboravljati.