ZVONIMIR NIKOLIĆ: I ZBOG OVOGA VOLIM MOJE SARAJEVO

Povezani članci

• POGLEDAJTE TRAILER ZA DOKUMENTARNI FILM “FAHRO”
• Premijera dugometražnog dokumentarnog filma Sarajevo simbol građanske hrabrosti
• Pogoršana prognoza MMF-a: BiH ulazi u duboku recesiju, javne investicije nužne
• Bez ogrijeva, podrške i nade: Teška sudbina demobilisanog borca Hasana Haskovića
• Boris Pavelić: Iščezavanje hrvatske alternative
• Зоки, дођи на кафу!

Znam da ovaj tekst neće dobro leći na stomak ovim nacionalno osviještenim ljudima. Jer…kako sam mogao tolike godine živjeti bez nacionalnog identiteta. I ja i gotovo sva moja raja.

Piše: Zvonimir Nikolić

• Behudin je jarane, znaš vidiš kako nam se djeca fino druže, pa su evo organizovali i dernek kod nas u vikendici za prvi maj…i nešto kontam da i mi očevi u nedjelju malo sjednemo, zamezimo malo sa malom rajom i popijemo koju? Pa neka oni nastave poslije, mladi su i neka ih neka derneče.
• Može prijatelju vrlo rado. Momci se fakat lijepo druže i sretan sam što moj Luka ima tako fine drugove. Ma dobri su oni momci pravo.
• Jašta su jarane, vidimo se u nedjelju.

Prije nekih tridesetak godina upoznao sam Senada. Obojica smo radili u Energoinvestu samo u drugim OOUR-ima. Jedan dan je Senad došao u agenciju i rekao mi:

• Ženim se jarane i volio bih da mi budeš kum na vjenčanju.
• Uh drug moj, to mi je velika čast ali nikad još nikome nisam bio kum pa ni ne znam kako to sve ide?
• Nema šta da znaš i ne znaš. Mi ćemo sve završiti a tvoje je samo da obučeš odijelo i da budeš kum! Eto nekako smo legli jedan drugom i nemoj mi to pokvariti.
• Neću brate, dogovoreno kume moj.

Od tada je prošlo mnogo godina. Izgubili smo kontakt kad je počeo rat. Ne zato što smo htjeli, nego zato što nas je rat i život pobacao iz svojih domova. A zapravo, bili smo cijelo vrijeme u istom gradu. Samo nismo imali sreću da se sretnemo godinama. I napokon smo se ponovo sreli prije par godina. Pa se uvezali i preko facebook-a.

Nedjelja 01.05.2016.

• Kume moj….Hristos Vaskrese…neka je sretan Vaskrs Tebi i tvojima od Kadre i od mene.
• Hvala paša moj dragi ali danas je Snježi Vaskrs a moj je bio prije mjesec dana i više.
• Čuj to? A ja mi smo bili ubjeđeni da je danas tebi a da je bio Snježi?
• Nije care ali nema veze, mi sve slavimo tako da veliko hvala od mene a i od svih mojih.
• Vidiš brate koliko smo mi živjeli neopterećeni od tih stvari?
• Vidim kume moj i sretan sam da je tako i još sretniji što si takav, vjeruj mi.

Dok pišem ovo ne mogu a da ne pomenem jednu ratnu godinu. Nekako je u moju kasarnu došla vijest da je u Vrazovoj ulici poginula dvanaestogodišnja djevojčica. Kćerka mog prijatelja. Pri povratku kući, svratio sam da izjavim saućešće Nedžadu i njegovoj porodici.  I šta čovjek uopšte može izgovoriti u tim trenucima, kad je i sam svjestan da ne postoje riječi utjehe.

Tu je bio i Fadil. Školski drug moj brata Dragana, raja iz ulice i jednostavno čovjek kojeg znam od kada znam za sebe. I Fadilov mlađi brat Dino je poginuo osmog juna 1992. braneći svoj grad.

Sjedio sam neko vrijeme i pošao kući. I Fadil je krenuo sa mnom i usput reče:

• Znaš Zvonkić, nemoj se ljutiti ali da te nešto pitam?
• Pitaj brate.
• Života ti – Šta ste vi?
• Kako misliš šta smo mi?
• Ma to…znaš… jeste li pravoslavci ili katolici?
• Katolici jarane po roditeljima ali mi šega da me sad to pitaš? Mene znaš 30 godina a mog burazera još šest godina duže. Bio si nam milion puta u kući i mi kod tebe.
• Ma to sam nekako i mislio ali eto…nismo nikad o tome razgovarali a u stvari koga je bolan to prije uopšte interesovalo? Ja znam da ste Ti i Dragan nosali jagnje što se peklo kod Zore u pekari ali nisam povezao za čiji praznik.

Behko me zvao u petak. Ja sam bio u nekakvoj gužvi pa nisam odmah povezao prvi maj i Vaskrs.

• Dragi Behko, volio bih doći ali fakat ne mogu, potpuno sam smetnuo sa uma da mi je ženi Vaskrs u nedjelju.
• Ma ništa brate, organizovaćemo se jedan drugi dan. Evo ovi momci su se već skupili svi. Ima piva da se tamić napuni.
• Uživajte paša moj a mi ćemo jedan drugi dan.
• Ma jašta drug moj, bolje je mijenjati selo nego običaje. Neka vam je sretno i čestitam od nas sviju.
• Hvala prijatelju.

Znam da ovaj tekst neće dobro leći na stomak ovim nacionalno osviještenim ljudima. Jer…kako sam mogao tolike godine živjeti bez nacionalnog identiteta. I ja i gotovo sva moja raja.

Ne znaju oni, da smo mi u to  doba imali sve moguće identitete. I građanske i obrazovne. I ljudske i materijalne. Onaj nacionalni je valjda bio rezervisan za dom naših roditelja. I na pragu tih vrata je završavao.

To što nisamo imali izražen nacionalni, bilo je zapravo i najmanje važno.

Jer smo imali sve ostalo.

Nismo bili Bošnjaci, Srbi, Hrvati i ostali. Ali bili smo raja. Iz škole, iz ulice, iz FIS-a, iz grada…Bili smo ljudi. Oni koji su dijelili frtalj hljeba i rum pločicu za doručak, oni koji su branili jedni druge, oni koji su bili spremni dobiti batine za svog druga. Oni koji su cijenili druga po jaranstvu a ne po imenu.

To je ono moje Sarajevo. Ono koje volim i zbog kojeg sam cijeli život tu.

P.S. Došla je demokratija i sad je moderno imati izražen  nacionalni identitet.

A imamo li  ostalo?