ENG
Vučjak – „Kamp“ na nekadašnjem odlagalištu otpada
Autor/ica 👤Dr. Sascha Schießl
Povezani članci
foto: yallayallaeurope
Piše: Dr. Sascha Schießl
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović
Sredinom juna 2019. počela je bosanska policija hapsiti izbjeglice koji su morali noćevati pored popunjenog kampa Bira. Čak i one izbjeglice koje su se smjestile kod privatnih osoba bile su hapšene. Nakon toga ljudi su transportovani na teren u brdima zapadno od Bihaća. Tamo, na nekadašnjem odlagalištu smeća Vučjak, na sjeverozapadu Bosne vlasti su žurno izgradile novi „kamp“. Otada policija stalno hvata izbjeglice u Bihaću i u kolonama ih odvodi u Vučjak.
“Ulaz u „Kamp“
Pozadina izgradnje „kampa“
Izgradnja kampa koju su naredile vlasti u Bihaću i hapšenje izbjeglica rezultat su diskriminacione politike EU. Već više od godinu dana ljudi u bjegstvu zaustavljaju se u Bosni i Hercegovini jer je EU zatvorila svoje granice i prepustila hrvatskoj policiji da one koji traže zaštitu ilegalno (dakle bez ikakvog postupka) i često primjenom sile vraćaju preko hrvatsko-bosanske granice.
Šta će sa ljudima u bjegstvu biti prepušta EU preopterećenoj, nefunkcionalnoj Bosni i Hercegovini. Doduše EU transferiše više miliona evra na IOM koji upravlja sa više kampova u Bosni. Međutim, rješenje humanitarne krize naprimjer u formi programa prihvatanja EU ne nudi. U nedostatku svake perspektive hiljade izbjeglica žive već više od godinu dana u Bihaću.
Bihać opet isto kao i Velika Kladuša, drugo granici blisko mjesto, u kome se zaustavljaju mnoge izbjeglice su od EU i bosanske vlade prepušteni su sami sebi. Drugi bosanski gradovi odbijaju da preuzmu izbjeglice bez obzira na novac EU tako da uslovi u kampovima ostaju nepodnošljivi.
Oba zvanična kampa u Bihaću su prepunjeni i niko nema predstave o tome šta se treba dogoditi sa ljudima kiji su se ovdje zaustavili. Sve više se pogoršava i raspoloženje stanovništva, policija je postala agresivnija i vlasti traže rješenje kako da se oslobode izbjeglica ili bar jednoga dijela.
Ujedinjene nacije su postupak bosanskih vlasti oštro kritikovale i još na dan transfera na Vučjak objavile „that this location is entirely inadequate for the purpose of accommodating people there.“ (ova lokacija je neadekvatna za smještaj ljudi prim.prev.). U Vučjaku se ne dodržavaju internacionalni standardi. Iako se može sumanjati da kampovi koje vodi IOM odgovaraju internacionalnim standardima ocjena UN je ipak ispravna.
To nije mjesto za boravak ljudi
„Kamp“ Vučjak nije nikakav kamp. Radi se o skupini šatora i potpuno improviziranoj infrastruktruri koji leže u bosanskoj nedođiji udaljeni od Bihaća dva sata pješice. U okolini leže mine iz građanskog rata devedesetih godina. Nakon uspostavljanja kampa tjednima nije bilo ni toaleta niti tuševa. Niko nije organizovao medicinsku zaštitu. Ljudi na nekadašnjem odlagalištu otpada bili su uglavnom prepušteni sami sebi i za vlasti iz Bihaća nestali su iz očiju i osjećaja. Samo je lokalni Crveni krst pružao na licu mjesta humanitarnu pomoć i tomu se ponekad pridruživala lokalna nevladina organizacija Ipsia.
Kamp Vučjak
Novinar Dirk Planert bio je u tim prvim danima na licu mjesta i kao jedan od prvih izvještavao o skandaloznim, neljudskim uslovima.
U međuvremenu ponavlja se u Vučjaku dilema poznata iz mnogo logora: Vlasti postavljaju kamp koji nikada nije smio biti postavljen: Uslovi su strašni, stanje nepodnošljivo. Nevladine organizacije i drugi akteri reaguju na teške uslove i pokušavaju da poboljšaju položaj tamo smještenih ljudi. Kao posledica toga raste infrastruktura kampa i iz provizorija koji nikada nije smio biti postavljen postaje sve više trajno smjestište.
Dok su na početku potpuno nedostajući sanitarni uređaji i nedostajuća ljekarska zaštita bili jasan razlog da se kamp ne smije ni otvoriti, sada, mjesec dana kasnije, lokalni Crveni krst je počeo da instalira kontejnere sa WC i tuševima i organizuje osnovnu ljekarsku zaštitu.
Međutim ova nužna poboljšanja ne smiju prikrivati činjenicu da ovaj kamp u „džungli“ mora biti odmah zatvoren. Na ovom osamljenom mjestu ne mogu se stvoriti uslovi koji odgovaraju humanitarnim međunarodnim standardima.
Ljudi u „kampu“
U „kampu“ su smješteni isključivo muškarci a većina potiče iz Pakistana i Afganistana. Međutim, ovdje su se zadržali i neki ljudi iz Sirije, Indije i Bangladeša. Neki pokazuju psihičke abnormalnosti – oni su, tako objašnjavaju drugi, nakon svega što su doživjeli postali „crazy“ (poludjeli prim.prev.). Neki od njih sigurno još nisu punoljetni. Skoro svi izvještavaju o mnogobrojnim slučajevima prisilnog vraćanja i nasilju hrvatske policije.
Ljudi u bjegstvu – iz Afganistana
Neki od njih pričaju o članovima porodice u Njemačkoj ili drugim zemljama EU. Jedan mladi čovjek objašnjava na njemačkom jeziku da je već živio u Njemačkoj više od godinu dana. Na osnovu otisaka prstiju on je u dablinskom postupku bio protjeran u Bugarsku. Umjesto da mu se omogući traženje azila proveo je 18 mjeseci u zatvoru. Konačno imao je tri dana vremena da napusti zemlju u pravcu Grčke ili Srbije. Sada je opet na balkanskoj ruti i pokušao je više puta da pređe granicu. Hrvatska policija ga je uvijek vratila u Bosnu.
Uprkos svim očekivanjima raspoloženje u kampu nije lošije nego u drugim kampovima. Za to postoji više razloga: Kao prvo, na licu mjesta doduše postoji policijska postaja ali nasuprot kampu u Bihaću ovdje je puno manje kontrole od sigurnosnih službi. Iako im ustvari nije dozvoljeno da se vraćaju u Bihać (naprimjer radi kupovine) teren daje dovoljno mogućnosti da se kamp neotkriveno napusti.
Kao drugo ljudi ovdje nasuprot kampovima Bira i Borići u Bihaću – makar teoretski – imaju mogućnost da sami kuhaju. Zato moraju u svakom slučaju prvo nekoliko sati ići do Bihaća i nazad. I treće je da je bosansko – hrvatska granica blizu i mnogi ovdje odlaze „u lov“.
Proteklih dana mnogo ljudi iz kampa (kao i iz prebivališta u Bihaću) krenulo je u pravcu granice. Vučjak je tako postao prazniji i raspoloženje opuštenije. Ako se broj tamo smještenih slijedećih dana opet poveća loši uslovi biće još nesnošljiviji.
Autor/ica 👤Dr. Sascha Schießl
