Vjerska prava najbolje se mogu ostvariti u sekularnoj državi

Što se tiče odnosa  sekularne države i vjerskih simbola Bojić smatra da sekularna država nije i ne smije biti antireligijska ni antivjerska država.

“Treba to stalno isticati jer u našim suvremenim društvima ima i zagovornika sekularističkog ekskluzivizma koji bi religije i vjerske simbole rado protjerao iz ovozemaljske sfere života. No, protjerivanjem religije i vjerskih simbola nužno se mora ogriješiti o konkretne ljude i zato je važno ozbiljno uvažiti religije, njihove vjernike i tradicije s onu stranu simplificiranog diskvalificiranja religije kao primitivnog i nazadnog relikta prošlosti. No, uvažavanje religije i religijskog u najširem smislu značenja i sadržaja tog pojma ne znači niti može značiti „neograničena vjerska prava“ niti posvemašnju prisutnost vjerskih simbola, kako to ponekad hoće vjerske zajednice. Važno je da se u našem suvremenom svijetu, uključujući i ove prostore i Bosnu i Hercegovinu, govori i zalaže za vjerska prava ljudi, ali često nedostaje ozbiljan govor o „granicama“ tih prava, pogotovo ondje gdje se „prava“ i zahtjevi religijskih zajednica kose s univerzalnim ljudskim pravima. Živimo u pluralnom svijetu s mnoštvom svjetonazora i s njima povezanim pravima i zahtjevima ljudi. Sekularna država mora zaštiti svoju sekularnost i pronaći načine kako da osigura pravedan i miran suživot različitih svjetonazora. Zato smatram da vjerskim simbolima nije mjesto u javnim institucijama, niti bi se u njima trebali vršiti vjerski rituali, primjerice blagoslovi prostorija. Javne institucije i javne prostore treba dereligizirati. Takvim zakonskim odlukama i zabranama nijedan pojedinac i nijedna vjerska zajednica nisu zakinuti, nisu ugrožena ničija prava. Ima jedna zgoda u Bibliji u kojoj Isus iz Nazareta istjeruje trgovce iz hrama, želeći time sačuvati sveti prostor od profanih zloupotreba. Mislim da bi danas na isti način rastjerao svećenike sa svetim vodicama i religijskim rekvizitima iz javnih institucija.”

Bojić ne dvoji  da su „tradicionalne vjerske zajednice u BiH privilegovane. “Već sam termin „tradicionalne vjerske zajednice“ upućuje na privilegiranost jednih i diskriminaciju drugih, pa bi ga trebalo izbjegavati. I Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH, promatran u cjelini, privilegira takozvane „tradicionalne vjerske zajednice“: židovsku, pravoslavnu, katoličku i muslimansku. Budući da u Bosni i Hercegovini postoje i druge vjerske zajednice treba izbjegavati taj termin, a pogotovo se ne smije dopustiti da su veće i „tradicionalnije“ zajednice privilegiranije od manjih i navodno „manje tradicionalnih“. To, dakako, ne znači nikakav egalitarizam koji bi poništavao razlike i paušalno izjednačavao ulogu i mjesto pojedinačnih vjerskih zajednica u određenom društvu i njihov doprinos općem dobru. Tome treba individualno pristupiti, jer se prava, primjerice ako govorimo o subvencijama i poticajima vjerskim zajednicama na kulturnom, obrazovnom ili socijalnom području, nužno vežu i uz doprinose društvu određene vjerske zajednice. U Bosni i Hercegovini slično kao i u susjednim zemljama uglavnom se govori o povredi vjerskih prava i diskriminaciji vjernika, ali se rijetko i gotovo nikako ne govori o pravima ljudi koji ne vjeruju i koji su izručeni svakodnevnom posvemašnjem „religijskom teroru“ čak i unutar javnih institucija, primjerice u obrazovnom sektoru. Ova država tek zakoračuje na put sekularnosti i na tom putu ju čekaju mnoga kompleksna pitanja. Kakvih će tek otpora i protivljenja biti od predstavnika i članova vjerskih zajednica kad se jednog dana u Bosni i Hercegovini otvori pitanje primjerice zdravstvenog odgoja i obrazovanja u školama ako se pritom budu slijedili europski principi i norme!? Volio bih da se prevarim, ali čeka nas barem repriza onoga što se događalo u Hrvatskoj kad su se vjerske zajednice, prije svega predstavnici i članovi Katoličke crkve kao najbrojnije zajednice, usprotivile uvođenju obrazovnog odgoja, fanatično braneći „svoje antropologije“ i usmjeravajući negativne energije na ljude koji ne vjeruju.”

 Ivan Šarčević

Gvardijan samostana Sveti Ante na Bistriku  prof. dr. Ivan Šarčević, redovni profesor na franjevačkoj teologiji  u Sarajevu, duhovni je autoritet kršćanima i muslimanima, i vjernicima i nevjernicima. Njegove analize društva koje je objavljivao u sarajevskom Oslobođenju spadaju u najbolje eseje napisane o poslijeratnoj BiH.

Šarčević ističe da  nema “neutralnih simbola”.

“Visoko sudsko i tužilačko vijeće (VSTV) – oslanjajući se na Zakon i sudsku praksu – donijelo je zaključak o zabrani isticanja vjerskih simbola u pravosudnim institucijama. Govori se o zabrani “isticanja”, o izvanjskom prenaglašavanju vjerskih simbola, o zaštiti od moguće zloupotrebe vjerskih simbola pri donošenju sudskih odluka. Koliko razumijem, zabrana široko obuhvaća vjerske simbole i ne odnosi se isključivo na jedan, npr. na maramu, kako je velik dio bošnjačke i muslimanske javnosti reagirao tumačeći to kao kršenje ne samo ljudskih nego i vjerskih prava i sloboda, ili kako marama nije vjerski nego samo kulturološki simbol. Uz to, većina je to razumjela i usporedila s komunističkim vremenom kao da se radi o potpunom zabranjivanju marame. Pritom je učestalo isticano da marama nije simbol za osobe koje je nose, nego neodvojiv dio identiteta iz čega onda proizlazi i obveza njezinog nošenja. Istodobno se ignorirala činjenica da se značenje pojedinoga simbola, u ovom slučaju simbolično značenje marame, može ocjenjivati isključivo iz perspektive suda ili stranaka u postupku, a ne jedino iz perspektive nositelja marame. Nema sumnje da je ovaj slučaj opet pokazao kako nam nedostaju rasprave, uvažavanja struke i poštivanja onih koji nisu u nekom dijelu države religijska većina.

Meni se čini da u etnički i religijski složenoj državi kakva je naša, dvije stvari treba stalno imati na umu. Prvo, nijedan naš vjerski simbol nije isključivo ni vjerski ni kulturološki ni politički nego je kompleksan i podliježe mogućnosti raznovrsnih interpretacija. Podložan je najčešće isključivim interpretacijama, dakle i sukobima, ne samo od strane njihovih nositelja nego i onih naših tzv. drugih koji se s tim simbolom ne identificiraju. Naši se identiteti ne formiraju sami iz sebe, kako mi to volimo misliti, tvrditi i tako se ponašati, nego na njih bitno utječu i drugi, naši susjedi ili neprijatelji, kako ih već svrstavamo. Identiteti se formiraju i ističu u što većem razlikovanju od drugih pa i u neprijateljstvu prema drugima. To je toliko ljudski, iako to tako neljudski niječemo, da za oblikovanje naših identiteta, kako kolektivnih tako i osobnih, veće značenje i utjecaj imaju drugi, dakle u nas neprijatelji, pogotovo “povijesni” neprijatelji, nego prijatelji i bližnji; više aktualna politika nego zdrava tradicija. Dakle, u svakom našem simbolu sadržan je taj famozni drugi makar u formi razlike ako ne i suprotstavljanja i mržnje. Što nam je neki simbol draži, važniji i svetiji, on je više smetnja i opasnost drugima.

Ako dakle imamo u vidu da etnički ili religijski drugi i na negativan način pripada mome simbolu – a to je drugo na što mislim da je nužno paziti u vezi s vjerskim i drugim identitarnim znakovima u našim javnim institucijama, među kojima su pravosudne institucije na prvom mjestu i posebno delikatne – nije onda sva stvar u tome da se zaštiti individualno pravo i sloboda nositelja simbola bez obaziranja na druge, nego je upravo nužna zabrana ako se želi ograničiti mogućnost da vjerski simbol izaziva strah, sumnju, pa čak samu mogućnost sudske pristranosti. Ne može se zahtijevati apsolutno individualno pravo i apsolutna sloboda za sebe bez obziranja na druge. Jer, pojam drugoga podrazumijeva različite od mene, dakle i nevjernike, ali iznad svega sudsku neutralnost. Ona obvezuje da se iz jedne institucije, u kojoj se izriče pravda, isključe i odstrane svi predmeti i simboli, dakle sve što bi moglo dovesti u pitanje apsolutnu neutralnost u izricanju pravde. Sud se ne smije upustiti u vizualno falsificiranje smisla svoga postojanja i to na prvom mjestu upravo na simboličkoj razini. Konačno, zar upravo tako, obranom apsolutnog prava i apsolutne slobode, a bez ikakvoga obzira prema drugima, nego u prkos i protiv drugih, nisu podignuti neki križevi, tornjevi, minareti, crkve ili džamije na pojedinim mjestima? Zar u nekim sudnicama i na nekim sucima i sutkinjama nije u nekim procesima bio “istaknut” religijski znak ili slika nekog “heroja”, “boga”, koji onima drugima nisu ulijevali ni truna povjerenja? Dakle, bez obzira što su negdje pravno posve legalno postavljeni, simboli su često krajnja negacija onoga drugoga. U sudovima pak i nekim drugim javnim institucijama i prostorima, oni su i nelegalni.

Mislim zato da u nas gotovo nema neutralnih simbola, niti ih može biti. Svi simboli, i oni naočigled beznačajni i maleni, odjednom se mogu pretvoriti u kamen spoticanja i podjela, u simbole prkosa, mržnje i opasnih prijetnji. Naravno, ovisno o tumačenju i praktičnoj upotrebi, upotrebi u javnosti. Upravo jer smo tako složena država, ovdje se traži maksimalna delikatnost i maksimalna vjerska i svjetonazorska neutralnost u javnosti i javnim institucijama. Naime, naši se kolektivni identiteti, a onda i osobni identiteti, koji se samo “utapaju” u kolektivni, više formiraju i “obrazuju” (od obitelji, škola do religijskih i drugih institucija) na izvanjskim značenjima simbolima nego na njihovom stvarnom sadržaju. Identitet dokazujemo simbolima sve do pukog formalizma i blasfemije. Važno je nositi neki simbol, značku, kao da samim tim već jesmo ono što taj znak kaže. Manipuliramo etničkim ili svetim simbolima. Rat je to pokazao, sve do mjere da su najsvetiji simboli i najsvetija imena postali “sredstva” ubijanja.

U nas su se do sljepila isprofanizirali i banalizirali sveti simboli. Nema tko ih i kako ne koristi. Tu je neotklonjiva odgovornost religijskih poglavara i institucija, teologa i teoloških učilišta da demaskiraju to jednostrano i često bezbožno reduciranje svetih simbola na samo svjetovno, političko ili dekorativno značenje do zastrašujućeg estetskog neukusa. Tako se simbolima oduzima ono što svaki simbol još jest, ono njegovo transcendentno izvorište. Jer riječ simbol i kaže da nismo nikada tvorci ni vlasnici simbola. Simbol ima svoj nemanipulativni dio. Ako je religijski simbol samo ljudski, kulturološki znak, on prestaje biti simbol i pretvara se u “predmet”, “ukras”, “oruđe”. Tako se simbolu ne oduzima samo transcendentno, metafizičko značenje u smislu vjere u Boga, nego i na antropološkoj ravni, u sferi međuljudskih odnosa oni pervertiraju u svoju suprotnost, u odbijanje drugih ljudi od sebe. Od spajanja, što označava grčka riječ simbol, postaju znakovi razdvajanja, mračni znakovi dijabolusa, dijaboličnosti.

Budući da i metafizičku i antropološku univerzalnost simbola reduciramo, često i unižavamo na partikularnu, lokalnu, religijsku ili etničku razinu, simbolima negiramo korelacijski karakter, komunikacijsko značenje koje simboli imaju, mogu a i trebaju imati i za one koji se s njima ne identificiraju. Barem neki naši simboli – a to je doista utopija – trebali bi izražavati ne samo moj identitet, niti samo krivnju i odgovornost drugih, počinitelja ili čitava kolektiva onih drugih, nego i mogućnost susretišta s Transcendencijom, shvaćenom kao Bog ali i kao antropološkom transcendencijom koja u tom simbolu sadrži poštivanje, suosjećanje i solidarnost s drugima. Zato valja zagovarati da se u sudovima, i nekim drugim javnim institucijama, nosi neutralna uniformirana odjeća koja osim što tim vanjskim znakom želi pokazati makar vanjsku nepristranost, zasigurno indirektno pripomaže da se vjerski simboli sačuvaju od idolatrije i zloupotrebe. A to je jedno od važnih značenja sekularne, demokratske i pluralne države koju najdosljednije trebaju predstavljati pravosudne institucije i sudbena vlast.”

Edin Šarčević

Edin Šarčević  profesor na Pravnom fakultetu u Leipzigu, o reakcijama javnosti na odluku VSTV kaže: “Palo mi je u oči da su na jednoj strani mediji, a na drugoj učesnici u debati, posebno po internet-portalima, sporni zaključak VSTV-a reducirali na zabranu nošenja marame; zabrana pogađa muslimanke. To je netačno razumijevavanje stavova VSTV-a. Debata je, također, pokazala zavidan stepen neinformiranosti o sadržaju, o utemeljenosti i o pravnim dometima ovog zaključka, ali i o ljudskim pravima. Reakcija je u cjelini, prema mom mišljenju, zadobila forme, i tako se mora imenovati, hajke na VSTV. U njoj su učestvovali javni servisi, dnevne novine i niz osoba sa akademskim titulama i sa funkcijama koje podrazumijevaju odgovarajuću informiranost, ako ne pozitivno znanje. Pokazalo je da je najmanje stručnog znanja, čak je i jedna ombuds-žena sa svakom izgovorenom rečenicom u TV-emisiji dokumentirala deficite vlastitog obrazovanja i stručnosti. Iz svega se vidjelo do koje mjere je javni prostor otvoren diletantima i galamdžijama: nepripremljeni novinari, sagovornici s predrasudama i naoštreni vjernici čije frustracije pothranjuje nepravedan politički sistem, odlične su pretpostavke za nezasluženu hajku na VSTV.

Ja sam u reakciji vidio nesposobnost bosanskohercegovačkog društva da se izvan ideoloških obrazaca suoči sa temama iz pravosuđa. Šta je drugo političko zalijetanje u institucionalne nadležnosti VSTV-a, artkuliranjem zahtjeva da VSTV preispita svoj stav, do prirodan nastavak vjerničko-medijske hajke koja kao konačan efekt može imati samo politizaciju i primitivizaciju VSTV? Tamo je ionako bar trećina članova, uključiv i njihovog predsjednika, ispod podnošljivog standarda neutralnosti, profesionalnosti, pa usudio bih se reći i karijerno-političke ovisnosti. Ali, i oni institucionalno uče i napreduju, imaju nove ambicije i civiliziraju svoje stavove protekom mandata, sve dok im se ne pošalju poruke vjernika i prateće nomenklature „stručnjaka“ da se od njih očekuje kršenje zakona koji ih obavezuje.

Kad smo već kod zakona treba odgovoriti na prvi dio pitanja. Najprije bih podsjetio vaše čitaoce, šta je tačan povod: VSTV je na više upita iz pravosudne zajednice o uposlenicima koji nose vjerska obilježja, u formi zaključka i na osnovu ovlaštenja iz Zakona o VSTV-u, podsjetilo na važeće zakonske obaveze i skrenulo pažnju rukovodiocima pravosudnih institucija da je zabranjeno nošenje vjerskih obilježja svim uposlenicima pravosudnih institucija. Vjerska obilježja imaju snagu simbola i u sudskim procesima imaju sugestivni učinak na stranke u sporu. Njihovu simboličnu vrijednost određuje isključivo publika, posmatrač, stranka, a ne značenje koje ima za osobu koja nosi vjersko obilježje. Zbog toga se u sekularnoj državi, koja sudi prema ljudskim zakonima i u ime naroda, mora spriječiti svaki pokušaj da se direktno ili indirektno, nošenjem odjeće, upadljivog nakita i značaka, fotografija isl. sugerira da je i vjerski svjetonazor mjerodavan za odlučivanje i primjenu zakona.

VSTV je, dakle, da ponovim, ukazalo na postojeće propise. Oni zabranjuju sudijama i službenicima ispoljavanje bilo kakve vjerske, političke ili nacionalne pripadnosti za vrijeme obavljanja službene dužnosti i određuju da se oznake vjerske, političke, nacionalne ili druge pripadnosti ne smiju isticati na sudskoj zgradi ili prostoriji suda. To je važeće zakonsko rješenje i ono je u funkciji očuvanju sudske neutralnosti, sudskog mira i pravednog suđenja, a zakoni predviđaju da su stranke i treća lica izuzeta od ove zabrane. Takvoj odluci se ne može staviti nikakav prigovor u pogledu uposlenika u pravosuđu budući da je država obavezna da osigura, iznad svega na simboličkoj ravni, prostor u kojem će se neutralno suditi. Takav propis stavlja sudove u funkciju vjerske harmonije, tolerancije i autoriteta vjerski neutralnog sudovanja. To podrazumijeva neutralnost i u pogledu na vjersko opredjeljenje osoblja i stranaka pred sudom. Međutim, VSTV je proširio primjenu ove zabrane na tužilaštva i na stranke i jedino se u tom proširenom zahtjevu mogu pronaći mjesta za kritiku.

U cjelini uzevši kritika je uslijedila kao frontalni napad na VSTV. Čak i kad bi se zakonskim propisima koji zabranjuju isticanje vjerskih obilježja u sudovima htio staviti bilo kakav prigovor, ne smije se prigovarati VSTV-u zbog toga što skreće pažnju na te zakone i insistira na njihovoj primjeni. Glavna teza napada je, da VSTV svojim zaključkom krši ljudsko pravo na vjeroispovijest žena koje nose maramu kao izraz vlastite vjere, ponavljano je da zaključak krši jedno ili više ljudskih prava. Osnovno, ljudsko pravo na slobodno ispoljavanje vjere nije neograničeno, i svaka država ga, kao što je to ovdje slučaj, može ograničiti vlastitim zakonima. Evropski sud za ljudska prava stalno naglašava da se u vjerski pluralnim društvima može opravdati potreba da se ograniči sloboda vjerovanja ili uvjerenja kako bi se pomirili interesi različitih grupa i osiguralo poštovanje svake osobe. Sve i kad bi se iz kulturno-hisotrijskog konteksta privilegirala jedna vjerska grupa, to mora ostati izuzetak, a taj izuzetak mora biti potvrđen iz aspekta državne neutralnosti koju zahtijeva Konvencija. Prema tome, vrlo je jednostavno opravdati zakonska ograničenja slobode vjerovanja na koja je upozorilo VSTV. Jer, uloga države u BiH može biti samo uloga orgaizatora prakticiranja religija koja doprinosi javnom redu, vjerskoj harmoniji i demokratskom društvu, a uloga njenih sudova da osigura vjerski neutralno suđenje koje, do toga mi je stalo i to naglašavam, na simboličkoj ravni svakom čovjeku garantira status osobe kao takve. Konačno, ne smije se zaboraviti da osnovno pravo na slobodu vjerovanja jamči i slobodu da se ne vjeruje i da se pojedincu zagarantira javna sfera u kojoj neće biti izloženi utjecaju vjerskih svjetonazora, a to konkretno znači vjerskih simbola.

Nadam se da sam ovim otklonio svaku sumnju u opravdano ograničavanje  slobode vjerovanja i u zakonitost zaključka VSTV-a, a ništa drugo ne vrijedi ni za navodnu diskriminaciju kojoj su izložene muslimanke u pravosuđu. Istina, niko od kritičara nije tačno obznanio u čemu se ona  konkretno ogleda, ali je sigurno da se istim razlozima može opravdati  diskriminiranje u pogedu zakonske zabrane ispoljavanja vjere nošenjem vjerskih obilježja sa simboličnim značenjima.

A sada o pravno problematičnom dijelu zaključka kojim je zabrana proširena na tužilaštva i na stranke u sporu. Za tužilaštva nedostaje izričit zakonski propis, no može se u slučaju spora analogno primijeniti propis koji važi za sudove budući da se radi o državnim tijelima koja učestvuju u sudskom postupku na strani države. VSTV nije imao zakonsko uporište da zaključkom obaveže stranke na odustanak od vjerskih obilježja. No, ono to nije ni učinilo, nego je preporučilo da nosioci pravosuđa u svakom konkretnom slučaju pažljivo procijene situaciju i donesu odluku uzimajući u obzir i prava učesnika suđenja i potrebu neutralnog i objektivnog sudovanja. VSTV ovim zaključkom, prema tome, ne isključuje mogućnost da stranke u postupku nose vjerska obilježja, ali ostavlja mogućnost da se s obzirom na konkretne okolnosti pojedinačnog slučaja reaguje na neodmjereno ili nesrazmjerno isticanje vjerskih obilježja koje bi vodilo ometanju i neurednom vođenju postupka. Takvom pristupu se zaista ne može ništa prigovoriti i mišljenja sam da je u ovom dijelu zaključak ostavio dovoljno prostora za uspostavljanje uslova u kojima se može dovest u ravnotežu zahtjev da sudovi neometano i vjerski neutralno sude u sekularnoj državi sa zahtjevom da se pojedincu maksimalno osigura sloboda na vjerovanje i ispoljavanje vlastitih vjerskih ubjeđenja. Prema tome, VSTV nije uspostavilo nikakvu zabranu niti je zaključkom direktno prekršilo neko ljudsko pravo. Ono je osiguralo uravnotežen mehanizam pomoću kojeg će se se vjerski motivirano ometanje postupka potisnuti pred zahtjevom urednog i neutralnog suđenja.

Sve u svemu mislim da je odluka VSTV pravno utemeljena, da u ovoj formi ne ugrožava osnovna prava vjernika i da izlazi u susret potrebi da se sudovi poštede vjerskog utjecaja. Prva i zadnja linija odbrane sekularne države jeste odbrana prostorija sudova i sudskog osoblja pred institucionaliziranjem vjerskog svjetonazora u sudovima. To su neuralgične tačke na kojima pravosuđe i praktična politika polažu ispit iz vjerske neutralnosti. Pri tom se mora vratiti u fokus činjenica da se zaključak VSTV-a odnosi na sve zamislive forme eksponiranja vjerskih obilježja kao religijskih simbola, nikako na jedan njen tip, naima na maramu muslimanki. Zatim, na činjenicu da sloboda vjerovanja jamči i slobodu nevjerovanja, da zaključak ima uporište u entiteskim zakonima i da ne predstavlja nikakvu zabranu ili naredbu koja se odnosi na stranke. U tome leži njegov stvarni značaj i ja ga mogu samo podržati kao prvi korak u zaštiti jedne važne državne sfere pred sveopćim diktatom religija, vjernika i vjerskih zajednica. Stvarna prijetnja nije zabrana isticanja vjerskih obilježja u sudnicama, nego stavljanje sudova pod kontrolu vjerskih svjetonazora. Sve započinje sa simbolima jer oni su jedini univerzalni jezik koji se razumijeva bez prevodioca.”

O  odnosu sekularne države i vjerskih simbola  Edin Šarčević kaže: “Sekularna država nije uobličena kao jedan opšteprihvaćeni standard nego se konkretni elementi razdvajanja crkve i države artikuliraju prema historijskim iskustvima i konkrentim odnosima snaga koje su utjecale na svako rješenje. Tipični su model stroge odvojenosti, bez organskih i funkcionalnih veza između vjerske zajednice i države u kojem država podržava laičke i vjerski neutralne zadatke, npr. Francuska, Slovenija, Portugal, Turska, Holandija ili SAD i model kooperativne odvojenosti u kojem, država i crkva sarađuju u određenim područjima, npr. Njemačka, Belgija, Španija ili Austrija.

Isto je sa prihvatljivošću vjerskih simbola na javnim mjestima i u državnim institucijama. Zavisi od tipa sekularnosti i nema jedinstvenog standarda. U Francuskoj je zabranjeno državnim namještenicima da nose obilježja koja simboliziraju vjersku pripadnost, učenici sa upadljivim vjerskim simbolima, npr. maramom, kipom ili turbanom, isključuju se iz državnih škola, u Njemačkoj je polovina saveznih zemalja zakonski zabranilo nastavnicima da nose vidljiva obilježja vjerske pripadnosti. Debata koja se ovim povodom vodila, zajedno sa komentarima zakona, pokazuje da je primarni cilj ovih zabrana usmjeren na muslimansku maramu – Kopftuch. Savezni ustavni sud je prošle godine utvrdio da država nastavnicama ne smije paušalno ili preventivno zabranjivati nošenje marama, nego samo u slučaju da su konkretno i dokazano ugrožen mir u školi i državna neutralnost. U Francuskoj je zakonima zabranjeno pokrivanje ženskog lica u javnosti, slično je i u Belgiji i tako dalje.

U bosanskohercegovačkoj sekularnosti protežu se elementi kooperativizma i vjerski simboli su prisutni kao najsigurnije markacije teritorija. Državni organi su u tome vidljivi ili prećutni saradnici. Simboli bilježe dominacije i nadmoć većinske vjerske zajednice. Ja zagovaram da se optimalan omjer vjerskih simbola u javnom prostoru sekularne države utvrđuje na osnovu uloge religije u predratnom, ratnom i poslijeratnom periodu. Mislim da bi upotrebom tog kriterija u BiH vjerske zajednice morale biti istisnute iz javnog prostora i da bi svojevrsna dekontaminacija državnih ustanova, strožijim sekularnim pozicioniranjem države, bila višestruko korisna, kako za vjerske zajednice, tako i za državu. Konačno ne smijemo zaboraviti da je ratna i poratna ekspanzija vjernika u izvjesnom smislu potvrdila da su tri tradicionalne vjerske zajednice u cjelini preuzele komandu nad socijanim procesima. One su doboko uvučene u državne institucije i tamo im je osigurano autonomno područje djelovanja. Nije slučajno da se u npr. u jednoj Banjaluci ne mogu obnoviti nacionalni spomenici izvan pravoslavne baštine i da propadaju odobrena sredstva, dok se spomenici pravoslavne provenijencije obnavljaju bez ikakvih problema. Insistiranje na pravoslavlju kao nosećem stupu Republike Srpske, unatoč odlukama Ustavnog suda koje to zabranjuju je, opet, najočiglednija ilustracija institucionalnog i vaninstitucionalnog utjecaja vjere na državne institucije i na održavanje konstelacija koje su nastale ratnim zločinima i kršenjem međunarodnog humanitarnog prava. Ovdje spominjem samo najočiglednije kako bih istakao da su vjerski svjetonazori dominantnih vjera duboko u državnim strukturama, u mentalitetima namještenika, u radnoj psihologiji funkcionera, članova njihovih kabineta i slično. Treba se podsjetiti pravoslavne crkve izgrađene u Orlovića dvorištu i njene odbrane pred svim institucijama RS-a, i shvatiće se o čemu je riječ. Ona nije samo pitanje upravnog i sudskog održavanja očiglednog bezakonja koje institucije RS-a stavlja u službu zaštite vjerskog nasilja, nego ima i simboličku vrijednost. Na nju treba misliti ovim povodom i zbog specifično ratnohuškačkog, financijskoprofiterskog i, zašto ne reći, zločinačko-inspiracijskog potencijala vjerskih zajednica. Državne institucije, iznad svega sudove, treba zaštititi što radikalnijim rješenjima i spriječiti da sudske prostorije postanu platforma na kojoj će konkurirati vjerski simboli, a sud postati izlog vjerovanja njenih namještenika, a time i simbol produžene ruke dominantne vjerske zajednice.”