VIKTOR IVANČIĆ: RUŽA I USTAV

Povezani članci

• Bebe su nas porukom o ljudskosti – vrijednijom od ujedinjene šake i pameti – podsjetile da svijet možemo obojiti bojom po vlastitom izboru
• Reciklaža
• Ponajviše o nama
• Šta su pokazale poplave: Imamo dobar narod i lošu vlast
• Viktor Ivančić: Protu-K.
• Anus miserabilis hrvatske lingvistike?

Što ako je istup Ruže Tomašić tek jedno od operativnih tumačenja Ustava Republike Hrvatske? Što ako njena poruka, koliko god bila jezovita i mračna, nije u suštinskome neskladu s najvišim konstitutivnim aktom?

Piše: Viktor Ivančić

Najnesretnija komanda koju možeš izreći streljačkome stroju glasi „Bacaj puške!“. Ne raspolažeš li s dovoljno zapovjednih ovlasti – pa se tvoj usklik shvati kao kritika, sugestija ili trenutačni izljev bijesa – pripadnici zdruga mogli bi te optužiti da im ugrožavaš pucačku slobodu, a nije isključeno da će preusmjeriti naoružanje i pokušati po kratkome postupku okončati neželjenu raspravu. Jer što bi bez vatrenih cijevi činila formacija dresirana za to da plotunima isporučuje pravdu?

Nedavnom kritikom medijskoga šovinizma, pogotovo onog na HTV-u – rekavši, između ostaloga, kako nije pristojno nazivati četnicima one koji to nisu, niti relativizirati praksu da se nacionalni osjećaji njeguju uz pomoć letvi, motki i kamenja – Zoran Milanović izmamio je gotovo jednodušne osude i mobilizirao protiv sebe jake novinarske snage: desniji među njima izrađuju od starih krpa tipsku figuru „crvenoga krvoloka“ koju će proburaziti špenadlima s kariranom glavom, a oni gluplji uspoređuju ga s Tuđmanom i nariču zbog napada na novinarsku autonomiju.

Situacija na blatištu za hrvatske je prilike dosta neobična, tim više što je kao povod poslužio lapsus iz kojeg se mogao steći (pogrešan) dojam da šef Vlade misli kako se u ovoj zemlji prije dva desetljeća vodio „građanski rat“. Što bi tek bilo da je Milanović imao petlje osloniti se na činjenice i ukazati na istinski polivalentan karakter Domovinskog tabua – da je, naime, „hrvatska strana“ u zadnjem balkanskom krvoproliću vodila i obrambeni i građanski rat, sa značajnim elementima zločina, a bogami i onaj agresorski, nastojeći anektirati dijelove Bosne i Hercegovine…

Nesporazum u kojem se Zoran Milanović pritom zatekao nije sasvim beznačajan: u nekoliko navrata – na primjer državni(čki)m opsluživanjem „nacionalnih heroja“ po povratku iz Haga, ili trijumfalnim proglašenjem njihove nevinosti uoči sudske odluke, čime je apelirano na moralnu izlišnost presude u slučaju kazne – pothranjivao je mitove uvezane u isti sustav kojemu sada pokušava pružiti (nadamo se ne jednokratni) otpor. No, poput onog tragikomičnog napada na „licemjerne“ nevladine organizacije (koje, eto, traže novac od Vlade, a onda je mučki kritiziraju), uputnije je to ostaviti za neku drugu priliku, budući da u tekućem okršaju, koji je javnu scenu ispunio mirisom baruta i brzopotezno je vratio u devedesete, premijer nesumnjivo stoji na časnijoj strani barikade.

Revolt koji su „mediji“ i njihovi zastupnici iskazali prema Milanovićevu istupu, uz sva ona navlačenja liberalnih maski i orkestrirano škljocanje zubalima u smjeru „vlastodršca“, ne proizlazi iz nagona za uživanjem medijskih sloboda, već iz težnje za slobodnom konzumacijom nacionalizma. Još jednom se pokazalo da sloboda oko koje su se hrvatski novinari u stanju okupiti ima isključivo nacionalni predznak i funkcionira kao omiljena varijanta mentalnih okova. Što reče Stuart O’Neill: Kad začuješ iritantno zveckanje lanaca, to je hrvatski žurnalist koji u interesu svoje domovine pokušava mućnuti glavom.

Međutim, teško da su spomenuti okovi tipični samo za medijsku sferu; oni su „osnovni integrativni faktor društva“, takoreći, i služe kao pretpostavka s kojom će pleme uzgajati fantazme o svojoj i tuđoj slobodi. Stoga ću, da bih promijenio smjer ovoga članka, podsjetiti na inicijalnu kapislu skandala, famoznu izjavu Ruže Tomašić na koju je Milanović reagirao – „Hrvatska je za Hrvate, dok su svi ostali tek gosti!“ – i dodatno zamutiti vodu nimalo konstruktivnom dilemom: Što ako je istup sredovječne fašistkinje tek jedno od operativnih tumačenja Ustava Republike Hrvatske? Što ako njena poruka, koliko god bila jezovita i mračna, nije u suštinskome neskladu s najvišim konstitutivnim aktom?

Nema dvojbe da je zamisao o „domaćinima“ i „gostima“ fundirana u ustavnoj preambuli nacionalne države. To, dakako, ne znači da se, iz perspektive „domaćina“, prema „gostima“ nužno moramo odnositi kao gadovi – kako bi to očigledno činila gospođa Tomašić – naprotiv, možemo im za stolom u trpezariji servirati jednako ukusne komade mesa, a ako smo pristojni još i sočnije nego sebi. Ipak, ono što ih neumoljivo čini „posjetiteljima“ jeste jasno istaknuto upozorenje da ne obitavaju u matičnoj kući, nego su se tu zatekli stjecajem misterioznih turističko-historijskih okolnosti.

„Polazeći od… neotuđivosti i nedjeljivosti, neprenosivosti i nepotrošivosti prava na samoodređenje i državnu suverenost hrvatskog naroda…“ – stoji u državnome svetom spisu – „…Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskog naroda“, da bi u nastavku slijedilo kako je to i „…država pripadnika autohtonih nacionalnih manjina“.

Formulacija je naizgled apsurdna – jer čemu tako strogo razvrstavati „korisnike“ države s identičnim pravima? – no u toj apsurdnosti, pošto je vrlo upotrebljiva, sadržana je njena bit. Ustavna definicija nacionalne države teži za tim da osigura što veću jednakost onima koji se trebaju što više razlikovati. Štos je u tome da se upravo inzistiranjem na jednakim pravima potencira temeljna neravnopravnost, i to ne u folklornom, nego u statusnom smislu, jer kada se efekt dimne bombe raziđe postaje jasno da se nacionalnim manjinama u nacionalnoj državi, umjesto prava, mogu ponuditi samo ustupci.

„To je diskurs“, rekao bi Zoran Milanović: nacionalizam ukrašen humanističkim pretenzijama i svečanim frazama o jednakosti i poštivanju građanskih sloboda. Kao što se govor mržnje hrani proturječjem – jer se radi o govoru koji poništava razgovor, o komunikacijskoj formi čiji je cilj komunikaciju obustaviti, a onoga kome je upućen ušutkati – tako i „govor tolerancije“ koji proizlazi iz ustavnoga jezika proklamira inkluzivnost na temelju što striktnijih razgraničenja. „Gosti“ – bez obzira jesu li željeni ili neželjeni – regrutirani su iz same ustavne ideje.

U tom smislu i Ruža Tomašić, dok pljuvačkom škropi mikrofone usrdnih novinara, propagira jednu od legitimnih verzija primijenjenog konstitucionalizma. Prividnom vulgarizacijom ustavnih načela ona iznosi na vidjelo njihov tajni sastojak. Činjenica da jedna fašistkinja, u trenutku dok sije najsiroviju mržnju, može bez ikakvih logičkih problema promicati duh ustava ispunjenog liberalnim zakletvama svakako zastrašuje, no – zar se upravo u tome ne ogleda širina nacionalne države?

Čak i naknadno „reteriranje“ Ruže Tomašić – pojašnjenje da ona „gostima“ naziva one koji ne osjećaju odanost Hrvatskoj – samo je zamjensko lice istoga: lojalnost državi koja je ustavom ovjerena kao posjed jedne nacije nije ništa drugo nego lojalnost većinskoj nacionalnoj skupini. Od Srba, pod firmom državoljublja, zahtijeva se bespogovorno „političko hrvatstvo“.

Za prvu harlekinku desnice više-manje, no – kako zaustaviti ustav koji svojom etno-nacionalističkom porukom predstavlja sakralizirano izvorište destruktivnosti? Čitatelju koji će zagovor odbacivanja države-nacije smatrati utopijskim trućanjem, mogu uzvratiti, pozivajući se na ustavna prava, da me za to boli briga. Koncept nacionalne države mnogi su u stanju različito interpretirati – s oružjem u pripravnosti, poput Ruže Tomašić, ili s najboljim namjerama, poput Zorana Milanovića – ali radi se o tome da se on promijeni.

 tekst  objavljen u tjedniku Novosti